Tokom 19. stoljeća među evropskim Jevrejima budi se ideja o nacionalnoj državi, obećanoj u biblijskom narativu, u kojoj bi živjeli isključivo Jevreji. Na toj ideji nastao je i cionistički pokret čijim se formalnim osnivačem smatra Theodor Herzl 1897. godine. Pokret je dobio ime po brdu Cion, na kojem se nalazio Jeruzalemski hram, a imao je za cilj ujedinjenje Jevreja u dijaspori i njihov povratak u mitsku zemlju Izrael. Budući da je pokret neumorno radio na ostvarenju svoje ideje, a podržan snažnim lobijem utjecajnih Jevreja u Evropi i Americi, broj Jevreja u Palestini povećao se s 11% iz 1922. na 30% 1942. godine. Godine 1947., rezolucijom UN-a, područje Palestine podijeljeno je na arapsku i jevrejsku državu, a Jeruzalem je trebao biti pod međunarodnom upravom, piše Stav.

Nakon što je Ben Gurion proglasio Izraelsku državu 1948. godine, izbija Arapsko-izraelski rat, u kojem su Egipat, Sirija, Libanon i Jordan poslali vojnu pomoć Palestincima. Ipak, pomoć je bila nedovoljna, pa izraelska vojska pobjeđuje nakon petnaest mjeseci rata. Pritom je Egipat dobio pojas Gaze, a Jordan Zapadnu obalu.

Godine 1967. Izrael pokreće Šestodnevni rat, u kojem za samo šest dana okupira Gazu, Sinajski poluotok, Zapadnu obalu, Golansku visoravan i palestinski dio Jeruzalema. Tada su uspostavljene granice koje i danas u Izraelu važe kao prostor te države. Prema procjenama UN‑a, nakon Šestodnevnog rata, protjerano je iz svojih domova 711.000 Palestinaca, dok je 600.000 Jevreja iz arapskih zemalja emigriralo u Izrael.

Iako je država Izreal proglašena 1948. godine, prvi zvanični državni dokument koji poziva na uspostavljanje Izraela nastao je trideset godina ranije, a izdala ga je Velika Britanija. Riječ je o Balfourovoj deklaraciji, objavljenoj 2. novembra 1917. godine. U svega 117 riječi podržane su kristalno jasno aspiracije Jevreja za stvaranje nacionalnog doma Jevreja u Palestini.

Balfourova deklaracija, ustvari, pismo je koje je Arthur James Balfour, ministar vanjskih poslova Velike Britanije, poslao lordu Walteru Rothschildu, vođi jevrejske zajednice u Engleskoj. Nakon uvodnog pozdrava, Balfourd piše: "Vlada Njegovog Visočanstva gleda s blagonaklonošću na stvaranje nacionalnog ognjišta u Palestini za jevrejski narod i uložit će najveće napore kako bi olakšala postizanje tog cilja, pri čemu treba jasno razumjeti da neće biti učinjeno ništa što bi moglo krnjiti građanska i vjerska prava postojećih nejevrejskih zajednica u Palestini, ili prava i politički položaj koji Jevreji uživaju u ma kojoj drugoj zemlji". Pismo završava porukom: "Bio bih Vam zahvalan kada biste prenijeli ovu deklaraciju Cionističkoj federaciji".

Upravo je Balfourova deklaracija – provođena tokom britanskog mandata u Palestini od 1920. do 1948. godine – postavila temelj za stvaranje Izraela 1948. godine i masovne progone Palestinaca koji su uslijedili. Rezultat ove deklaracije najbolje je sažeo britanski publicist i novinar Arthur Koestler: "Jedan narod svečano je obećao drugom narodu zemlju trećeg naroda". Deklaracija je poništila prethodno obećanje Britanaca za "potpuno i konačno oslobođenje" Arapa ako se suprotstave osmanskoj vlasti, a upravo je palestinska pobuna protiv Osmanlija bila bitna za slabljenje Osmanskog carstva, pa i za ishod Prvog svjetskog rata. Balfour je pogazio svoje obećanje u pismu Rothschildu, u kojem je napisao "da neće biti učinjeno ništa što bi moglo ugroziti građanska i vjerska prava postojećih nejevrejskih zajednica u Palestini".

Da se ne radi o greški, već o namjernom planu, Balfour je eksplicitno potvrdio 1919. godine u memorandumu: "Mi ne namjeravamo da uopće uzmemo u obzir želje sadašnjih stanovnika Palestine… Cionizam, bilo da je on ispravan ili ne, bitniji je od želja 700.000 Arapa", zapisao je Balfour, a Palestinci su u to vrijeme sačinjavali gotovo 94 posto stanovništva.

"Nije samo Rothschild bio cionist, već je to bio i Balfour. Cionizam je u to vrijeme, prije nego što je s pravom postao psovka, bio politički stav s kojim su se Evropljani s ponosom povezivali. Ustvari, prije nego što je postao premijer, David Cameron izjavio je, prije sastanka s 'Konzervativnim prijateljima Izraela', da je on, također, cionista. U neku ruku, biti cionista jeste 'obred odrastanja' za neke zapadne lidere. Male su šanse da je Balfour djelovao na svoju ruku. Istina, deklaracija nosi njegovo ime, ali je u stvarnosti on bio lojalni agent carstva s ogromnim geopolitičkim planovima koji se nisu ticali samo Palestine, već Palestine kao dijela većeg arapskog područja", piše publicist Ramzy Baroud, ističući da su palestinska podrška Panarapskom kongresu, kao delegatima s pravom glasa u julu 1919. godine, i njihova daljnja podrška Sharifu Husseinu od Meke, bili izraz želje Palestinaca za dugo priželjkivanim suverenitetom.

Kada su namjere Britanca i njihov odnos s cionistima postali previše očigledni, piše Baroud, Palestinci su se pobunili, a ta pobuna traje i danas. Jadni pokušaji smirivanja bijesa Palestinaca prošli su bez uspjeha, posebno nakon što je Vijeće Lige nacija u julu 1922. godine odobrilo uvjete britanskog mandata nad Palestinom – koji je originalno odobren Velikoj Britaniji u aprilu 1920. godine, bez ikakvih konsultacija s Palestincima.

Unatoč povremenom uvjeravanju u suprotno, britanske namjere da se osigura osnivanje isključive jevrejske države u Palestini postajale su s vremenom sve jasnije, a Balfourova deklaracija postavila je temelje za potpuno etničko čišćenje, koje je uslijedilo tri decenije nakon što je ona napisana.

U svom eseju nazvanom Istina i pomirenje Edward Said napisao je: "Ni Balfourova deklaracija niti Mandat nikad nisu konkretno priznali da Palestinci imaju politička, za razliku od građanskih i vjerskih, prava u Palestini. Ideja o nejednakosti između Jevreja i Arapa, prema tome, ugrađena je u britansku – a naknadno i u izraelsku i američku – politiku od samog početka".