Kampus u Rakovici

Ispovijest ovisnika: "Sve je u glavi besmisleno osim droge, a s tim se treba izboriti"

Objavljeno: 23.09.2019. u 22:08 Autor: B. P.

Uvijek su ovisnici koji uzimaju bili ljubomorni na apstinente, jer znaju koliko je to teško. Ako Bog da, ako sve bude u redu, možda i ostatak života provedem pomažući drugima da ostave drogu. Došlo je ovdje i puno ljudi zbog mene. To je meni zadovoljstvo, a drugima je od pomoći, kazao je jedan od naših sagovornika

FOTO: Damir Hodžić

Četrdesetčetverogodišnji Sarajlija N. J. (identitet poznat redakciji) u svijetu droge je oko 30 godine. Njegovi počeci, kako nam je ispričao, vežu se još za prijeratno vrijeme, kada do droge nije bilo baš lako doći. Sa 14 godina je, kako je kazao, sa rajom i lokalnim mangupima "duvao" hašiš, jer "trave" tada nije bilo, a ubrzo je počeo i sa heroinom.

- Prije rata je to nekako bilo skroz drugačije. Manje ljudi se drogiralo, znalo se skoro sve u gradu. Mi smo kao djeca bili problematični, družili smo se sa starijima, mangupima, pa smo radili svakakve poslove. Rano smo krenuli u kriminal, te smo bili u mogućnosti da konzumiramo heroin. Tako je to sve počelo 1990. godine – započeo je svoju priču.

Nedugo nakon toga izbio je rat. Te ratne 1992. godine on je otišao u vojsku, ali ni to nije bila prepreka da se drogira.

- Kada sam bio slobodan i odmarao od linija, po heptanon sam išao u Zenicu preko piste. Odvojim sebi sedam dana, odem do Zenice i vratim se pješke. Poslije rata je heroin opet bio dostupan – prisjetio se.

Krize znaju biti strašne

Trenutno se nalazi u Terapijskoj zajednici Kampus Kantona Sarajevo, gdje pokušava da ostavi svoj stari porok. Kako nam je kazao, za to ima čvrst razlog i, uprskos svim poteškoćama, vjeruje da će uspjeti.

- Supruga mi je umrla prošle godine i najviše zbog djece želim da uspijem u tome. Oni su mi najveća motivacija i zbog njih želim da budem čist, da živimo neki normalan život. Ovdje imamo razne terapije, kojima se okupiramo i skrenemo misli. To je pogotovo dobro za momke koji tek dođu. Zaokupimo se, a kada se radi, čovjek se osjeća i korisnije. Nije više sa onim strašnim mislima - kazao je ovaj Sarajlija.

Precizirao je kako su to uglavnom misli vezane za drogiranje, te poslove koje su ranije radili.

- Čovjeka odjednom preplave te informacije. Mozak nije navikao na neke normalne uslove i tu dođe do konflikta samog sa sobom. Prošao sam sve krize, pokušavao sam hiljadu puta. Ja sam vazda borac bio. Kad sam trebao ići u školu, ja sam bio na liniji, borio sam se. Borim se kroz čitav život, tako da imam malo više snage i upornosti, ali krize znaju biti strašne – naglasio je.

Objašnjavajući o kakvim krizama se radi, ovaj 44-godišnjak je ispričao kako je najviše riječ o velikim bolovima.

- Prošli put kada sam se "skidao", bio sam tri mjeseca u sobi. To su bolovi koji se ne mogu opisati, nespavanje mjesec i više čak, jeze i znojenje non-stop... Sve je u glavi bezveze i besmisleno osim droge i baš treba puno snage da se sa tim izbori.

Stigmatizacija u društvu

Međutim, nakon što se izbore sa problemom ovisnosti, predstoji im jedna druga borba. Navodi kako je tu, između ostalog, i problem ponašanja koje treba mijenjati iz temelja, kako bi se postigli zadati ciljevi. Problem je, između ostalog, i (ne)prihvatanje okoline. 

