Kraj jula i početak avgusta je vrijeme kada maestro na harmonici Elvidin Edo Krilić tradicionalno boravi u rodnom Sarajevu. Povod je već nekoliko posljednjih godina jako značajan - takmičenje harmonikaša u okviru Festivala narodne muzike Ilidža.

- Ove godine se održava četvrto takmičenje po redu i mogu reći da ono ima svoj jedinstven karakter i jedino je ovakvog tipa. Ove godine se održava regionalno, a u praksi je da se jedne godine održava regionalno, a druge državno. Nastupila su 33 kandidata raspoređena u starosne kategorije, ukupno njih sedam. Iz svake kategorije imamo tri ili četiri prvoplasirana kandidata, a od svih izabranih ponovo biramo njih osam, koji će učestvovati na drugoj finalnoj večeri. Dvadesetdva kandidata su iz BiH, devet iz Srbije, i po jedan iz Makedonije i Sjedinjenih Država. Iz Amerike je kandidat porijeklom iz naše zemlje koji je došao tu na odmor, a iskoristio je vrijeme i da konkuriše za takmičenje harmonikaša - govori Elvidin Krilić na početku razgovora za Faktor.

Muzika je utkana u genetski kod porodice Krilić, a, kako kaže naš harmonikaš, ona je za njih profesija i život. On i supruga Dina, inače vrsna violinistkinja, su prosvjetni radnici u jednoj državnoj muzičkoj školi u Austriji.

- To je naša osnovna djelatnost. Pored toga, povremeno sviramo koncerte. Imamo jedan manji sastav koji smo zajedno oformili, a zove se "Salon Balkan", koji, naravno, ima više formacija. Može biti u formi dueta, kada sviramo nas dvoje, tria, kada smo nas dvoje uz neki udarački instrument, kvarteta, kvinteta, što zavisi od potrebe i onog koji nas angažuje. U ekipi su još Emir Handžo, Nasko Budimlić, a povremeno i legenda naše narodne muzike Omer Livnjak, koji još uvijek veoma dobro pjeva i sa kojim imamo veliko zadovoljstvo da nastupamo - otkriva maestro harmonike, te dodaje da se muzikom bavi i njihov sin, a povremeno i kćerka.

- Naš sin je prije nekih mjesec dana završio konzervatorijum u Klagenfurtu i sada je profesor kontrabasa i bas gitare na odsjeku džez, a završio je i harmoniku kao drugi instrument. Kćerka studira sociologiju, ali njena prva ljubav je violina. Bila je dobra u tome, ali sada je ipak nešto manje svira nego prije. Uglavnom, mi smo familija "Muzikić" - uz osmijeh konstatuje vrsni harmonikaš, koji je svirao sa svim relevantnim imenima naše estrade, ali koji uživa i veliki ugled i poštovanje u stručnim evropskim muzičkim krugovima.

{$galerijaFotografija}

Nameće se pitanje je li teško živjeti i kako komšije podnose svakodnevne tonove koji dopiru iz kuće Krilića, s obzirom da i harmonika i violina zahtijevaju svakodnevno vježbanje i sviranje.

- Komšije imaju razumijevanja. Doduše, ja kada vježbam sam gotovo uvijek u muzičkoj školi u kojoj radim. Znači tu sam komponovao i sve moje kompozicije koje se nalaze na Youtubeu, tu sam napisao i moje dvije knjige. Prvu, gdje se nalaze moje autorske kompozicije, a druga knjiga sadrži notne zapise 30 sevdalinki rađenih na posve drugačiji način od onog na koji su do sada rađene. Radi se o tome da su pored osnovne melodije zapisani svi odgovarajući ukrasi koji pripadaju našoj muzici. Moj cilj je bio da na taj način sačuvam originalno izvođenje naše muzike, jer često imam priliku da čujem da mlađe generacije, možda nenamjerno, miješaju balkanske melose, što ne treba da se radi. Ja sam se potrudio da u toj knjizi tačno zapišem note i sve male filigrančiće koji pripadaju bh. melosu. To je bio jedan cilj, a drugi je bio prezentacija naše muzike u svijetu, jer takav zapis još nije urađen. Ovo kako sam ja radio mogu da čitaju i da dosta dobro sviraju i muzičari koji nemaju nikakve veze sa našim podnebljem, jer je tako zapisano. Dosta tih knjiga je i otišlo u ruke ljudi koji ne potiču sa našeg podneblja - pojašnjava Krilić.

