Bakalauret je završio na Mašinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, master studije u Pekingu na Pekinškom institututu za tehnologiju sa istraživanjem i primjenom modalnih dekompozicija na tokove fluida u kompresorima i turbinama.

Do sada je objavio nekoliko naučnih radova, radio je na razvijanju platforme za bosanski jezik na telefonima Xiaomi, direktor je razvoja novog projekta kompanije Derubis Yachts – kamp-prikolice i član Savjetodavnog odbora 3. gimnazije Sarajevo. Kao student, bio je najmlađi učesnik najvećeg skupa matematičara u BiH. U međuvremenu je uspio savladati kineski jezik.

- Iako sam svjestan da je teško sagledati sebe i kazati potpunu istinu o svojoj osobnosti, vjerovatno bih rekao da sam čovjek koji vjeruje u dobro i plemenito, u drugo i drugačije i u novo i različito. Vjerujem da u kontekstu svog djelovanja to i dokazujem, ali siguran sam da još mnogo toga tek treba doći.

I da, igrao sam stoni tenis u Kini na mnogim takmičenjima studenata. To je zasigurno najposebnije iskustvo koje me na neki način odredilo. Iako su za mene taj reket i loptica uvijek bili više od sporta, bili filozofija i pogled na život koji na velika vrata uvodi kulturu pobjede, ali i poraza, oni su me naučili i još nečemu – da i kad gubiš, dobijaš! A šta je, ustvari, najvažnije shvatiti? Neke mečeve jednostavno ne pobijedimo nego ih onaj drugi izgubi – kaže Hadžić.

Vaš život se počeo mijenjati kada ste uspjeli svoje školovanje nastaviti u Pekingu. Totalno nova sredina, nova kultura, jezik, pa čak i pismo. Kako ste se navikli na sve to?

- Navikao sam se iznenađujuće brzo. Mada, vjerovatno odlazak u Peking nikada nisam percipirao kao nešto strašno, već samo kao nešto izazovno i drugačije. Ispostavilo se da je sve, samo još mnogo, mnogo bolje nego što sam mogao i sanjati. Iako je bila u pitanju nova sredina, lako sam se identificirao s prijateljima, bilo drugim strancima ili Kinezima, jer su nas u jednom smislu spajala i približavala ista uvjerenja. Želja za napretkom i boljitkom je ono što preovladava u takvim sredinama. To je ono što pokušavam približiti i svojim prijateljima i saradnicima u BiH. Bio sam dovoljno sretan jer sam ranije igrao stoni tenis, tako da mi, kada sam otišao u Kinu, pronalazak kluba nije bio težak zadatak. Postao sam član univerzitetskog tima, pa sam često bio okružen isključivo Kinezima, što mi je predstavljalo posebnu radost i zadovoljstvo.

U Kini sve počiva na filozofiji vjere u rad, znanje i učenje, građenje novog i boljeg, i to da nema toga što čovjek ne može. Oni stoljećima vjeruju i slijede poruke prirode. Tako su nastale palače sunca i raja, vrtovi hiljadu ruža. Odatle su onda nastala i vjerovanja kako se grade kuće i zašto se prati sunce. Vječno traje moja radost zbog osjećaja da sam tamo bio dobrodošao, da sam pronašao srodne duše, da sam istinski naučio cijeniti vrijeme kao jedini nenadoknadiv resurs u životu, da se nigdje kao tu ne može osjetiti da se ljudi rađaju da budu prijatelji bez obzira na rasu, boju kože i jezik.

Studij u Kini došao je kao logičan nastavak moga traganja za izazovom koji će u konačnici odgovoriti na neke moje profesionalne želje, preispitati dosadašnje dosege i otvoriti nove perspektive. Neprocjenjivo međunarodno iskustvo stečeno samo je jedna stepenica u oblikovanju mog profesionalnog profila, ali s jasno izdiferenciranim afinitetima i precizno odabranim oblastima u kojima želim nastaviti svoju edukaciju.

S druge strane, posao koji sam radio dok sam studirao spojio me s mnogim drugim strancima, pa mi je to unijelo i jednu drugu dimenziju u cijelo to iskustvo. Shvatio sam da različitosti između naših sredina zaista postoje, ali da svi konvergiramo ka istom – prijateljstvu i ljubavi.

