Major, tako su ga svi zvali, i kada bi neko izgovorio tu riječ, znalo se na koga se misli. Major je bio samo jedan. Rođeni Beograđanin, major bivše JNA, odmah se na početku agresije na Bosnu i Hercegovinu stavio na stranu Armije RBiH.

Poginuo je u oktobru 1992. godine, kao heroj, braneći Travnik i srednju Bosnu od agresorskih formacija.

Tog 25. oktobra izvršavajući borbeni zadatak teško je ranjen. Iako očajni, njegovi borci munjevitom brzinom pružaju mu prvu pomoć i dovoze ga u travničku bolnicu, odakle je transportovan u Zenicu, u koju, nažalost, nije stigao.

Negdje u Drivuši, prestalo je kucati "jedno veliko ljudsko srce". Borci smatraju da je i on slutio svoj kraj, jer je odlazeći na položaj rekao supruzi Ani i prijateljima:

- Ako poginem ukopajte me među moje borce i neka mi dženaza krene ispred Gasulhane.

Nakon njegove smrti muk, čuđenje, tajac, ali i ponos na sve što je učinio ovom gradu i njegovim ljudima.

Osvanuo je i tužni dan kada je grad Travnik sa suzama ispraćao svog najdražeg sugrađanina, potvrđujući njegove riječi "da Bosne i Hercegovine nema bez sva tri naroda".

Tog dana u veličanstvenoj, tužnoj, ali ponosnoj povorci bili su svi Travničani, bez obzira na vjeroispovjest. Major je otišao onako kako je i živio okružen ljudima, a njegov mezar na čelu mezarluka i slučajnom prolazniku govori o njegovom načinu života, jer on je i u akcijama bio uvijek na čelu.

Posebna tuga, pored članova porodice supruge Ane, sina Saše i kćerke Jelene koji su ostali s njim u Travniku, izbijala je iz očiju njegovih Mudričana, koji su mu dali obećanje:

- Dragi naš Majore krenuo si sa nama da dođemo do Drine, zbog tebe i u ime tebe, doći ćemo mi, a tako i ti sa nama.

Sahrana 27. oktobra 1992. godine bila je najveća ikada organizirana u Travniku. Ljudi su izašli na ulice kako bi posljednji put pozdravili legendu odbrane, velikog čovjeka.

13. aprila 1992. godine Travnik je imao sreću da u njemu pred braniocima stoji major Mihajlo Petrović. Turbe i Travnik se odbranilo tog dana, nakon žestokih 24-satnih borbi.

Nije imao nikakvih dvojbi. Znao je major Petrović odlično da je to strana dobra, i da se mora boriti protiv zla koje je prepoznao u JNA i paravojnim formacijama koje su tih aprilskih dana prije 28 godina stizale iz Srbije u BiH.

- Kada je počela agresija na našu domovinu, u ime Travnika, njegovih građana i svega lijepog što sam doživio zajedno sa ovim ljudima, nisam mogao otići i napustiti ih sada kada im je najteže. Ostao sam jer ovdje je moja raja - govorio je Major.

Upravo zbog takvog stava bio je izuzetno omiljen. Imao je izražen osjećaj za pravdu, pa je okupio ljude iz sela Mudrike, sa Vlašićkog platoa, koje su dojučerašnje komšije Srbi protjerali sa njihovih ognjišta i zajedno sa njima krenuo u rat protiv agresora, svakodnevnom obukom stvarajući od njih elitnu jedinicu čiji su položaji bili na Šešićkoj planini.

U to vrijeme bio je svojevrstan kuriozitet: Major Srbin vodi jedinicu u kojoj su svi borci Bošnjaci.

O njima je Major govorio:

- To su radnici, gorštaci iz bosanskih šuma, kojima život nikada ništa nije poklanjao nego samo uzimao. Oni su dobričine, koji su svojim komšijama Srbima sve opraštali, do onog trenutka kada su im zapalili njihov krvavi znoj u mudričkom džematu. Međutim, ni tada nisu postali ekstremni, već su spremni oprostiti svima koji nisu okrvavili ruke.

U junu 1992. godine agresor je na prostorima Bosanske krajine otpočeo sistematsko čišćenje nesrpskog stanovništva, koje se u dugim i tužnim kolonama slijevalo kao rijeka u Travnik.

Odlazeći na položaj Major i njegovi borci susretali su nesretne ljude poklanjajući im toplu ljudsku riječ i potvrdu da su ovdje na sigurnom i među svojima.

Tada Major u TV kameru izgovara rečenicu koja je obišla svijet:

- Nakon doživljenog razaranja Turbeta i Karaule, i nakon susreta kolona prognanika sa područja Bosanske krajine, postao sam veći Musliman od svih bosanskohercegovačkih Muslimana, a na Drini i Savi bit ću veći Srbin od svih bosanskohercegovačkih Srba.

Istovremeno sa obukom, planiranjem i izvođenjem borbenih dejstava, vodio je brigu o logistici i moralu u jedinici, a njegova desna ruka bio je efendija Nurija Grabus Dino.

Mihajlo Petrović je dobitnik najvećeg ordena Bosne i Hercegovine, Zlatnog ljiljana i jedan od najvećih historijskih likova u novijoj historiji BiH. Danas su ga, nažalost, skoro svi zaboravili.