INTERVJU – Prof. dr. Sanjin Kodrić: Moramo braniti bosanski jezik

objavljeno: 09.05.2016. u 20:05

S jedne strane, jeste reakcija fra Andrije Nikića, koja je do kraja nacional-šovinistička i negatorska spram bosanskog jezika i Bošnjaka, pa i Bosne, pri čemu se od takvih stavova fra Nikića ogradila i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti BiH, kao i Središnji ured HKD "Napredak", što s radošću pozdravljam, kaže profesor Kodrić.  

Razgovarao: Almir Šećkanović 

Nedavno održani “Susreti bosnista“ u Mostaru iznjedrili su Neretvansku deklaraciju o bosanskom jeziku, kojom se ističe njegov značaj za područje bosanskohercegovačkog juga, odnosno Hercegovine. Deklaracija je odmah nakon donošenja izazvala niz reakcija, kako pojedinih lingvista i drugih, tako i osoba poput fra Andrije Nikića, franjevca koji je mimo zajednice kojoj pripada i institucija čiji je član, iznio stav da je Deklaracija antihrvatska.

Jedan od autora Deklaracije, ugledni profesor sarajevskog Filozofskog fakulteta Sanjin Kodrić u razgovoru za Faktor objašnjava razloge nastanka ovog dokumenta, osvrće se na optužbe pojedinih kolega i fra Nikića te analizira aktuelno stanje bosanskog jezika u BiH i regionu.

FAKTOR: Prije nekoliko dana predstavljena je Neretvanska deklaracija o bosanskom jeziku, čiji ste jedan od autora. Kako i zašto je nastao taj dokument?

KODRIĆ: Neretvanska deklaracija o bosanskom jeziku, čiji smo autori kolega mr. Jasmin Hodžić i ja, kao i potpisnici skupa s kolegicom prof. dr. Dijanom Hadžizukić, prilog je svijesti o vezi bosanskog jezika i bosanskohercegovačkog juga. Uz to što je, nažalost, u nekim našim sredinama na jugu bosanski jezik u vrlo nepovoljnom položaju, posebno u školskom sistemu, Deklaracija je inicirana prije svega potrebom da se, s jedne strane, u bosnistici afirmira bosanskohercegovački jug, ali i njegov značaj za bosanski jezik te, s druge strane, da se afirmira sam bosanski jezik kroz bosanskohercegovački jug. Sa sviješću o bosanskohercegovačkoj cjelovitosti, sama Deklaracija pokazuje da je naš jug odigrao jednu od ključnih uloga u profiliranju onog što je tradicija bosanskog jezika, zbog čega je Deklaracija i predstavljena u okvirima naučno-stručne manifestacije “Susreti bosnista” koju smo održali u Mostaru, srcu našeg juga. S bosanskohercegovačkog juga potječe i dijalekatska osnovica standardnog bosanskog, ali i standardnog crnogorskog, hrvatskog i srpskog jezika, pa je naš jug i polazište pluralnog i policentričnog lingvističkog zajedništva i na širem južnoslavenskom prostoru. Za jug se vežu neka od ključnih imena onda kad je riječ o književnosti i kulturi Bošnjaka i drugih govornika bosanskog jezika, počev od Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka i Safvet-bega Bašagića s kraja 19. stoljeća i početka 20. stoljeća, preko Maka Dizdara i Alije Isakovića bliže današnjem vremenu, pa sve do Dževada Karahasana u aktuelnom trenutku, koji je, iako Duvnjak, čvrsto vezan za ono što je širi kulturalni prostor bosanskohercegovačkog juga, jer kad govorimo o jugu, onda ne mislimo samo na ono što se danas zove Hercegovinom, nego ovaj prostor posmatramo nešto šire. Inače, to je i jedan od razloga što smo Deklaraciju naslovili kao neretvansku.

FAKTOR: Zašto je onda Deklaracija naišla na niz osuda, prije svega od Vašeg kolege Envera Kazaza i fra Andrije Nikića, koji tvrde da je ona proizvod bošnjačkog nacionalizma? Da li ste očekivali ovakve reakcije?

