Cijeli proces proveo je u tišini austrijskog doma, onako kako to priliči istinskim herojima. I dobio je bitku. Karahasan se oporavio i vratio u svoje voljeno Sarajevo i susretima sa prijateljima, koji ga, kaže, posebno raduju.

- Albert Camus ima jednu sjajnu bilješku gdje kaže: "Radost nam može donijeti samo neko drugi". Čovjek koji je sposoban da se raduje samom sebi, nije sasvim uredu – ističe dobro raspoloženi Karahasan.

U intervjuu za Faktor otkrio je da je uspio završiti roman koji je počeo pisati još 1998. godine, govorio je na mnoge važne teme, a između ostalog, o slobodi, sreći, ljubavi, mržnji - onome što čovjeka čini čovjekom, razgovarali smo i o mogućnostima ulaska BiH u EU, ratu u Ukrajini, kako će se to odraziti na našu domovinu. Objasnio je i zašto misli da Putin nije jedini problem, te šta je zapravo stvarna prijetnja svima nama.

Beskrajno nadahnut i zanimljiv Karahasan govorio je i o smislu života, zašto bismo se trebali riješiti straha, šta smo mi Evropi i šta je ona nama...

Prije nego uplovimo u avanturu razgovora, moram Vas pitati jeste li dobro, šta kažu doktori?

Ja se, Bogu hvala, osjećam zaista dobro. Mnogo bolje nego što sam se smio nadati. Meni je najbolji dokaz da sam dobro to što sam uspio završiti roman na kojem sam radio kada je bolest izbila. A ja pišem u svojim najboljim časovima. Onda kada sam najbolje što ja uopće mogu biti. Ja tada pišem jer čitaocu morate dati ono najbolje od sebe, književnosti knjizi. Radio sam na romanu kad je bolest izbila, a prve bilješke za taj roman, odnosno prve epizode planirane za tu knjigu nastale su još u oktobru 1998. godine. Mnogo puta sam počinjao, pa odustajao kad shvatim da nisam još zreo, da nije ono još dozrilo. I pamtim to, neću nikada zaboraviti, vraćam se iz narkoze, i cijelog me boli pomisao na to da je sa romanom definitivno gotovo. Neću ga napisati jer nakon ovoga prekida nema šanse. To je polovina aprila. U julu ja ležim u sobi, u jednom trenutku ustanem, idem za sto i nastavljam pisati kao da se ništa nije dogodilo, kao da nije bilo minute prekida, i sav se ozarim i kažem - ja sam uredu.

O kojem romanu govorite i kada možemo očekivati promociju?

Govorimo o romanu koji će sad, ako Bog da, nadam se, tokom ove godine izići. Naslov je "Uvod u lebdenje". Roman pripovijeda o uvjetno govoreći putovanju jednog uglednog, mudrog, klasičnog humaniste, stranca i njegovog sarajevskog prevodioca kroz svijet Sarajeva tokom 1992. godine. Znate, ovaj moj junak je klasični humanist, čovjek koji je čitav svoj život posvetio slobodi, razmišljanju o slobodi, potrazi za slobodom, snu o ljudskoj slobodi, i u Sarajevu pod opsadom upoznaje neke sasvim posebne forme slobode od kojih su neke zanosne, čudesne, druge su opake, jako zle. Čitavu knjigu piše njegov sarajevski prevodilac, koji pišući o svom prijatelju učitelju, tome piscu ujedno ispisuje i svoj životni račun. Raspravu sa sobom.

Zanimljivo je da spominjete slobodu u vrijeme opsade u Sarajevu...

Pa da, ja mislim da čovjek slobodu nosi u sebi. Ja mislim da jedino vi sami sebi možete darovati slobodu. Duboko sam uvjeren da su ublehe, laži, ideološke floskule tvrdnje kako nam politički sistem, država, ovaj ili onaj, mogu dati ili oduzeti slobodu. Imate jedan sjajan roman, zaboravio sam na moju veliku sramotu ime autora, "Poljubac žene pauka". Roman koji pripovijeda o iskustvu slobode u zatvoru. Vi u zatvoru možete steći nevjerovatna iskustva slobode.

Dakle, želite reći, sloboda je stanje uma?

Da. Recimo, u praktičnoj nepokretnosti zbog bolesti, zbog loma noge, doživite trenutke čudesne slobode. Ne želim reći da je potpuno svejedno kako je društvo organizirano, ne želim reći da je potpuno svejedno je li država demokratska ili je totalitarna, autokratska ovakva ili onakva. Naravno da ambijent u kojem živimo nije nevažan, ali da me neko uvjerava kako moja sloboda zavisi isključivo od države, to zaista ne mogu podnijeti jer to je čista, besmislena laž. To je još jedan korak dalje u ovom poduhvatu u kojem se sve iz čovjeka nastoji preseliti u vanjski svijet. Prije nekoliko godina su naučnici pravili istraživanje o tome gdje su ljudi najsretniji, pa su otkrili da su najsretniji Skandinavci jer oni imaju povjerenje u sistem, pravosuđe, organe države... Ja slušam kolegu koji mi to priča i mislim se, tj. pitam nakon toga kolegu: "To me želite uvjeriti da bi u mom životu bilo mnogo sreće kad bih ja imao više povjerenja u naše političare". Ili ste vi budala ili mene smatrate budalom. Čovječe, sreća je stanje osjećanja koje je duboko u samom središtu našeg bića, unutar nas. Pa ne možete moju sreću preseliti izvan mene, koji vam je đavo.

