S druge strane, njegov kolega, predsjednik Naroda i pravde (NiP) Elmedin Konaković, "ne bježi od funkcije federalnog premijera".

Ambicije Naše stranke i NiP-a da "liderišu" procesima na nivou države BiH i entiteta FBiH uglavnom se temelje na zbirnom rezultatu stranaka koje čine tzv. "Trojku", odnosno stranaka koje su podržale kandidaturu Denisa Bećirovića za člana Predsjedništva BiH.

Da bi Konakovića sustigla funkcija federalnog premijera od koje ne bježi, te da se nijedna odluka na državnom i federalnom nivou ne donese bez Forte, cijenu će morati platiti uglavnom njihovi koalicioni partneri iz "Trojke" – SDP.

Drugim riječima, da bi dvije "sarajevske stranke" došle u priliku da ostvare svoje ambicije na državnom i federalnom nivou, SDP će u pojedinim kantonima, u kojima je ta stranka ostvarila nezanemariv rezultat, ostati u opoziciji.

Da su NiP i Naša stranke "sarajevske stranke", potvrđuje njihov izborni rezultat. Od ukupnog broja glasova za Parlamentarnu skupštinu BiH, Naša stranka je čak 66 posto osvojila u Kantonu Sarajevo. Od ukupno 79.555 glasova NiP-a za Parlamentarnu skupštinu BiH, 46.214 glasova, odnosno 58 posto, ta stranka osvojila je u Kantonu Sarajevo.

Čak i u hipotetičkoj situaciji da SDP sa NiP-om, Našom strankom i još nekoliko stranaka uspije formirati vlast sa SNSD-om i HDZ-om BiH na državnom nivou, ili sa HDZ-om BiH na nivou FBiH, izvjesno je da će SDP u onim kantonima u kojima su dobili najveći broj glasova ostati u opoziciji.

Takav slučaj je u Srednjobosanskom kantonu, u kojem apsolutno nije moguće formirati vlast bez SDA, koja je osvojila 11 mandata u Skupštini tog kantona. U Srednjebosanskom kantonu je SDP treća stranka po broju osvojenih glasova.

Opozicione klupe se u takvom razvoju događaja SDP-u smiješe i u Tuzlanskom kantonu, u kojem je SDA, sudeći prema dostupnim informacijama, već okupila većinu i bez SDP-a. Sličan epilog se može očekivati i u Zeničko-dobojskom i Unsko-sanskom kantonu.

U svim navedenim kantonima su NiP i Naša stranka zanemarivi politički faktori sa malim ili nepostojećim utjecajem. Podređivanjem politike Konakovićevim ambicijama i potrebi da se obračunava sa bivšom strankom, ili želji Sabine Ćudić da postane ministrica vanjskih poslova, SDP bi vrlo lako sebe mogao dovesti u situaciju da ostane bez vlasti na svim nivoima, od države do kantona, što bi se direktno reflektovalo na stranačku infrastrukturu "na terenu", koja je ostvarila značajan rezultat ove stranke.

S tim u vezi se mogu razumjeti i sve jasniji zahtjevi SDP-ovaca, naročito onih izvan Kantona Sarajevo, da ta stranka preuzme odgovornost i učestvuje u formiranju šireg probosanskog bloka na državnom i federalnom nivou, a posljedično i u formiranju vlasti u kantonima u kojima SDP uživa značajnu podršku građana.

Generiranje podrške na oponiranju SDA-u i odbijanju formiranja vlasti sa tom strankom, naročito nakon što je Demokratska fronta obesmislila teoriju o koaliciji sa SDA kao preduvjetu za izborni krah, teško da će SDP-u donijeti rast u naredne četiri godine. Naprotiv. Očuvanje stranačke infrastrukture iz opozicije u još jednom ciklusu za tu bi stranku bila jako teška, pa čak i nemoguća misija.