- Mene zna čitav grad. Kada me vide u ovakvom stanju, kakav sam sad, ugodno se iznenade. Navest ću nekoliko primjera stigmatizacije s kojom sam se susretao. Odem sa drugom zubaru. Sada imam hepatitis C, a ima i on. Ja prvi uđem unutra i izvadim zub. Poslije mene ulazi moj drug, a doktorica sve čisti i prska, i govori mu "ovaj što je izašao ima hepatitis C". Moj drug ima i B i C, pa se na to nasmije... Više puta sam bio na operaciji, pa doktori oblače po dvoje rukavica, dupla odijela. A to su ljekari i znaju da se hepatitis može prenijeti samo krv na krv, rana na ranu... Mene to ne dotiče. Možda nekog mlađeg i ko to tek doživi, ali meni je više svejedno i ne razmišljam o tako banalnim stvarima...

Kada izađe iz Kampusa, želi posao koji će mu biti kao neki temelj za normalan život. Kaže kako je, prošli put kada je izašao, oko tri mjeseca apstinirao, ali se ponovo vratio svom poroku.

- Obećavali su mi poslove, ali mi nisu vjerovali, što je donekle razumljivo. Ipak, tolike godine biti u kriminalu nije malo, i sad kao, odjednom, želim posao. Onda sam ostao bez para i kad sam se vratio starim poslovima, ubrzo sam se opet počeo drogirati. Bolovi i ostalo prođu, ali ostaje nam da kriminal i drogiranje zamijenimo nekim korisnim stvarima. Želim da budem u sportu, imam posao, korisne hobije, neki sasvim normalan život i bio bih zadovoljan - zaključio je. 

Foto: Damir Hodžić

Dvadesetdvogodišnji I. A. iz Sarajeva u Kampusu je smješten oko mjesec. Tu je, kako nam je ispričao, i prošle godine boravio dva mjeseca, te je još toliko bio "čist" nakon izlaska. Boravak u Kampusu mu je, kaže, donio mnogo toga pozitivnog, ali pred njim je velika borba.

- Neki dijelovi vizije koju sam tada imao su se već ostavrili. Kada sam prošli put bio ovdje, N. mi je dao jednu knjigu da pročitam, koja me navela da se počnem zanimati za psihologiju. Upisao sam fakultet i uskoro imam još jedan ispit da, ako Bog da, završim prvu godinu. Međutim, nije baš sve išlo po planu. Čovjek se ovdje osjeti jakim, ali kada promijeni sredinu, onda nastupaju problemi. Teško je okrenuti glavu od nekoga, sve se pogrešno protumači, ali čovjek treba da ima na umu šta mu je cilj i da se ne osvrće previše, jer biće svašta - kazao je.

Naglasio je kako je jedan od problema, sa kojim se suočio nakog izlaska iz Kampusa, bio i susret sa osobama od kojih je ranije nabavljao drogu, ali i drugima.

- Staru raju je prilično teško izbjeći, jer ih ima svugdje. Oni to poprilično drugačije doživljavaju. Naprimjer, diler koji vam je davao dosta više droge u odnosu na to koliko vi novca date, koji je ubijeđen da vas je "pazio" i činio vam uslugu, sada osjeća da ste mu dužni i slično.

Ispričao je kako je u svijet droge ušao sa 14 godina i da je sve počelo sa marihuanom.

- Pušio sam marihuanu sa nekim mangupima. Jedne prilike je jedan od njih izvadio spid. Iskren da budem, tada sam se prepao. Sjetio sam se svih onih panoa iz osnovne škole o drogi. Imao sam dilemu, ali nakon što sam probao, dileme su nestale. Onda sam nastavio sa ekstazijem, povremeno kokainom. Heroin nisam nikad probao – naglasio je.

"Čovjek mora protiv sebe"

Dodao je kako je jedan od glavnih razloga zašto se uopće počeo drogirati, bila njegova zantiželja.

- U osnovnoj školi nisam toliko ni bio problematičan, ali sam čitav život bio znatiželjan. Ono čega su se sva djeca bojala, ja sam išao da vidim šta je to. Ne zato što je njih strah, pa da bih ja bio superiorniji od njih, nego jedino iz znatiželje. Drogirao sam se jer mi se drogirao, ne zbog raje. Nisam previše opterečen mišljenjima drugih. Dolazim iz jedne prilično tradicionalne i religiozne porodice. Kada su shvatili šta se dešava na to su, dijelom i zbog vjere, gledali sa prezirom. Uprkos tome, zaista su mi iznova i iznova davali šansu. Trudili su se maksimalno. To je agonija koja traje i nemoguće je preko noći praviti se da se ništa nije desilo, koliko god neko nekoga volio. Dali su sve od sebe, borili se, pokušavali sve što su znali, ali mislim da je ovo jedini adekvatan pristup za rješavanje problema.