KODRIĆ: Složeno je to pitanje, mada moram priznati da lično do ovakvih reakcija ni najmanje ne držim. U naučnom smislu, Neretvanska deklaracija o bosanskom jeziku ne donosi ništa posebno novo, nova je samo sistematizacija činjenica i fokus u koji ih je dovela Deklaracija. Te činjenice, dakle, jesu općepoznate i one su kao takve dugo prisutne i odavno verificirane u nauci, i u tome smislu ne predstavljaju nikakvu novinu, čak ni za najglasnije kritizere Deklaracije. Zato su reakcije kao pojava vrlo indikativne, a mogu se, pak, svrstati u dvije kategorije. S jedne strane, jeste reakcija fra Andrije Nikića, koja je do kraja nacional-šovinistička i negatorska spram bosanskog jezika i Bošnjaka, pa i Bosne, pri čemu se od takvih stavova fra Nikića ogradila i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti BiH, kao i Središnji ured HKD “Napredak”, što s radošću pozdravljam. Inače, osim što je falsificirao brojne povijesne činjenice, fra Andrija Nikić nije razumio da se Deklaracija obraća prije svega govornicima bosanskog jezika, pa se ni na koji način ne bavi hrvatskim jezikom u Bosni i Hercegovini – hrvatski jezik pitanje je i pravo bosanskohercegovačkih Hrvata, a Bošnjaci se u njega ne trebaju miješati.

S druge strane, dominiraju reakcije jednog specifičnog, međusobno dobro uvezanog i jasno koordiniranog kruga glasnih i agresivnih pojedinaca, a koji reagiraju prije svega na ličnoj, a vjerovatno i na zajedničkoj programskoj osnovi iz razloga o kojima ne bih u ovoj prilici detaljnije govorio. Kako to pokazuju i raniji protiv mene lično usmjereni istupi nekih iz ove grupe, to su reakcije koje za cilj imaju između ostalog i to da se denuncira i na svaki mogući način, a prije svega neistinama i teškim optužbama ospori prvenstveno ličnost autora i potpisnika ove Deklaracije, naročito moja, i to tako što se potpuno lična neprijateljstva s njihove strane “oblače” u tobože naučno ruho i danas pomodnu i vrlo unosnu kritiku nacionalizma. Nacionalizma, međutim, ni kod nas autora ili potpisnika Deklaracije ni u samoj Deklaraciji nema niti ga može biti, osim ako se sam čin afirmacije bosanskog jezika smatra nacionalističkim grijehom. Uz ovo, u nekim od ovih i ovakvih slučajeva radi se i o također nespremnosti da se prihvati realna i povijesna, i kulturalna, i društvena činjeničnost bosanskog jezika te s njim najuže povezane bošnjačke književnosti. Pritom, kod ovih kritizera bosanski jezik funkcionira uglavnom samo kao nužna, prisilna zamjena za neki drugačiji jezički koncept, a koji nije sklon bosanskom jeziku i bošnjačkoj književnosti i koji i bosanskom jeziku, a posebno bošnjačkoj književnosti prilazi u suštini sa snažnim unutrašnjim otporom i stvarnim predrasudama i animozitetima.

FAKTOR: Koje reakcije su opasnije: one koje u pozadini imaju nacionalistički interes ili ipak one iza kojih stoji lična netrpeljivost?

KODRIĆ: Ni bosanskom jeziku ni autorima ili potpisnicima Deklaracije bilo kakve reakcije i napadi, ma koliko orkestrirani, ne mogu ništa, pogotovo ne one reakcije  koje su sračunate na objedu, klevetu i pokušaj lične eliminacije, i to iz vrlo jednostavnog razloga – jer su zasnovane na lahko dokazivoj neistini… Naravno, krajnje je sramno to da pojedinci idu toliko daleko u ličnim animozitetima prema svojoj “meti” da njihov cilj ne bira sredstva, pa tako, denuncirajući prije svega jednog autora Deklaracije, u pitanje dovode i sam bosanski jezik i bošnjačku književnosti ili bosnistiku kao naučnu disciplinu, pri čemu i bosanski jezik, bošnjačka književnost i bosnistika u ovim slučajevima trpe i posve neprihvatljivu kolateralnu štetu, uz spomenuti izvorni otpor i spram samog bosanskog jezika, bošnjačke književnosti i bosnistike kao takve kod većine kritizera iz ove grupe.

