INTERVJU Amor Mašović, član kolegija direktora Instituta za nestale BiH: Najteže mi je bilo kada sam u najlonskoj kesi pronašao kosti bebice stare nekoliko minuta

Objavljeno: 11.07.16 u 19:30

Blage kazne mogu biti samo dodatni motiv da se u nekom eventualnom sličnom događanju u budućnosti ponove zločini

Razgovarala: ELMA DUVNJAK – ŠALAKA

Amor Mašović, član kolegija direktora Instituta za nestale Bosne i Hercegovine ukazuje da se možda nikada neće saznati tačan broj ubijenih u genocidu u Srebrenici. Naglašava kako je porazno da zločinci dobijaju blage kazne, a što je po njemu samo dodatni motiv da se u budućnosti nastavi sa još strašnijim i monstruoznijim zločinima. U intervjuu za naš list se prisjetio najpotresnijih prizora kod otkopavanja masovnih grobnica, poput kostiju novorođene bebe pronađene u najlonskoj kesi u Potočarima.

FAKTOR: Evo 21 godina je od genocida u Srebrenici i još uvijek nisu pronađeni svi ubijeni, a spominje se cifra od ukupno 8.372 ubijenih Srebreničana.

MAŠOVIĆ: Taj broj koji je uklesan i u Potočarima nije konačan. Pitanje je hoće li se ikada doznati koliko je ljudi iz drugih mjesta, općina, susjednih ili daljih od Srebrenice uspjelo preživjeti genocid 1992. godine i naći privremeno utočiše u Srebrenici. A potom doživjeti ponovni pogrom, odnosno, genocid. Zato je taj broj i veći od uklesanog ali bojim se da do tog podatka vjerovatno nikada nećemo moći doći. Kao što nećemo moći doći do identiteta svih onih koje smo čak i pronašli u srebreničkim masovnim grobnicama, a neki od njih i decenijama leže neidentificirani. Razlog je što nisu imali bliske članove porodica ili toliko bliske od kojih bi bilo moguće uzeti uzorak krvi radi DNK identifikacije.

FAKTOR: Zločinci su ubijali nevine Bošnjake, bacali ih u grobnice, a kasnije ih ponovo otkopavali i tijela komadali.

MAŠOVIĆ: To je Miloševićev recept koji su primjenjivali Karadžić, Mladić i ostali. Jedan mladić iz Srebrenice, zove se Kadrija M. imao je 22 godine u času kada je ubijen. Njegovo tijelo nakon što je ubijen je bilo kompletno zakopano. Potom su zločinci iskopali ne samo njegovo, već i 1.200 drugih tijela, raskomadali, utovarili u kamione i odvozili na različita sekundarna mjesta.Tako da je Kadrija, ako smijem reći Kadrija, jer se radi tek o šest nekompletnih kostiju, pronađen u pet različitih masovnih grobnica.

FAKTOR: Ipak takvi zločinci u RS-u su i dalje heroji.

MAŠOVIĆ: Ono što je za mene zastrašujuće je upravo taj odnos živućih, članova porodica tih zločinaca, nalogodavaca, prema svemu tome. Umjesto da budu marginalizirani. Ne! Što si veći zločinac, veći si heroj, kao i doček kada se vrati i bude procesuiran. Kazne koje dobijaju ratni zločinci su poticajne za nastavak tih zločina, po mom sudu. Blage kazne mogu biti samo dodatni motiv da se u nekom eventualnom sličnom događanju u budućnosti ponove zločini. Da nastave sa još strašnijim i monstruoznijim zločinima.

FAKTOR: Vidjeli ste mnogo toga, ljude zavezane za drveće i spaljene, bačene u bunare, niz stijene, spaljene u kućima, sušnicama. Koji prizor vas je najviše pogodio?

MAŠOVIĆ: Najteže mi je bilo kada sam pronašao kosti bebice stare tek nekoliko minuta u najlonskoj kesi u masovnoj grobnici, lokacija gdje su boravili holandski vojnici. Direktno u komandi gdje su spavali, jeli, boravili u Potočarima. Radi se o tim kritičnim julskim danima dok je genocid trajao u Srebrenici. Jedna od Srebreničanki se porodila u kampu holandskog bataljona. Najvjerovatnije zbog uslova u kojima se desio porođaj, a desio se na jednoj betonskoj podlozi gdje su svi oni boravili. Ta bebica samo što je udahnula život, morala je ponovo da izdahne.

FAKTOR: Radi se o novorođenoj bebi od nekoliko sekundi, minuta?

MAŠOVIĆ: Da. Ona je potom stavljena u jednu kesu. Pokazaće se da je to na neki način bio human čin što je stavljena u tu kesu, sačuvala te sitne koščice tog novorođenog djeteta. U protivnom da nije bila u toj kesi, najvjerovatnije tokom ekshumacije mi nju ne bismo mogli ni identificirati, To su sićušne kosti. Nagledao sam se kostiju, rebara, pršljenova, svega. Ali čovjek sebi ne može predočiti da svi mi zapravo nastajemo na takav način. Da su to tanke poput čačkalica kosti koje navjerovatnije ako su izložene kiseoniku, za pet – šest mjeseci boravka u zemlji, potpunon iščeznu. Ta beba porodice Muhić je najmlađa žrtva genocida u Srebrenici.

Prizor iz 1996. godine iznad Kravice, Kamenice

Mašović se prisjetio i prizora koje je godinama gledao prilikom otkopavanja masovnih grobnica.

– Vratit ću se 20 godina unazad, 1996. godine. Tijela su ležala u šumovitim dijelovima iznad Kravice, Kamenice, Krajinovića, na području općine Bratunac. Na tom putu su pokušali naći spas, a zapravo je bio put smrti. Bilo ih je oko 900. Tijela su bila nesahranjena i opljačkana. Ne zaboravimo, ljudi koji su napuštali Srebrenicu znali su da odlaze i da povratka nema. Ponijeli su ono što im je bilo simbolično važno. Sa sobom su nosili školske diplome, đačke knjižice, malo novca. Scenario pljačkaša je bio da se išlo od tijela do tijela, stavljane su ruke u džepove, sve što je vrijedno, stavljano je u ranac pa do sljedeće žrtve. A onda je zločinac na miru, kada je sve pokupio sjeo na jedan panj, stavio ranac ispred sebe i polako vadio te novčanike i odvajao za njega vrijedno od bezvrijednog.

(Faktor.ba/Foto: M. Živojević)