Ali problem je u tome što naš način mišljenja totalno podređen, uvjetovan onim principom egzaktnih nauka da istine nema u čovjeku. Istina je isključivo u vanjskim činjenicama. Istinito je ono što su rekle naše mašine. Galileo Galilej je tvrdio: "Stvarno je samo ono što je mjerljivo", i onda je to nažalost ponovio veliki Max Planck, jedan genijalan fizičar. Ja sad razmišljam, ako je istina da je stvarnost samo ono što je mjerljivo, zaista se ne isplati živjeti jer po tome nije stvarno ništa od onoga radi čega se isplati trpiti život. Ne možete mjeriti ljubav, ne možete mjeriti prijateljstvo, ne možete mjeriti radost, ne možete mjeriti mudrost, solidarnost. Ništa. E kad se ta opsjednutost vanjskim, mjerljivim činjenicama, iz sfere egzaktnih nauka prenese u sferu humanističkih nauka, počinje teror. Sreća mora biti mjerljiva, ljubav mora biti mjerljiva, sloboda je mjerljiva, i sve je izvan nas. I onda se svi čudimo zašto je danas, u današnjem svijetu, čovjek sveden na siroti stroj koji opslužuje druga dva-tri stroja. Svoj mobitel, kompjuter, svoj automobil...

Rekli ste da čovjek slobodu nosi u sebi. Očigledno je da onda toga nismo svjesni. Kako je prepoznati, osjetiti, pokrenuti? Da li je slobodan čovjek kada ima samo jednu želju, kao recimo Sarajlije u opsjednutom gradu da rat prestane, bolestan da ozdravi, ili onaj sa milion želja? Da li taj sa milion želja može biti slobodan? Ili postaje rob sopstvenog razmišljanja i potreba?

Dozvolite mi da vam protivriječim. Jedna od sjajnih stvari u vezi s mojim iskustvom Sarajeva je upravo to što ljudi koje sam ja poznavao u Sarajevu nikada nisu bili ljudi jedne želje. Pa čak ni u ratu. Naravno da smo svi željeli da opsada prestane, da se vrati nekakav normalan život. Ali to nipošto nije bila jedina želja. Kao što isto tako nikad ni u jednom trenutku tokom opsade ljudi nisu izgubili humor, nisu izgubili sposobnost da razgovaraju. Naprotiv, obnavljali smo kulturu razgovora i sposobnost da razgovaramo. Srećom, nije bilo više televizija, interneta, mobitela još nije bilo. Nije bilo svih ovih instrumenata moderne tehnike koji nas porobljavaju i vezuju za naše sad i ovdje. Ne znam jeste li primijetili da većina ljudi sa kojima danas imate kontakt svako dvije sekunde uključuje mobitel da vide jesu li dobili neku važnu poruku. I o čemu se radi, gdje smo sad? Radi se o đavoljoj izmišljotini koja vas zakucava za vaše sad i ovdje. A čovjek je biće vremena. Život je neprestani dijalog između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Čovjek tokom jednog jedinog dana barem 15 puta boravi duhom u prošlosti, barem dva tri puta u nekoj željenoj, sanjanoj, mogućoj budućnosti, i naravno boravi u ovom trenutku. Za vrijeme opsade mi smo obnovili, bar oni koji su to znali, sposobnost da razgovaramo. Uvjerili smo se koliko je lijepo razgovarati. Ja dakle mislim da je ljudska sloboda uveliko ovisna ne toliko o broju naših želja. Jer kao što kažete, čovjek koji ima stotinu želja prilično je dekoncentriran. Nije uredu sa sobom, ne zna šta hoće. Ali srećom zaista je prelijepo to što niko ko je živ ni u jednom trenutku, dobro ako hoćete, u jednom trenutku da, kada sjedite na zubarskoj stolici želite samo da prestane zujati, kada trpite paklene bolove, jedino što želite je da prestane. Ali čim prestane, obnavlja se bar nekoliko želja. Jer, ponavljam, čovjek nije toliko jendostavan da bi mogao imati samo jednu želju.

A upravo ta čovjekova kompleksnost je suština onoga što je život?

Tako je. Jer, pazite, mi smo duh, i razum i osjećanja i podsvijest i nagoni i tijelo.