Samo po sebi jasno je to da su vrlo opasni oni stavovi koji se o bosanskom jeziku, odnosno o govornicima tog jezika, prije svega Bošnjacima, o njihovoj književnosti, kulturi, tradiciji i identitetu, kao i o samoj Bosni uopće, izriču s nacional-šovinističkih osnova. To su one reakcije koje imaju za cilj ukidanje ne samo bosanskog jezika nego i Bošnjaka kao realne činjenice, ali u konačnici i same Bosne. Takvim ciljevima, međutim, doprinose i spomenuti kritizeri na ličnim osnovama. Jer, je li se iko od njih makar i osvrnuo na nacional-šovinističko negiranje bosanskog jezika i Bošnjaka kod fra Andrije Nikića i da li im takvo što uopće predstavlja ikakav problem?!

FAKTOR: Zašto je bosanski jezik stalna meta, ne samo ovoga puta, nego u kontinuitetu skoro dvije decenije?

KODRIĆ: O bosanskom jeziku izriču se mnoge neistine jer je negiranje bosanskog jezika jedan od ključnih načina za negiranje Bosne i Bošnjaka. Jedna od najčešćih neistina jeste i ta da je bosanski jezik izmišljotina s kraja 19. i početka 20. stoljeća, da je ideja bosanskog jezika rezultat okupacione politike Austro-Ugarske, da je to imaginacija Benjamina Kallaya koja se pokušala nametnuti našem društvu itd. To je notorni povijesni falsifikat i gola ideološka konstrukcija, a posebno je porazno to što se ova potpuna neistina javlja čak i u pojedinim školskim udžbenicima, knjigama i drugim radovima koji u principu imaju afirmativan odnos prema bosanskom jeziku, a što je prije svega stvar neznanja, odnosno rezultat izostanka kritičke naučne svijesti i preispitivanja kvazinaučnih predstava koje su nam nametnute i koje nam se i dalje, nažalost, nameću. Međutim, bosanski jezik ima višestoljetnu povijest dokumentiranosti njegove činjeničnosti, a ovdje je dovoljno podsjetiti tek na to da se npr. u prvim listovima koji izlaze u BiH od 1866. godine pa nadalje kao zvanično, službeno ime našeg jezika navodi upravo bosanski jezik, i to ne samo kod bosanskih muslimana već i kod bosanskih katolika i pravoslavaca.

Druga od brojnih neistina koja nam se vrlo često plasira, posebno kod tzv. kritičara nacionalizma, pa tako i u većini reakcija na Deklaraciju, jeste tvrdnja da je bosanski jezik nastao nacionalističkim razaranjem nekadašnjeg srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika. Ni to, naravno, nije tačno jer je srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik nastao Bečkim književnim dogovorom 1850. godine, i to iz društveno-političkih potreba jednog vremena, i postojao tek stoljeće i po, a bosanski jezik kao jezik Bosne trajao je i stotinama godina prije, da bi pod utjecajem prije svega izvanbosanskih lingvističkih nacionalizama ime bosanskog jezika bilo ukinuto 1907. godine, dok je devedesetih godina 20. st. tek obnovljeno, a ne izmišljeno.

FAKTOR: U proteklim godinama svjedočili smo strašnim nasrtajima na bosanski jezik, posebno u entitetu Republika Srpska. Bošnjačkoj djeci zabranjuje se njegovo izučavanje u školama. Da li je država BiH uradila dovoljno da zaštiti kako jezik, tako i pravo naroda?