Istakao je kako je veoma zahvalan što ima takvu porodicu, koja mu od početka pruža ogromnu podršku.

- Ostalo je sve na meni, do mene je kako dalje. Prošli put sam zaista dosta nekih stvari skontao, dosta navika promijenio, ali nije samo cilj i fazon skontati, treba čovjek da ojača. I ovdje bude teško i svašta nešto, ali što čovjek više ide protiv svog ega, to će mu kasnije biti bolje. Što je danas za ego teže, to je sutra bolje sigurno. Mora čovjek protiv sebe, a to nikom nije drago, ali plod je sve bolji i bolji - dodao je.

Obojica naših sagovornika su saglasni da, iz ove perspektive, kada bi mogli vratiti vrijeme, nikada ne bi počinjali sa drogom. 

- Sada, naprimjer, kada prođem kroz grad, neki me i ne prepoznaju. Ranije sam "fizički" bio među kritičnijima, sada imam dvadesetak kila više, a velika je razlika i u ponašanju. Uvijek su ovisnici koji uzimaju bili ljubomorni na apstinente, jer znaju koliko je to teško. Ako Bog da, ako sve bude u redu, možda i ostatak života provedem pomažući drugima da ostave drogu. Došlo je ovdje i puno ljudi zbog mene. To je meni zadovoljstvo, a drugima je od pomoći - zaključio je N.

Rehabilitacija je individualna

Terapijska zajednica Kampus nalazi se oko 15 km od Sarajeva, u mjestu Rakovica. Prema riječima Almira Mesića, koordinatora za stručno-terapijske poslove, u Kampusu trenutno boravi 16 korisnika rezidencionalnog tretmana. 

- Osim njih, imamo još 10 korisnika što se tiče reintegracije i podrške korisnicima. To su osobe koje su završile rezidencionalni tretman i sa kojima imamo komunikaciju. Imamo još tri soobe na savjetovanju i 22 korisnika koji su raspoređeni po rješenju Ministarstva pravde. To su osuđenici koji koji kaznu izvršavaju radom za opće dobro na slobodi. Među njima trenutno je i jedna korisnica - kazao je Mesić.

Na terapiju u Kampusu, kako nam je objasnio naš sagovornik, mogu doći svi građani Kantona Sarajevo, koji tu imaju prijavljeno prebivalište bar godinu. 

- Osoba se može javiti nama i mi ćemo je uputiti u Centar za socijalni rad, odnono njihovu službu po mjestu prebivališta. Tamo se osoba javi i mora da ispunjava određene uslove: da ima minimalno godinu prebivalište u KS, mora biti državljanin BiH, ovisnik ili ovisnica, i mora imati određenu medicinsku dokumentaciju. Ovdje su ranije  najviše bili heroinski ovisnici i to se nekako vremeno mijenjalo. Sve je više osoba koje zloupotrebljavaju tablete i spid. Povećan je i broj osoba koje imaju više dijagnoza pored ovisnosti, poput PTSP-a, neuroza, depresije, ljudi koji piju antidepresive... Vjerujem da će u budućnosti toga biti sve više - dodao je Mesić.

Prema njegovim riječima, rehabilitacija je individualna i od korisnika zavisi kojiko će vremena će ostati u Kampusu. 

- Program okvirno traje godinu. Imaju tu faze adaptacije, rehabilitacije, produžene rehabilitacije i u zadnjem periodu ide socijalizacija. Ukoliko naš stručni tim procijeni da nekome treba više vremena, osoba tu ostane duže u skladu sa našim terapijskim ugovorom i rješenjem Centra za socijalni rad. Sve je na dobrovboljnoj osnovi. Korisnik mora iskazati želju da prihvata taj plan i program. Oni koje je tu uputilo Ministarstvo pravde, moraju ispuniti tu svoju obavezu, jer je to njihova krivična sankcija - naglasio je.

Izvor:   Faktor

Faktor pratite putem aplikacija za Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook i Twitter. Zabranjeno je prenošenje sadržaja bez odobrenja redakcije. Kontaktirajte nas na [email protected]

Vezani članci

Iz kategorije