U februaru 1954. godine otvorena je Kafana kod Bega u starogradskoj ulici Kračule.

Današnji vlasnik Osman Alibegović priča nam da je kafanu otvorio njegov otac rahmetli hadži Himzi-beg Alibegović, i otud i naziv kafane.

- Poslije babine smrti posao je naslijedio moj rahmetli brat, pa zatim ja i danas radi i moj sin. Ovo je porodični posao. Babo mi je '50. godine došao ovdje, kupio kuću i radnju. Kafana samo u periodu 1993. i 1994. godine nije radila – priča Alibegović.

Od prvog dana ovo je, kaže, narodna kafana.

- Ovdje je uvijek mogao doći i radnik, i penzioner, seljak, ovo je kafana za obični radni narod. Od prvog dana se kupovala sirova kafa i pržila se u šišu. Ja i danas čuvam tu tradiciju. Kupim sirovu kafu i pržim je u šišu. U ponudi imamo i čaj, za koji kažu da ga nema nigdje u Bosni i Hercegovini, to je porodična tradicija i tajna, i imamo smreku. Sve je iz kućne radinosti – pojašnjava vlasnik Osman.

Kaže da je kod njih najbolja kahva u gradu, a da su poznati po čaju.

- Nekada su ovdje radila četiri radnika, bilo posla, a danas ja sam mogu stići sve uslužiti. Ali opstajemo jer smo otvoreni za narod. Teško se izlazi na kraj sa ovim vremenom, teško se računi plaćaju, ali živimo kao i ostali narod. Šta da ja očekujem, male u svijeta plaće i penzije, pa ne može se ni pet kafa dnevno popiti – kaže Osman.

Sjeća se, kaže, da mu je otac govorio da se ne mogu dnevno dva ručka pojesti.

- Pojedeš jedan i elhamdulillah. Koliki je jorgan, ti se toliko ispruži. Ja sam nekad imao "ladu", a drugi "BMW-ove", kaže babo meni: "Polahko, sine, može i tvoja 'lada' za njima, doći ćeš i ti na cilj." Gledao sam kako se otvaraju kafane, kako se ljudi preko noći obogate, ali babo nam je uvijek govorio da budemo strpljivi, da je bolje da kapa i da nakapa, i elhamdullilah, njih se jako puno zatvorilo, a mi i danas raduckamo – kaže.

I dok se u kafićima u gradu uređuju interijeri, nude popularna pića i poslastice kojima se ime teško može i izgovoriti, u ovoj kafani ništa nije promijenjeno od 70-ih godina, a i danas se zna tražiti mjesto više.

-Jedina smo mi kafana u vakat bili na ovom području. Kafa se nosila i do Slatkog ćošeta, pa u Bravadžiluk, a u ovom ovdje ćošku sjedio je jedan dedo i on je mljeo kafu na ovom starom mlinu -  pokazuje Osman.

{$galerijaFotografija}

Za ramazan su, kaže, prije radili od iftara do sehura.

- Dino Merlin je kao omladinac ovdje sjedio sa svojom ekipom, ulema je imala svoje mjesto, poznati hafizi, begovi. Na drugom kraju bili su Albanci koji su držali slastičarne, u jednom uglu su bili Fočaci, u drugom Gačani. Ovdje su uvijek sjedili jedni te isti ljudi. Pijaca je bila tamo na Vijećnici gdje se garaže ove prave, ljudi dođu sa cekerima, odmore, popiju kahvu. Jednom su starom dedi među namirnice u ceker stavili jedan veliki kamen. I dedo je išao kući uzbrdo do Vratnika jedva vukući taj ceker, a kad je došao kući i povadio namirnice, vidio je kamen. Dolazi sutra taj dedo, a svi spremni na belaj. Ali dedo razgleda po kafani pa uperi prstom u jednog i kaže: "E ti si, lopove, kriv za ono jučer, sad svima plati kafe jer su mi se u kući svi smijali što sam kamen donio." I svi popiše kafu, a dedo se nije ni naljutio, ali je natjerao da se časti kafana jer mu je napravljena smicalica – priča Osman.

Kaže da su se jednom zavadila dvojica deda u kafani i da su umrli, a nisu progovorili.

- Živa ti je ovo istina. Dok su sjedili, jedan dedo stavio ovom drugom pepeljaru u ceker, i ovaj kad je došao kući, vidio pepeljaru. Evo ja i sad imam dvije različite pepeljare ovdje. I sutra došao, napao ga, kunem ti se, umrli su, a nisu progovorili, toliko mu je to ovaj zahaturio – kaže vlasnik kafane.

I dok ulazi u kafanu, jedan dedo išaretom zatraži nešto od Osmana, Osman mu ispod pulta izvuče stolicu za džamiju.

- Ovdje ti svako ostavi nešto svoje. Evo ovaj đuturum ostavi stolicu za džamiju, a pun mi je podrum tuđih stvari, kako ko naiđe, tako i ostavi – kaže kroz smijeh Osman.

- Ti sevape na nama zarađuješ - reče kroz smijeh dedo i ode u džamiju.

Osman dalje priča kako je jedne godine, dok je još kafanu držao njegov otac, dedo poslao unuka iz Foče u Sarajevo kod amidže, da mu amidža nađe posao.

- Pitao je unuk dedu kako će naći amidžu u tolikom Sarajevu, a dedo mu je rekao samo da dođe u Kafanu kod Bega i da će tu sigurno biti neko od familije ili komšija ko će ga uputiti do amidže, tako je i bilo. Nije bilo telefona, i kad se treba negdje ići, kažu naći ćemo se kod Bega – prisjeća se Osman te dodaje da su nekad kafanu otvarali u četiri ujutro, a zatvarali u sedam navečer, sada rade od sedam do sedam.

Osmanu su ostale još dvije godine do penzije, a naslijedit će ga, kaže, sin Damir.

Telefon u kafani stalno zvoni, vlasnici okolnih dućana zovu i naručuju čaj, kahvu i smreku. Osman ne sjedi, i ne hoda, već kao da trči, ali svakome uputi osmijeh ili neku pošalicu.

Poseban je način kako sipa vodu u kahvu i čaj. Pitamo ga kakva je to tehnika, a on objašnjava da mu je i to ostalo od rahmetli oca, te da tako vrelom vode sterilizira šolje i fildžane.

Redovna mušterija u kafani godinama je i Hilmo Šabeta. Kaže da se u ovoj kafani sastaju pravi ljudi.

- Dođeš, popiješ kafu, našališ se, ako i nemaš para, ovdje možeš popiti kafu. Ovdje su svi isti, u radnom odijelu ili sa kravatom. Svi zajedno sjede i razgovaraju. Samo lijepa riječ i ništa se drugo i ne gleda. Ovdje je čovjek najrahatniji - kaže Šabeta dobacujući Osmanu da je vakat da mu otkrije tajnu recepta za njegov poznati čaj.