KODRIĆ: Općenito u našem društvu, od pojedinca do onog što nazivamo državnim aparatom, vidljiv je nedostatak svijesti o važnosti jezika i uopće kulture. Posljedica toga jeste i izostanak adekvatnog zalaganja za institucionalnu afirmaciju bosanskog jezika, ali i onog što se najčešće zaboravlja, a to su sadržaji na bosanskom jeziku, na što stalno upozoravam, pri čemu prije svega mislim na bošnjačku književnost, koja je vjerovatno i u goroj poziciji negoli sam bosanski jezik. Mi, naime, nemamo dovoljno razvijene institucije koje se sistemski i fokusirano bave bosanskim jezikom, odnosno bošnjačkom književnošću, a slično je i s drugim vidovima kulture, historijom i sl. Npr., trenutno ne postoji, nažalost, nijedan veći institucionalno podržani naučnoistraživački projekt koji bi bio u vezi sa bosanskim jezikom i bošnjačkom književnošću, za razliku od situacije s hrvatskim ili srpskim jezikom i književnošću, o kojima se u matičnim akademskim centrima skrbi čitav niz institucija na sistemski i organiziran način te uz snažnu podršku države. Rezultati su jasni: na njihovu sreću, hrvatski i srpski jezik i književnost potpuno su stabilni i etablirani, a bosanski jezik i bošnjačka književnost i dalje lebde između priznatosti i nepriznatosti. Sve ovo olakšava negiranje bosanskog jezika, naše književnosti, kulture…, u konačnici i same države, a kršenje ljudskih prava koja spominjete čini još izvodljivijim i uspješnijim. Identitet jednog naroda nije prvenstveno u njegovoj politici, već prije svega u njegovoj kulturi, a to, nažalost, u pravilu zaboravljamo.

FAKTOR: Šta ako izgubimo bitku za bosanski jezik u institucijama entiteta RS?

KODRIĆ: Napadi iz RS-a i Srbije, s pozicija SANU-a i svih drugih važnih mjesta u vezi sa srpskim jezikom, književnošću i kulturom, nisu nimalo slučajni, nisu pojedinačni, čak i onda kad izgledaju kao takvi. Navest ću samo jedan nedavni primjer. Možemo, naime, razgovarati o autentičnosti izvjesnih snimaka presretnutih telefonskih razgovora pojedinih funkcionera RS-a, ali u jednom od tih razgovora mogli ste čuti nalog s jedne visoke političke pozicije u organima izvršne vlasti u RS-u da je potrebo da se angažira jedan srpski lingvist porijeklom iz BiH, a danas vezan za Srbiju, s ciljem relativiziranja i negiranja bosanskog jezika. Da je to tačno, pokazuje i aktivnost tog lingvista (Miloš Kovačević, op.a.), koji je nedavno bio glavni pokretač nove kampanje protiv bosanskog jezika u  RS-u.

Pitate da li možemo doći u situaciju da nekad možda izgubimo bosanski jezik u institucijama RS-a? Da, i to je moguće, i to ne samo u RS-u, jer i u nekim drugim bosanskohercegovačkim sredinama insistira se također na tzv. “bošnjačkom” jeziku, što npr. imate u nekim kantonalnim ustavima, ili, pak, bosanskog jezika uopće nema u školskom sistemu, a slično je i u Sandžaku, bošnjačkoj dijaspori itd. Moguće je, dakle, da se bosanski jezik izgubi i institucionalno i na razini pojedinca. Možemo izgubiti i svijest o jeziku, što nam se jednom već i desilo 1907. godine. Tad su Bošnjaci u svojim časopisima ganuto pisali da nikad neće zaboraviti bosanski jezik, a devedesetih godina 20. stoljeća, kad se dešavalo obnavljanje svijesti o bosanskom jeziku, mnogi su se ismijavali s idejom i imenom bosanskog jezika smatrajući da je takvo što izmišljeno. I danas, čak i među intelektualcima, postoje oni koji sumnjaju u ideju bosanskog jezika kao povijesne i kulturalne činjenice. Mnogi zapravo, da budem do kraja jasan, i dan-danas vjeruju da je bosanski jezik izmišljen, a sva potpuno prirodna nastojanja afirmiranja činjeničnosti bosanskog jezika proglašavaju nacionalizmom, lingvističkim separatizmom i uopće negativnim, nazadnjačkim pojavama, kako to vrlo jasno pokazuju i kritizerske reakcije na Neretvansku deklaraciju o bosanskom jeziku.