Je li onda biti slobodan znači prihvatiti sve što ste nabrojali. Prihvatiti istinu o sebi?

Da. Biti slobodan po mom sudu jeste prvo pristati na sebe, cijeloga. Ne pristati na to da nam radi karijere, priznanja, bogatstva, ovoga ili onoga, svijet oko nas oduzme neke bitne elemente našeg bića. Drugo, pristati na svoje želje, one bitne, i biti potpuno svjestan toga da ih sve ne možete ispuniti, ali se radovati želji. Jer ja vas molim, nemojte nikada zaboraviti da život u bogatstvu nosi jednu stravično veliku užasnu opasnost sa sobom da nam oduzme želje. Kada prestanemo željeti, kada izgubimo sposobnost da želimo, mi smo izgubili sve. Kaže moj dragi prijatelj Mile Babić jednom, ne znam koji je bio povod, izlazak neke moje knjige ili neka nagrada, moraš častiti. Govorim može, idemo negdje sjesti. Nemoj kaže sad, pusti da poželimo. Jer strašno je izgubiti želju, izgubiti sposobnost da čeznemo, zato govorimo o kompleksnosti ljudskog bića. Beskrajno je važno čeznuti za nečim, željeti nešto. Jednom sam govorio o tome da se jako bojim ove duboke krize u koju je dospjela naša zapadna kultura jer je izgubila sposobnosti da proizvodi utopije, snove o boljem svijetu. Jeste li primijetili da od početka 20. stoljeća zapadna kultura proizvodi same distopije. Dakle negativne utopije od Zamijatina i njegovog romana "Mi" preko Hakslija i njegovog romana "Divni novi svijet", do Orwella itd. Sve same negativne utopije. Kada jedna kultura izgubi sposobnost da proizvodi utopije, ona je gotova, sa njom nešto nije uredu. Isto tako, ljudi koji su pristali na to da im život bude zarađivanje novca, pravljenje karijere, ne znam šta, osvajanje moći i samo to, oni ne mogu biti slobodni. Kao što ne može biti slobodan glup čovjek, čovjek bez duha. Jer sloboda je pobogu u vama. Ja vam ne mogu dati slobodu kao što vam ne mogu dati život, kao što vam ne mogu dati radost.

Zato i govorim da je diktatura egzaktnih nauka kao modela mišljenja, ne želim reći ništa protiv nauka, ne daj Bože, ali želim reći da je usvajanje načina mišljenja na kojem se temelje egzaktne nauke, prenošenjem tog načina mišljenja u humanističke nauke, u ljudski život pogubno jer uporno svodi čovjeka na samo ono vanjsko. Nema istine u nama. O ima! Mi smo ozbiljno povjerovali da poznajemo ljude o kojima znamo mnogo činjenica. Činjenice su nešto vanjsko. Ja vas uvjeravam da bar pet policija zna mnogo više činjenica o meni nego moja žena i ja zajedno. A uvjeravam vas da me moja žena bolje poznaje nego ijedna policija na svijetu. Jer vi poznajete čovjeka ako donekle poznajete njegovo unutrašnje biće. A mi smo nažalost izgubili sposobnost uopće da priznamo postojanje tog unutrašnjeg bića. Prošle godine kad je izbila moja bolest, i obilazik ljekara, jedan od njih mi nakon pregleda kaže: "Ne vidim ništa, to bi moglo biti nešto psihosomatsko". Ja mu govorim: "Gospodine, dok sam živ, kod mene je sve psihosomatsko". Jer živ čovjek je psihe – duša, i soma – tijelo. Ja ujutro ustajem iz kreveta psihosomatski. Psihe pokrene soma i onda soma digne iz kreveta i sebe i psihe. Tu besmislicu je medicina preuzela od ovog načina mišljenja. Stvarno je ono što je mjerljivo. Dušu ne možeš izmjeriti. Nijedna mašina je nije uslikala. Ali ljudi, kako je moguće, kakav je to način mišljenja da ne vjerujete čovjeku, a vjerujete mašini koju je čovjek napravio. E tobejarabi tu nešto ne štima. Istine u meni nema, istinu će mi otkriti mašina koju sam ja napravio, mikroskop, teleskop Bog zna kakvi sve uređaji. Pa ljudi, koji vam je đavo?

 

Izgleda da smo zamijenili uloge između čovjeka i onoga što je on svojim rukama napravio...

Opet se vraćamo na ono da nas je diktatura tehnike svela na jadne imbecilne bedaste mašine koje opslužuju tri-četiri mašine. E pa nije!

Osim slobode koja je u nama, i sreća je u nama, a mnogo je nesretnih oko nas, baš kao i onih koji ne osjećaju slobodu. Sreću većina vidi u ekonomskoj dobiti...

