Kada je riječ o Bosni i Hercegovini, rezultati istraživanja, koje je provela Agencija za ravnopravnost spolova i OSCE, skoro svaka druga žena iskusila je neki od oblika nasilja, kaže Mubera Hodžić-Lemeš, menadžerica Sigurne kuće u Sarajevu, navodeći kako je ta pojava posebno izražena u prethodne gotovo tri pandemijske godine.

Najčešći počinitelji - bračni partneri

- Nasilje nad ženama vrlo je prisutno u našem društvu, a najčešći počinitelji su intimni bračni i vanbračni partneri, muškarci. Ima i slučajeva da žene, posebno starije životne dobi, prijavljuju nasilje i od sinova koji su u većini slučajeva ovisnici o psihoaktivnim supstancama, alkoholu ili imaju PTSP. Ali želim pojasniti da te nepopularne brojke nisu samo rezultat povećanog broja nasilja nad ženama posljednjih godina jer je toga uvijek bilo, nego i povećanog broja prijava koje nam stižu u posljednje vrijeme - ističe Hodžić-Lemeš u povodu 25. novembra Međunarodnog dana eliminacije nasilja nad ženama.

Iako su ljudi sve više svjesni onoga što se oko njih dešava, nasilje nad ženama u našem društvu još se, prema riječima Hodžić-Lemeš, smatra privatnom stvari porodice.

- Nasilje je bila tajna, o tome se šutilo, a žene su od okoline dobijale savjete da šute, trpe i ostanu, a ne da idu i prijave. To je atmosfera patrijarhalnog društva, obrasca življenja, gdje je nasilje rodno uvjetovano, da to što ste žena istovremeno znači da, i ako ste žrtva nasilja, i to je dio priče. I poruke okoline su išle u tom pravcu poput - i drugima je bilo gore, proći će, zbog djece trebate ostati. To je razlog što nam dolaze žene koje i po 20-30 godina trpe nasilje u porodici jer ga nisu prepoznale, niti su se imale kome obratiti. Što se tiče djece, upravo bi ona trebala biti motiv za izlazak iz takve porodice jer djeca koja odrastaju u nasilju jednako su ugrožena kao i ona koja su pod nasiljem - naglašava Hodžić-Lemeš.

Problem društva je, kaže, i sve češći femicid.

- Femicid je najesktremniji oblik nasilja u porodici. To je kraj, ali prije toga nasilje je sigurno postojalo u toj porodici u različitim oblicima. Zašto to neko nije prepoznao i prijavio, pitanje je za sve nas? Problem ćemo riješiti jedino ako budemo svakoj prijavi nasilja studiozno pristupali i pravili dobre procjene rizika, svi - i građani i sistem - ističe Hodžić-Lemeš.

Na pitanje, koji su najčešći razlozi nasilja nad ženama u porodici, naša sagovornica odgovara kako se ono ne može objasniti uzročno-posljedičnim faktorima, ali da ipak postoje rizikofaktori poput teške materijalne situacije, različite vrste ovisnosti, PTSP, iskustva nasilja u primarnim porodicama, vjerovanje u mušku prevlast, stepen obrazovanja.

- Međutim, sve nabrojano samo po sebi ne proizvodi nasilje jer ako je neko nisko obrazorav, to ne znači da je istovremeno i nasilan ili ako je neko siromašan, to ne znači da je ili će biti nasilan. To je razlog zbog kojeg svaku individuu, odnosno svaku porodicu moramo posmatrati posebno. Zato i pravimo individualni plan zaštite. Svaka žena dolazi sa svojom pričom, boli i tugom i doživljavala je nasilje određeni period, određene vrste i intenziteta, ima svoje određene osobine i resurse ličnosti, ima ili nema određeno socijalno okruženje, ima ili nema podršku porodice. Tako i njen suprug, nasilan je iz određenih razloga, provodio je nasilje na različite načine... Takvu jednu jedinstvenu priču ne možete ni na koji način povezati sa nekom drugom koja je također jedinstvena - objašnjava Hodžić-Lemeš.

Naglašava kako nasilje ne smije biti privatna stvar te da društvo ni na koji način ne smije zatvarati oči pred tim.

- Ne može biti da nas se nasilje u komšiluku ne tiče jer se posljedice reflektuju na cijelo društvo. Ono što će ohrabriti žrtve da prijave takve pojave je povjerenje u sistem. Žrtve moraju imati povjerenje da će, kada prijave nasilje, uslijediti adekvatan odgovor. Kako ćemo doći do toga? Tako što ćemo isticati, pričati i unapređivati sistem zaštite - istakla je Hodžić-Lemeš.

Sigurna kuća u Sarajevu bude i prekapacitirana

Podsjetimo, u našoj zemlji otvoreno je osam sigurnih kuća i sve se nalaze u okviru nevladinih organizacija. Tri sigurne kuće su u entitetu RS, a pet u Federaciji BiH.

Tokom jedne godine u Sigurnu kuću u Sarajevu bude smješteno oko 100 osoba, a bude i perioda, kako kažu, kada je objekat i prekapacitiran.

Od 2000. godine vodi je Fondacija lokalne demokratije, a u nju se, osim osoba iz KS, smještaju i korisnici iz Bosansko-podrinjskog kantona (BPK) Goražde.

Prema Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici Federacije BiH, boravak u sigurnoj kući može trajati do šest mjeseci, ponekad i duže ako tako procijeni organ starateljstva, odnosno Centar za socijalni rad.

- Sigurna kuća u Sarajevu može primiti 35 osoba, a u okviru nje su tri servisa - dva skloništa i SOS telefon. Prvo sklonište ima kapacitet 25 žena i 15 djece, žrtava nasilja u porodici, a drugo je namijenjeno za mlade djevojčice i djevojke od 12 do 18 godina, žrtve seksualnog nasilja (incesta, silovanja, porodičnog nasilja) – navodi Hodžić-Lemeš.

Kaže kako Sigurna kuća predstavlja privremeni oblik zbrinjavanja od nasilja u porodici koja je zakonom predviđena.

- Pratimo trend smanjenja povratka žena u porodicu. Nekada je taj postotak bio oko 90 posto jer nije bilo podrške sistema da im se omogući samostalan život. Danas su stvari puno drugačije. Prošle godine bilo je 55 posto žena koje su se osamostalile. Počinitelji nasilja koji prihvate tretman resocijalizacije promijene svoje ponašanje i kada se žene vrate, te porodice, iako u manjem broju, opstaju. Nažalost, u velikom broju slučajeva nasilje se ponavlja. Samo u prošloj godini imali smo 32 posto recidiva, ponovnog povratka žena u sigurnu kuću - navela je Hodžić-Lemeš.