FAKTOR: Profesor ste bošnjačke književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a trenutno pišete prvu historiju bošnjačke književnosti. Takve knjige predstavljaju neke od temeljnih knjiga svake kulture, no koliko znamo o tom dijelu naše kulture?

KODRIĆ: Nije dovoljno govoriti samo o jeziku. Čak i ime jezika postaje samo etiketa ako se ne obrati pažnja na sadržaj tog jezika, a među najvažnijim sadržajima svakog jezika jeste upravo književnost. U slučaju bosanskog jezika, to je s jedne strane bošnjačka, a s druge strane bosanskohercegovačka književnost. Dakle, dva različita književna okvira koja se međusobno dopunjuju, a ne međusobno isključuju, kako to neki neznalački, a neki zlonamjerno nastoje predstaviti. U tome kontekstu, a uvažavajući golemu kulturalnu i naučnu prazninu koju imamo u ovom smislu, poduzeo sam se, istina, vrlo zahtjevnog, ali nužnog zadatka pisanja historije bošnjačke književnosti, koja bi, ako Bog da, tokom narednih godina trebala biti objavljena u pet knjiga.

Bošnjaci su jedan od rijetkih naroda u Evropi, pa i šire, koji nemaju cjeloviti historijski opis svoje književne prošlosti, a naši susjedi npr. imaju po nekoliko historija svojih književnosti već više od jednog stoljeća. Ideja bošnjačke književnosti, kao i ideja bosanskohercegovačke književnosti, desetljećima je bila suspendirana, pa i direktno zabranjena. Zato ovaj projekt ima za cilj prije svega to da popuni ovu kulturalnu i naučnu prazninu, ali i da pokaže realnost bošnjačke književnosti i njezine važne odnose s drugim književnostima, posebno u Bosni i Hercegovini i u širem južnoslavenskom kontekstu, istovremeno potpuno uvažavajući i ideju bosanskohercegovačke književnosti. Bez historije književnosti, bošnjačku književnost uglavnom je lahko negirati jer je bošnjačka književna prošlost vrlo slabo istražena, čak i u smislu najelementarnijeg opisa pojedinih književnih pojava, pa su i neka od ključnih imena naše književne prošlosti vrlo slabo poznata i zapostavljena.

FAKTOR: Koja su to imena?

KODRIĆ: Nažalost, puno je takvih, ali, recimo, koliko je u našoj, a pogotovo široj javnosti poznato ime Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, “bošnjačkog Vuka Karadžića” i rodonačelnika novije bošnjačke književnosti?! O samom Vuku St. Karadžiću znamo i, naravno, trebamo znati štošta, ali kako to da prosječan književni čitalac nije često ni elementarno obaviješten o Ljubušaku, da ne spominjem druga, manje književno važna imena poput npr. Ljubušakova sina Riza-bega Kapetanovića, koji je npr. autor prve pjesničke zbirke na bosanskom jeziku i tzv. zapadnoj, evropskoj pismenosti kod Bošnjaka…

FAKTOR: Spominjete i bošnjačku i bosanskohercegovačku književnost. Uzmimo za primjer mog omiljenog pisca Derviša Sušića – čijem on književnom korpusu pripada, bošnjačkom ili bosanskohercegovačkom?

KODRIĆ: Bošnjačka književnost književnost je Bošnjaka i nije ograničena samo na Bosnu i Hercegovinu, već uključuje i književno stvaranje Bošnjaka u Sandžaku, kao i u dijaspori počev od Hrvatske, Makedonije, Kosova pa nadalje. Bosanskohercegovačka književnost obuhvata književnu praksu Bosne i Hercegovine, dakle i najveći dio bošnjačke književnosti, ali i književnosti bosanskohercegovačkih Hrvata i Srba te manjinskih zajednica poput npr. jevrejske i sl. Prema tome, koncepti bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti dva su različita načina sistematiziranja književne prakse i oba imaju svoje realno, činjenično utemeljenje, posebno ako se stvari posmatraju unutar savremenog teorijskog koncepta interliterarnosti i književnohistorijske ideje bosanskohercegovačke interliterarne zajednice, o čemu sam inače govorio na predavanju u okvirima “Susreta bosnista” u Mostaru.