Da budem sasvim iskren, ja mislim da mi uvelike pretjerujemo sa naglašavanjem tog ekonomskog, i da sve to malo mistificira. Ja sam rastao u Duvnu, pamtim da je u to vrijeme u Duvnu, još uvijek tu i tamo, znalo biti gladi. Bogu hvala u mojoj porodici ne, ali bilo je ne neke strašne gladi od koje se umire, ali recimo nesitosti. I moje djetinjstvo je bilo, mjereno današnjim kriterijima, izrazito siromašno. A bilo prelijepo. Bilo zaista prelijepo. Ja mnogo volim svoje djetinjstvo. Bilo je puno sunca i svjetla. Ja sam ovisnik o svjetlu, i čim negdje ima mnogo svjetla, to dobije nešto od raskoši. Svjetlo je raskoš. Bilo je mnogo tišine, mira. Pazite, vi ste sigurno primijetili jednu stvar. Friedrich Nietzsche je krajem 19. stoljeća nagovijestio prevrednovanje svih vrijednosti koje će doći sa modernom. Klasična vrijednost je bila mir, mirovanje, moderna je brzinu, pokret proglasila glavnom vrijednošću. U predodžbama antičkih mislilaca Bog je bio nepokrenuti pokretač. Nepokretnost je u moderni nedostatak, manjkavost. Upoznao sam nekoliko ljudi koji se ponose time, smatraju se višim bićima jer, čovječe, on doručkuje u Tokiju, ruča u New Yorku, večera u Parizu. Ja se mislim, jadni čovjek, teško ti je njemu. Mislim, pa bolan korov će se osušiti u avionu, a ne ti. Kakav je život koji provodiš u avionu i na aerodromu. Je li to uopće život? Mi smo potpuno zaboravili pod pritiskom ekonomske i tehnološke diktature, zaboravli smo koliko je važno odustvo srkleta, mir, tišina. Jeste li primijetili da mi više ne znamo šutjeti ni sa bliskim ljudima. Onog momenta kada se među dvoje-troje ljudi uvuče šutnja, svi počinju osjećati nelagodu jer ispade da oni jedno drugome nemaju šta reći. Pa nije, čovječe, mi imamo šta reći. Ali zaista ste prijatelj s onim s kim možete ispunjeno šutjeti. Tišina. Kad ste posljednji put u svom iskustvu imali priliku uživati tišinu? Uđete u kafanu, urla preglasna muzika. Odete među ljude, svi govore bezumno glasno. Dakle, mi moramo ponovo osvajati svoje unutrašnje prostore, i tako ćemo doći ponovo do sreće. Nema sreće ako se niste uspjeli podudariti sa svojim unutrašnjim bićem, a ne možete se podudariti sa svojim unutrašnjim bićem ako se stalno nekome pokazujete, dokazujete, ako stalno svoj smisao vidite negdje izvan sebe.

Da nam drugi dokažu naš smisao...

Tako je. Drugo, počeli smo ovaj razgovor citatom Camusa. On kaže "radost nam može donijeti samo neko drugi". Čovjek koji se može radovati sebi negdje nije uredu, ali molim vas, imajte na umu da taj drugi koji nam treba donijeti radost ne znači da će nam donijeti nešto mjerljivo. On nam svojim prisustvom dokazuje nas, kao što mi svojim prisustvom dokazujemo njega. Ti si ti, jer sam ja ja, a ja sam ja, jer si ti ti. Tu vrstu druženja, razgovora, prisustnosti otvorenosti prema drugima mi smo davno izgubili. Naše društvo, zapadno društvo natjecanja, konkurencije, sporta, pretvara naš ljudski ambijent u džunglu, u međusobno griženje, tako da smo mi potpuno izgubili povjerenje u druge ljude. A ako izgubite povjerenje u Boga, u život, u druge ljude, ostaje vam jedino povjerenje u oružje. Otkako je izgubio strah u Boga, čovjek se boji svega drugoga.

Sjajno ste napravili uvod u trenutnu situaciju koja se dešava u Evropi. Mislim na rat u Ukrajini koji je započeo Putin, kojem je izgleda ostalo jedino povjerenje u oružje. No čemu sve to vodi? Da li Putin želi dokazati svoju silu, napraviti novi svjetski poredak, započeti treći svjetski rat, vratiti bivši Sovjetski savez ili ima i veće apetite?