Uspjeli ste savladati i kineski jezik, za koji kažu da je jedan od najtežih na svijetu. Da li je zaista toliko težak i koliko je Vama trebalo da ga naučite?

- Istina je da sam naučio, ali rekao bih sam na jednom skromnom nivou. Dobio sam potvrdu za B2 nivo, ali tu svakako ne planiram stati. Argument da se jezici uče cijeli život može se napraviti za bilo koji jezik, ali to nekako posebno vrijedi za kineski jezik. Međutim, vjerujem i da se sa skromnim poznavanjem kineskog (oko 2.000 znakova) može sasvim pristojno živjeti u Kini. Što se tiče učenja, zaista sam pronašao nešto što me trajno usrećuje u učenju kineskog. Prije sam učio druge strane jezike, ali ništa ne mogu porediti s učenjem kineskog. Ovdje podvlačim riječ učenje. Dakle, proces učenja kineskog jezika je toliko poseban i zanimljiv, pa onda rezultati dolaze sami. Testovi su samo formalna mjera koliko smo napredovali u tome čime se bavimo. Ne mislim da je kineski težak ako ga učite s ljubavlju i ako proniknete u njegovu logiku. Učim kineski sada već skoro tri godine i uvijek iznova i iznova susrećem nešto novo i drugačije. To je ono i što mi ne da mira i što me tjera da dnevno naučim makar nekoliko novih znakova.

Gdje ste trenutno zaposleni i na kojim projektima radite, odnosno na koje ste projekte do sada najviše ponosni?

- Trenutno radim na projektu izgradnje i konstrukcije kamp-prikolica u firmi Derubis Yachts. Nadam se da će postati ponos svih nas jer je industrija kamp-prikolica izazovna i ništa manje zahtjevna od bilo koje druge industrije u okviru autoindustrije. Ideja izgradnje kamp-prikolica jeste ideja okupljanja mnogih firmi i pojedinaca oko istog projekta, a sve u svrhu poboljšavanja imidža Bosne i Hercegovine u Evropi i u svijetu, kao i poboljšavanja stanja uma i ukupnog stanja društva. Posebno se nadam da će ovo potaknuti druge mlade ljude da prave doslovno sve što požele i tako doprinesu razvoju svijesti o inovaciji i razvoju vlastitih proizvode, što u konačnici može imati samo pozitivne efekte. Ovaj projekat može potvrditi da je sve moguće – čak i u ovako teškim okolnostima u kojima živimo.

S druge strane, član sam Savjetodavnog odbora pri 3. gimnaziji Sarajevo. Na taj angažman sam naročito ponosan jer me rad i pomaganje mlađima istinski ispunjavaju. Iako sam daleko najmlađi u tom odboru, presretan sam što me ostali članovi prihvataju kao jednakog i siguran sam da će naš rad donijeti dobre rezultate u narednom periodu. Spomenuo sam Odbor jer je od krucijalne važnosti da naše obrazovanje dignemo na jedan novi nivo kako bismo uticali na generacije ali i pojedince koji će nositi naše društvo u jako bliskoj budućnosti.

Planove je nezahvalno praviti, pogotovo kada nam život pokaže kako je sve nepredvidljivo, kao u godini pandemije, ali svaki uspješan čovjek ih mora imati. Pa gdje, Kerime, sebe vidite za pet godina?

- Trudim se planirati uvijek, ali ne znam da li ikada ide sve (ili išta) prema planu. Svakako, želio bih doprinijeti razvoju autoindustrije u BiH na različite načine u godinama koje dolaze. Kroz razvoj autoindustrije, moguće je razviti i mnoge druge industrije, i tako stvoriti veliki broj obrazovanih i stručnih ljudi koji mogu raditi u BiH potpuno jednake poslove (pa i po plaći) kao i bilo gdje drugo. Također, želim svima pokazati da je moguće uspjeti i raditi u BiH i time doprinijeti i povratku dijaspore u našu zemlju.

Ipak, ako mi se pruži prilika, svoje formalno obrazovanje nastavit ću na nekom svjetskom univerzitetu koji će mi omogućiti usavršavanje znanja koja ću po povratku prenositi na nove generacije u Bosni i Hercegovini.

Samo tako, cjeloživotnim učenjem, mogu ostati konkurentan na tržištu rada, ali i s druge strane, samo tako mogu biti miran i sretan znajući da sam učinio sve da postanem sve što sam ikada želio postati.