Dok traje oporavak i boravak u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu, gdje je transplantacija i obavljena, pitamo Jasminku kako se osjeća.

- Operacija je bila u četvrtak, super se osjećam. Dva-tri dana je malo boljelo, sad ustajem, jutros sam nam pravila kafu, nismo u istoj sobi, ali sam joj odnijela. Ja sam se na to odlučila bez razmišljanja. To se podrazumijevalo, to je bio ljudski čin. Kakva sam ja ako sam mogla pomoći, a nisam, to sebi ne bih oprostila. Nisam se plašila onoga što sljedi – priča Jasminka kroz suze.

Kaže da je ulazak u salu nalikovao dolasku na posao.

- Amela je osam godina na dijalizi, a prije toga imala je lupus koji je ustvari doprinio zatajenju bubrega. Sam lupus je bio aktivan i transplantacija nije ni mogla biti urađena. Ona se tada i dobro osjećala, za vrijeme dijalize, tako da nije ni htjela da se uradi transplantacija – priča nam Jasminka, te nastavlja:

- Kada smo ranije o tome razgovarale, ona nije željela da dođe do toga jer sam ja mlađa od nje i imam dvoje djece te je bila u strahu da se nešto ne dogodi.

Jasminka kaže kako je njena sestra u februaru bila dosta lošijeg zdravstvenog stanja i da je vremenom bivala sve slabija i slabija.

- Vidjeli smo da je to neminovno, razgovarali smo sa ljekarom i krenuli smo u to. Ljekari su ovdje zaista divni. Najiskrenije vam kažem da me nije bilo strah, jedina stvar koje sam se pribojavala jeste da ako se probudim i ako mi kažu da njoj bubreg ne radi. Nije mi žao što je to urađeno, ali znam da bi to nju dotuklo – kazala je sagovornica.

Navodi kako ona za koji dan ide kući, dok će sestra ostati malo duže.

- Bubreg radi, zajedno smo bile na ultrazvuku i ljekar je prezadovoljan – kazala je Jasminka.

Na pitanje šta joj je sestra kazala kada joj je Jasminka saopćila da će joj biti donor, ona odgovara:

- Ja sam joj rekla kako ću se naljutiti ako ne pristane jer ja nemam snage da je gledam takvu. Ne možeš gledati nekog svog da se pati. Ona mi je kazala kako je mislila da do toga neće doći, plakala je i govorila kako joj je žao mene. Dan poslije operacije ona je prije mene mogla pričati i javila se mojoj djeci, jača je od mene.

Jasminka kaže da je ovo jači osjećaj nego kada se žena porodi.

- Svi bi trebali pomoći ako su u mogućnosti. Mi smo mlade ostale bez mame i znam kako je ostati bez voljene osobe. Svima bih preporučila jer nemaju čega da se plaše. Ovo ne boli, boli dan-dva, ja sada već hodam i smijem se, ali gubitak voljene osobe boli, a posebno osjećaj kada si mogao pomoći, a nisi – zaključuje Jasminka.