Dozvolite mi da opet citiram Camusa. U eseju "Ljeto" on ima jedan čudesan dijalog. Jedan čovjek pita ženu: "Jeste li vi rodili ovo dijete?", kaže: "Jesam". "Znači, vi ste njegova majka". E kaže: "Nisu stvari tako jednostavne". Isto tako ovdje stvari nisu tako jednostavne. Ja Putina ne poznajem i nemam pojma šta on hoće, a pošteno govoreći i ne zanima me šta on hoće. Mene zanima ambijent u kojem su putini mogući, ambijent u kojem imate milione putina, ambijent u kojem jedino putini mogu osvojiti vlast. Ljudsko društvo nije i ne smije biti ambijent u kojem nešto vrijedi jedino konkurencija, nadmetanje, natjecanje. Znate, svesti život na sport, to je bolan zločin. Jeste li primijetili da je najviše nasilja u tzv. slobodnim društvima, naprednim društvima. Zašto? Pa zato što se nasilje propovijeda svugdje. U svemu. Čovjek je sjajan direktor ako uspije uništiti sve firme koje se bave istim poslom. Pisao sam predgovor za jednu knjigu, i tu sam govorio o predmodernom ambijentu sarajevskog društva prije dolaska Austrije, kad je čovjek zatvarao dućan onda kada je zaradio onoliko koliko mu za taj dan treba. Hamal zaradio koliko mu za taj dan treba i on ode kući. Za mene je to ideal slobodnog društva.

Mene danas uvjeravaju slobodno društvo je ovo kad ti možeš glasati na izborima. Ja kažem, ako mi se sloboda sastoji iz toga, ne bih je, hvala. Pogotovo što mogu birati između dva kandidata koji su potpuno identični. Boli me briga bolan za tvoje izbore. Mene ta vrsta slobode nimalo ne zanima. Mene zanima sloboda od pritiska ekonomskog, socijalnog, zanima me društvo koje mi dopušta opuštenost. Znate, kada je Grac bio kulturna metropola Evrope 2003. godine, neko je došao na sjajnu ideju da u četiri bogomolje u Gracu propovijedaju ljudi koji ne pripadaju onoj religiji kojoj pripada dotična bogomolja. Tako da je u sinagogi pripovijedao pravoslavac, u pravoslavnoj crkvi katolik, u džamiji židov, ja sam propovijedao u katoličkoj katedrali, i tu sam ljudima govorio o Isusovoj propovijedi na maslinskoj gori. Dvije temeljne misli iz te propovijedi. Prva – "nemojte se bojati smrti jer smrti nema. Vi svoju smrt nosite u sebi otkako ste rođeni". Ako se ne bojite bubrega koji također nosite u sebi otkako ste rođeni, zašto biste se bojali smrti koja je vaša koliko i vaš bubreg? I drugo, možda još važnije. "Nemojte se bojati siromaštva. Pogledajte ljiljane u polju, pogledajte ptice nebeske. Ne siju i ne žanju, a imaju sve što im treba". Siromaštvo dakle nije ni bolest, ni sramota, siromaštvo je naše prirodno stanje. Ljudi oko nas se otimaju za novac, kupuju po devet stanova. Znači li to da će on imati devet mezarova? A gdje će ponijeti tolike stanove? Sloboda je ambijent u kojem mi nećemo morati da zarađujemo...

Sloboda je i tamo gdje se neće stvarati novi putini...

To je čista ideologija, sve oko nas uvjerava da je Putin samo zlo, on je najgori, trebamo napadati njega. Da se razumijemo, treba ga napadati, ali nije problem u njemu. Kada bi naš problem današnjeg svijeta bio Putin, mi bismo živjeli u dženetu. Radi se o tome da je u svijetu u kojem mi boravimo Putin nužnost i ima ih stotine. Ima ih hiljade. Danas se digla velika dreka zato što je Putin poveo veliki rat u Evropi. Nije bilo traga ovolikoj galami kada je okupiran Afganistan, kada je okupiran Irak, kada je razvaljena Libija, kada je zapaljena Sirija. Niko se ne uzbuđuje oko toga što u Jemenu dnevno gine nekoliko stotina djece, što djeca gladuju. Ma ne. Nama bi bilo sjajno kada bi Putin bio naš problem. Naš problem je društvo utemeljeno na mržnji, bijesu, konkurenciji, nadmetanju, otimačini. Samuel Huntington, autor nažalost slavne knjige "Rat kultura", kaže: "Ljudski je mrziti". Pa robe Božiji, i voljeti je ljudski. Zašto izdvajaš samo jednu našu sposobnost, odnosno osobinu. Zašto zanemaruješ ljubav kao našu mogućnost i obavezu. Zašto zanemaruješ mir? Tu je moj problem.

Većina smatra da rat u Ukrajini može da se prelije, kako na BiH, tako i na Kosovo... Može li se ova invazija odraziti i na nas?