U tom smislu, Sušić je i bošnjački i bosanskohercegovački pisac, i to jedan od najznačajnijih u oba ova konteksta, za razliku od npr. također velikog pisca kakav je Husein Bašić iz crnogorskog dijela Sandžaka, koji je, naravno, i bošnjački i crnogorski autor, ali nije bosanskohercegovački. Ovaj primjer, uz niz drugih mogućih, jasno pokazuje realnost pojave bošnjačke književnosti i potrebu njezina punog književnohistorijskog uvažavanja, tj. to da ona nije nacionalistički izmišljena niti je suprotstavljena ideji bosanskohercegovačke književnosti, kako neki tvrde. Naprotiv, ideje bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti komplementarne su i odražavaju našu složenu književnu i kulturalnu prošlost, a što je naša prednost, a ne nedostatak. Jer, kad bismo ignorirali činjenice i ukinuli koncept bošnjačke književnosti, šta bismo onda s Huseinom Bašićem i brojnim sličnim drugim pojavama?! On bi bio odvojen od svojeg prirodnog, neposrednog književnog konteksta, a takva slika književne prošlosti bila bi nečinjenična.

Pri svemu ovom, pisce i druge književne pojave u različite književne okvire ili književnosti svrstavamo ne da bismo se sukobljavali oko toga ko je čiji pisac, već zato da bismo adekvatno književnohistorijski kontekstualizirali same književne pojave. A to i jeste jedan od temeljnih zadataka historije književnosti kao književnonaučne discipline, a ne stvar ideoloških ili bilo kojih drugih ličnih preferencija, kako bi to neki htjeli kad insinuiraju nacionalizam u zalaganju za proučavanje i bošnjačke književnosti kao takve.

FAKTOR: Čiji je onda Meša Selimović? Srbi se decenijama bore da bude njihov.

KODRIĆ: Kako sam istaknuo, nije temeljno pitanje ko je čiji pisac, već kojem književnom kontekstu realno, činjenično pripada neka književna pojava, prije svega po svojem književnom karakteru i drugim relevantnim faktorima u ovom smislu.

U vezi sa Selimovićem stvar je jasna. Svrstavanje Selimovića, kao i još jednog broja drugih pisaca u srpsku književnost svoju osnovu ima još u nacional-romantičarskoj ideji srpske kulture koju je između ostalih u članku Srbi svi i svuda 1836. godine artikulirao Vuk St. Karadžić. Vuk je zagovarao ideju da su svi štokavci Srbi, zbog čega govori i o “Srbima rimskog zakona”, ali i o “Srbima turskog zakona”, tj. “Srbima muhamedancima”, dakle o Bošnjacima kao zapravo Srbima. Riječ je o dugotrajnom procesu tzv. nacionaliziranja bosanskih muslimana, koje se javlja i na hrvatskoj nacional-romantičarskoj strani u okviru predstave o Bošnjacima kao “hrvatskom cvijeću” kod Ante Starčevića i njegovih nastavljača, a i jedna i druga velikonacionalna koncepcija na ovaj način nacionalizirala je veliki broj bošnjačkih pisaca, što je slučaj i sa Selimovićem.

Međutim, ako pogledate Selimovićevo književno djelo, a posebno glasoviti roman Derviš i smrt, teško da ćete i na koji način, osim ideološkim posezanjima, moći objasniti pojavu tog djela u okvirima srpske književnosti. To nije moguće s obzirom na ono što je njegov bosanskomuslimanski kulturalni potencijal, odnosno organska vezanost za povijesnorazvojne procese i pojave bošnjačke književnosti i kulture, za razliku od srpske književne i kulturalne povijesti, u kojoj je Selimovićevo književno djelo suštinski strano, odnosno više nego jasno “iščašeno”. Uvijek se, dakle, treba vratiti samo naučnim činjenicama, to je u svemu jedino potrebno i sasvim dovoljno.

(Faktor.ba/Foto: I. Šebalj)