Krilić je dobar kolega Dragana Stojkovića Bosanca, a družili su se prošlog ljeta, kada je Bosanac bio gost Ilidžanskog festivala na noći harmonika.

- On je učestvovao, a, naravno, poslije je bilo i malo druženja. Ove godine nam je gost gospodin Ljubo Kešelj, čovjek sa ovog podneblja koji već dugo živi u Beogradu. Što se tiče mogućnosti mog učešća na nekom takmičenju u Grandu, to ne znam. Trenutno sam vezan za Hayat televiziju i to je kuća u kojoj nešto malo radim. Za ostalo, ne znam, vidjećemo - govori Edo.

Muzičar koji ima bogatu karijeru, napisane autorske knjige, brojne značajne saradnje, nastupe širom Evrope, kako kaže, još uvijek smatra da u njegovom poslu ima puno izazova.

- Puno je stvari koje sam radio, počev nekada davno od estrade, kada je estrada nešto značila u državi i imala neki nivo. Tada je bila čast biti njen član. Ja sam bukvalno radio sa svim prijeratnim ex yu zvijezdama i pjevačima, pa i onim manje poznatim, tako da ne bih mogao izdvojiti neka imena. Stekao sam veliko iskustvo, počev od 1984. godine kada sam se zaposlio kao član orkestra Radio-televizije Sarajevo. Te godine je počela moja puna profesionalna karijera i od tada je se desilo puno dobrih stvari, koncerata, aranžiranja... Jednostavno, bio sam dio muzičke scene koja je u to vrijeme djelovala i nešto značila u državi u kojoj smo živjeli. Naša muzička scena je bila jako poznata i priznata u cijeloj bivšoj državi, to je neosporno i nešto čime se možemo pohvaliti. Za muzičara uvijek postoje izazovi, bez obzira koliko je radio i šta je postigao. Ja u nekoj budućnosti planiram opet "spašavati" naš sevdah, nešto pisati i zapisivati po uzoru na prvu knjigu koju sam radio. Radit ću nešto u tom smjeru, jer, kao što sam ranije rekao, cilj mi je da sačuvam taj naš melos, našu kulturu... Često čujem da se nekad on interpretira na jedan način koji ne bi trebao. Sevdah se razvijao i ne možemo reći da je isti kao onih prošlih godina, recimo kao na snimcima iz 1940-ih i godina koje su uslijedile poslije. Tu možemo primijetiti drugačije interpretiranje i pristup toj muzici, tako da je nezahvalno izdvojiti nekoga kao najboljeg interpretatora. Svaka decenija je nosila nešto svoje, i interpretatore i način interpretacije, tako da je teško o tome pričati. Mi smo po tome poznati i imamo dosta imena kojima se možemo pohvaliti - zadovoljan je Krilić.

Prije rata devedesetih godina, Krilić je živio na Grbavici, gdje i dan danas boravi prilikom posjete Sarajevu. To je dio grada koji jako voli.

- Tu je i moj omiljeni kafić, gdje se svakodnevno družim sa prijateljima, tako da sam se tu navikao i to je nezaobilazno mjesto gdje provodim vrijeme na ljetovanju u rodnom gradu. Ne mora značiti ako živim na Grbavici da navijam za Željezničar. To neka ostane tajna za koji klub navijam - kaže harmonikaš.