Naravno da se može odraziti jer je na svijetu sve povezano. Sve je u vezi sa svim. Jer dišeš, i dok dišeš, ti si u vezi sa cijelim svijetom. Dah nas drži za ovaj svijet. Tako da naravno, vi se sjećate one slavne teorije kako u Kini leptir mahne krilima, to izazove na zapadu, npr. ciklon u Americi. Naravno da može, ali isto tako je moguće da ne Putin, nego neko drugi, izazove sve te belaje. Ja da budem iskren, nisam ni na pola sekunde dijelio strahove mojih sugrađana kad je Dodik osnivao svoju vojsku, kad je naoružavao svoju policiju, proglašavao ne znam šta sve. Jer da budemo iskreni, Bosni je u Dejtonu navučena luđačka košulja. A vi dobro znate da luđačka košulja blokira svaki pokret tijela koji je navučen. U Bosni se ništa ne može pokrenuti, niti promijeniti dok je aktualan, dok važi ovaj sistem koji je Bosni nametnut, sad ne znam sa koliko 17, 19, 300 kantona, od kojih svaki ima svoju policiju, školstvo, zdravstvo. Vi znate da je Bosna vjerovatno jedina država bez građana. Po Dejtonskom ustavu mi nismo građani, mi smo samo pripadnici nacija. Veliki, čudesni Sarajlija, veličanstveni čovjek David Kamhi nije mogao postati gradonačelnik Sarajeva. Zašto? Pa zato što nije bio ni Srbin, ni Hrvat, ni Bošnjak.

A Dejtonski ustav nam nije skrojio Putin. Ja vas molim da počnemo obnavljati sposobnost etičkog, a ne ideološkog mišljenja. Etičko mišljenje vodi računa o činjenici da je svijet pozornica. Sjećate se da je to stajalo iznad Shakespearevog teatra Globe. A na pozornici vladaju dramski odnosi, ne ideološki. Ja uvijek reagiram na tebe. Sve ono što ja radim je reakcija na tebe. Tako je u stvarnom svijetu. I nas ideolozi uvjeravaju da nije tako. Onaj drugi je kriv za sve. Mi smo čisti, dobri, sveti, mi smo dobro, istina i ljepota, nebeski narod. A oni su đavolji okot, oni su da Bog sačuva. Čovječe, ne može biti. Hamlet agira onako kako agira zato što Klaudie agira onako kako agira. Uvijek je jedan partner na neki način imanentno prisutan u onome što drugi partner čini, govori...

Primijetili ste da način na koji vi govorite uvijek zavisi od onoga sa kim razgovarate. Sugovornik je uvijek imanentno prisutan u onome što mi govorimo i u načinu na koji govorimo. Molim vas da to ne zaboravimo kad razmišljamo o bitnim procesima našeg vremena. I to je etičko mišljenje. Ideološko mišljenje nas nastoji uvjeriti da kad mi okupiramo neku zemlju, da je mi ustvari oslobađamo. Mi ubijamo iz ljubavi. To je tvrdio Brana Crnčević. Mi donosimo slobodu. Ma daj, čovječe. To je ideološko mišljenje – mi smo bijelo, oni su crno. Ja sam ostario u teatru, a u teatru su bijelo i crno boje koje označavaju odsutnost boje. Crno i bijelo nisu stvarne boje za teatarske ljude. Etičko mišljenje nas uvjerava da je svijet prelijepo šaren, mnogo boja. U ideologiji nema, u ideologiji ima samo dvije - crnu i bijelu. Hajde da se sjetimo svijeta koji je šaren, to nas uvjerava etika. Hajmo se sjetiti da su svi ljudi, svaki čovjek u sebi ima nešto dobro, nešto loše, nešto neutralno. Svaka ljudska zajednica ima u svojim djelima nešto dobro, nešto zlo, nešto neutralno. Nemojmo proglašavati sebe anđelima i našeg bližnjeg đavlima i vjerovati da samo sa jedne strane dolazi dobro i da samo sa neke druge strane dolazi zlo.

Da li bi nam onda ulazak u EU popravio stanje u kakvom smo trenutno – u luđačkim košuljama pod utjecajem ideoloških razmišljanja?

Kao i sve drugo, to bi imalo jednu izuzetno dobru stranu i jednu ne baš dobru stranu. Sve što mi ljudi radimo istovremeno je i dobro i loše. Evropska unija se, ja to duboko vjerujem, iako zvuči pretenciozno, preko svake mjere pretenciozno, ali ja zaista duboko vjerujem, da se EU boji Bosne, zato što je Bosna prije Dejtona bila idealni model Evropske unije - jedna zajednica kultura. Nemojte molim vas nikada zaboraviti da nije bilo vojske koja je stvarala Bosnu, nije bilo ni političke stranke, nije bilo političkog pokreta. Bosnu je stvorila kultura, jedan način života. Kultura nema moći, ali je vraški živahna. Ne možete je uništiti. Jer kultura oblikuje i čuva vrijeme. Vi savršeno dobro znate šta tokom jedne godine slave katolici, kako slave, kada slave, kako da im čestitate. Znate šta, kako i kada slave pravoslavci, židovi. Sve prave i ozbiljne Sarajlije znaju šta, kada i kako slave muslimani. Vašu predodžbu romana određivali su Krleža, Crnjanski, Meša Selimović. Vašu predodžbu pjesme lirske određivali su Tin Ujević, Laza Kostić, Mak Dizdar i Skender Kulenović. Ideja, ideal EU-a za mene je bila i ostala zajednica kultura. Nažalost, to se nije do danas ostvarilo. Priznajem da se na tome radi. Recimo katedre komparatistike su Evropi pretvorene u katedre u kojima se proučavaju evropske književnosti.

