Polazak u školu je značajan događaj za cijelu porodicu. Ovo je veoma značajna faza u razvoju djeteta jer predstavlja raskid sa periodom bezbrižnog djetinjstva, kada se kod djece pobuđuju nesigurnosti jer ulaze u svijet novih izazova i doživljaja. Polaskom u školu životni krug oko djeteta se širi, ono ulazi u novu sredinu koja od njega zahtijeva mnogo novih stvari različitih od onih na koje je naviklo u porodici, a njegova osnovna aktivnost više nije igra nego učenje. Ono sada mora samostalno uspostavljati odnose sa vršnjacima i učiteljem/učiteljicom i  mora da se prilagodi novim pravilima ponašanja.

Profesorica pedagogije Mahira Poljak pojašnjava kako prvačiću olakšati polazak u školu.

- Osim vještina čitanja i pisanja, koje roditelji nerijetko forsiraju, puno je važnije kod djeteta poticati njegov socio-emocionalni razvoj i razvijati određene osobine ličnosti (samostalnost, spremnost na suradnju, toleranciju, empatiju, istrajnost u obavljanju zadataka i dr.) koje će omogućiti da dođu do izražaja njegove intelektualne sposobnosti. Priprema za školu počinje, uslovno rečeno, oda smaog rođenja djeteta ali je najintenzivnija u godini pred polazak u školu – navodi Poljak u priručniku „Unapređenje roditeljstva“.

Dodaje da dijete koje živi u stimulativnoj sredini, gdje roditelji ne sputavaju njegovu prirodnu potrebu da istražuje svijet oko sebe i stiče znanja, gdje roditelji podstiču samostalnost i omogućavaju djetetu da doživi uspjehe i neuspjehe kako bi se naučilo nositi s njima, koriste pohvale i nagrade, te postavljaju granice spremno će dočekati izazove koje nameće škola. S druge strane, prema njenim riječima, kritiziranje, pretjerano kontroliranje i naređivanje ili pak prezaštićivanje djeteta od stvari koje ono može i treba činiti,  proizvest će nisko samopoštovnje i samopouzdanje kod djeteta. Takave osjećaje dijete će ponijeti u školu što će mu otežavati prilagodbu i izvršavanje školskih obaveza.

Profesorica pedagogije Mahira Poljak navodi nekoliko stvari koje roditelji trebaju raditi:

- Važno je razviti pozitivan stav prema školi i učenju, pa izbegavati  negativne komentare pred djetetom bilo da se odnose na učitelja bilo na školski plan i program. Govoriti djetetu o učitelju lijepim riječima, sa poštovanjem i uvažavanjem njegovog rada.

-Nikada ne osporavati učiteljev/učiteljicin autoritet pred djetetom (eventualne probleme rješavajte bez prisustva djeteta).

-Važno je da roditelji ne pokušavaju ostvariti neke vlastite neostvarene potencijale, želje i ciljeve kroz djecu i toga bi trebalo da se oslobode kao i toga da njihovo dijete mora biti najbolje u školi.

- Dijete bi trebalo upozoriti kako će u školi češće nego do sada biti izloženo ocjenjivanju i/ili uspoređivanju s drugom djecom, te mu objasniti kako njegov uspjeh u školi neće utjecati na ljubav roditelja prema njemu.

- Bilo bi dobro da se barem u prvim danima škole roditelji oslobode svojih radnih obaveza kako bi se posvetili djetetu i njegovim prvim iskustvima u školi.

- Roditelji na početku trebaju pomoći djetetu u savladavanju tehnike učenja i rada. Pri tome je važno znati da pomoć u izradi zadaće ne znači uraditi je umjesto njega. Ukoliko dijete nešto pogriješi, nije poželjno vikati, gubiti strpljenje. Moramo mu dozvoliti pravo na pogreške.

- Ukoliko dijete pokazuje znakove umora ili trenutne nezainteresiranosti za zadaću, ili svoju torbu ostavlja da bi je odmah zamijenilo igračkama, roditelji se ne trebaju brinuti. Bitno je pronaći ravnotežu između igre i školskih obaveza i prilagoditi vrijeme pisanja zadaće djetetovom prirodnom ritmu.

- Međusobnim poštovanjem i uvažavanjem učiteljevog/učiteljicinog rada, saradnjom i razmjenom iskustava stvoriti će se najbolji uvjeti za pravilnu prilagodbu i razvoj djeteta. Ako se uzme u obzir veći dio svega navedenog, roditelji bi trebali imati sretnog prvačića – zaključuje Poljak.