Ali EU, nažalost, mnogo više je još akcionarsko društvo, nego zajednica kultura. Ulazak u EU nama bi donio mnogo novca, donio bi, nadajmo se, mogućnost da umjesto luđačke košulje, Dejtonskog ustava, mi dobijemo normalan ustav koji od bh. društva ponovo pravi jedno normalno ljudsko društvo. Donio bi mnogo prednosti, ali bi istovremeno donio i mnogo mogućih problema. Znate, da vam jedna poludjela birokratija iz Brisela ne dozvoljava da izbacite pesticid koji uništava pčele i truje tlo. Zabranjuje vam da vam kokoši ulaze u štalu u kojoj borave krave, propisuje koliko i kako ima da rastu krastavci u vašem vrtu. Obavezuje vas da slijedite, slušate stvari, da poštujete odluke na koje niste mogli stvarno utjecati. Ja ne mogu imati ništa protiv ulaska BiH U EU, o kako bih se radovao, ali govorim i upozoravam na obje dimenzije toga.

Da, jasno, ali da li bi nam to donijelo toliko željeni mir jer s Dejtonom smo dobili primirje. Odnosno, može li ova situacija s Ukrajinom ubrzati proces ulaska BiH u EU?

Ne može. Ja vas podsjećam na jednu slavnu izreku, zločestu i poganu, ali bojim se poprilično tačnu izreku francuskog diplomate. On kaže: "Kad vam dama kaže ne, to znači možda, kad vam dama kaže možda, to znači da. Kad vam dama kaže da, ona prestaje biti dama. A kad vam diplomata kaže da, to znači možda, kad vam diplomata kaže možda, to znači ne, a kad vam diplomata kaže ne, on prestaje biti diplomata". Hoću reći, politika je ambijent u kojem ljudi jedno govore, drugo misle, treće čine, četvrto žele i možda oni koji najglasnije zagovaraju pristupanje BiH u EU u stvarnosti najpoganije koče. Možda su oni koji kažu da su protiv samo naivno iskreni, nisu se još uvježbali u poslu politike. Naprosto, to ne možemo znati. Ali ja ponavljam, EU je nažalost još mnogo više akcionarsko društvo, nego ono za šta se rado proglašava – zajednica vrijednosti. Jer uostalom Evropska unija je primila brojne zemlje koje po toj logici nije mogla primiti kad su najjači zaključili da je to u njihovom interesu. Zašto bi Kipar bio mnogo manji problem za EU nego BiH. Kipar je najpraktičnije i najkonkretnije podijeljen, i oni su primili onaj grčki dio Kipra. A takvih primjera imate još nekoliko. Oni izmišljaju razloge koji nisu potpuno izmišljeni, ali oni navode razloge koji donekle važe da bi opravdali svoje odluke. Ali te odluke naravno nemaju nikakve veze sa stvarnim stanjem stvari, niti su stvarni razlozi.

Da li je onda Evropi problem većinska muslimanska zemlja u srcu Evrope?

Da i ne. Ja vas podsjećam da je na početku 20. stoljeća iz SAD-a krenula jedna bijesna, zapjenjena antiislamska kampanja koja je u Evropi, među određenim krugovima naišla na veoma plodno tlo jer Evropa je stoljećima takoreći prepoznavala sebe u antiislamskim osjećanjima, sentimentima itd. Evropa vjerovatno nikada ne bi prepoznala svoje jedinstvo da nije bilo tog bijesa, rata, sukoba, aktivnog odnosa sa islamskim svijetom. S tim da naravno svi ti sukobi, nesporazumi, ratovi, imali su i dobre strane. Zahvaljujući križarskim ratovima evropski i islamski svijet su se upoznali. Već jako dugo, haman sve vrijeme uz ove ljude koji propovijedaju antiislamsko raspoloženje, mržnju prema islamu, postoje ljudi koji zastupaju, propovijedaju i insistiraju na tome da mi svi vjerujemo u jednog Boga, da među tim kulturama postoje sličnosti, da te kulture jedna drugoj itekako pomažu... Ja vas podsjećam na to da ste u 12-13. stoljeću u Evropi imali ljude koji su učili arapski. Nikola Kuzanski piše knjigu o miru među religijama. Raimundus Lullus uči arapski da bi mogao čitati Aristotela, Platona... Nikad u Evropi nisu svi zaboravili na to da je upravo islam sačuvao helensko naslijeđe. Da nije bilo islama, ne bi bilo traga tog naslijeđa. Tako da ne smijemo pojednostavljivati. Strašno su jaki krugovi koji su antiislamski u kulturi, u politici, i strašno su jaki krugovi koji nisu antiislamski. Oba su tu, oba ta stava, i srećom ja imam dojam da je ipak ovaj proislamski, ovaj dio Evrope koji želi dijalog, saradnju, koji je svjestan toga da mi jedni drugima trebamo, mislim da postaje sve jači. Kada sam jednom imao čast da u Italiji primim jednu nagradu, govoru kojim se zahvaljujem, dao sam naslov "Ja sam ja, jer si ti ti, a ti si ti, jer sam ja ja". Evropa nikada ne bi mogla saznati sebe da nije imala islamski svijet tu prekoputa, kao što islamski svijet nikad ne bi sebe saznao na ovaj način da nema Evropu. Mi jedni drugima trebamo, mi jedni drugima pomažemo da prepoznamo i shvatimo sebe. Jedino tako možemo preživjeti.

No rat u Ukrajini probudio je zaspale strahove kod većine stanovnika u BiH. Pokupovali su brašno, ulje, gorivo... Ljudi su u strahu, konstantno su "bombardovani" informacijama koje prizivaju nove na sukobe... 

Model društva koji je BiH Dejtonskim sporazumom nametnut nije, niti može biti mir. To je primirje. Nažalost, tu pomoći nema. Vi ste primijetili da se od početka nesretnog 21. stoljeća na Zapadu sistematski proizvode strahovi. Počelo je 2001. sa strahom od terorizma i ratom protiv terorizma. Nikad niko nije objasnio taj rat, oko čega se on vodi, šta je terorizam. Nastavilo se strahom od ekonomskog sloma. Mislim da je to bila 2008. kad su države u EU upumpale u privatne banke čini mi se 700 milijardi eura. Nikoga nisu pitale. Zašto? Pa da se ne bi slomio finansijski sistem. Pa k' vragu, zašto niste ostavili nekoliko banaka u vlasništvu države, pa da one brane finansijski sistem. Zašto prelivate novac iz društva u privatne džepove? Ali da bi se to uradilo, i da se niko ne bi bunio, proizveden je stravičan strah od ekonomskog sloma. Ako nam banke propadnu, odosmo svi dođavola. Imate sjajne stihove Bertolda Brechta koji glase: "Samo amateri pljačkaju banke, profesionalci ih osnivaju". Nakon tog straha od ekonomskog sloma, došli su strahovi od klimatskih promjena, od nekorektnosti, a uplašeni ljudi ne čine društvo, uplašeni ljudi su gomila. U gomili se ne misli, u gomili se ne može razgovarati. Vi možete razgovarati s ljudima, odnosno s pojedincima kada vas je dvoje-troje. Jeste li primijetili da je u našem jeziku imenicu čovjek moguće upotrebljavati do broja 4. Jedan čovjek, dva čovjeka, tri čovjeka, četiri čovjeka, pet ljudi. Čim su ljudi u igri, razgovora više nema. Mi se počinjemo nadvikivati, počinjemo igrati uloge, počinjemo se truditi da jedan drugog impresioniramo, nadjačamo, i meni je savršeno jasno zašto su naši ljudi u BiH, pogotovo u Sarajevu ili u Mostaru, uspaničili se i počeli navlačiti, praviti zalihe. Jer niko od nas, koji smo doživjeli opsadu Sarajeva, te opsade, tog iskustva se neće osloboditi do kraja života. Nema načina. Ali bilo bi sjajno kada bi se sjetili bar neki da bi ih zalihe koje su napravili prije početka rata koštale glave da su stanovali na Grbavici. Od smrti se ne možete zaštititi, belaj nećete izbjeći ako vam je suđen.

Valjda nam nije suđen...

Ja se iskreno nadam da nije suđen jer, kažem vam, nikad o stvarima u svijetu ne odlučuje jedna sila, jedna strana. Jedan od razloga mog bijesa na ovaj model mišljenja koji nameću egzaktne nauke je njihovo duboko povjerenje u tzv. kauzalni princip. Uvijek imate jedan uzrok i jednu posljedicu. U stvarnosti ništa nema samo jedan uzrok. Sve ima hejbet uzroka i svaki uzrok ima hejbet posljedica. Tako da, kad čovjek dovoljno ostari i dovoljno se razboli, lijekovi ga ubijaju. Isti oni lijekovi koji su dok je on bio nešto zdraviji pomagali mu da ozdravi.

Pa koja je onda Vaša poruka sugrađanima?

Nemojte se bojati. Strah je temeljni ljudski grijeh, iz straha potječe sve, svi problemi. Nemoj se bojati. Imaj povjerenja u život, imaj povjerenja u Boga, imaj povjerenja u nauku... Ako ne vjeruješ, imaj povjerenja u auto, u saobraćajni znak. Ali bez povjerenja živjeti, to je strašno, a strah vam oduzima povjerenje. Hajde, oslobodi se straha, blago tebi. Strah ti oduzima slobodu!