Ko je bila Katarina, zašto je morala napustiti Bosnu, kada je ostala bez supruga, za čim je čeznula, kakav je tretman imala u Rimu, da li je bila posljednja bosanska kraljica… Na ova i brojna druga pitanja odgovorio je Enes Dedić, doktor historijskih nauka.

Važno je napomenuti i da je Katarina, kao i mnoge druge značajne historijske ličnosti naše zemlje, posebno iz srednjeg vijeka, danas izložena raznoraznim "prisvajanjima", iako arhivska građa jasno i precizno govori o njoj, njenom životu i pripadnosti. 

Po čemu je Katarina, bosanska kraljica, značajna ličnost srednjovjekovne Bosne?

Katarina je bila kćerka hercega Stjepana Vukčića Kosače i Jelene, princeze iz zetskog vladarskog roda Balšića. Rođena je najranije u augustu 1425. godine. Može se pretpostaviti da je odrasla na dvoru svoje porodice i uz svesrdno zalaganje majke Jelene dobila adekvatno obrazovanje i manire dvorskog života dostojnog najmoćnije plemićke porodice u tadašnjoj Bosni. Pored blagodati na očevom dvoru Katarina je svjedočila brojnim i čestim trzavicama u okviru porodice do kojih je dolazilo u narednim decenijama. Nije poznato u duhu koje vjere je Katarina odgajana u mladosti. Stupanjem na prijestolje novog bosanskog kralja Stjepana Tomaša 1443. godine započeli su i njegovi sukobi sa tada najmoćnijim vlastelinom vojvodom Stjepanom. Nakon dugotrajnih sukoba upriličeno je izmirenje dviju najistaknutijih ličnosti i ujedno najsnažnijih rodova u Bosni. Uz izmirenje dogovoreno je i vjenčanje Stjepanove kćerke Katarine i kralja Tomaša. Nakon dužih priprema ovo vjenčanje je održano u Milodražima sredinom maja 1446. godine. Vjenčanje je po svemu sudeći obavljeno po katoličkom obredu. Kraljica Katarina je sa kraljem Tomašem imala dvoje djece, sina Sigismunda (rođen aprila 1449) i kćerku Katarinu (rođena oko 1460). Jula 1461. godine umro je kralj Tomaš i time je Katarina postala udovica.

Historija bilježi da je Katarina imala težak život, posebno nakon smrti supruga. Bježeći pred okupatorima preko Dubrovnika, stigla je do Rima. Poznato je da je prihvatila katolicizam zbog čega je u Rimu imala dobar status. No upravo ti detalji iz njene biografije razlog su zašto Katarinu danas i Hrvati prisvajaju. Časte je kao blaženicu...  

Pretposljednja bosanska kraljica je u Rim stigla vjerovatno 1466. ili 1467. godine. Za Katarinin dolazak u Rimu se znalo na vrijeme. Pripremljen joj je svečani doček od nekoliko kardinala, biskupa, opata i građana, te grupe uglednih dama među kojima je bila i Katarina Kaladrino, sestra pape Nikole V. Prave razloge Katarinonog odlaska u Rim teško je odgonetnuti, međutim među osnovnim se naziru ambicija za pokretanjem akcije protiv Osmanlija i pronalaženje sigurnijeg utočišta. Katarina je u Rimu od pape Nikole V dobila novčanu pomoć u iznosu od 100 dukata mjesečno, uz 20 dukata koje je primala za stanarinu, od čega je mogla pristojno živjeti. Katarina je u Rimu boravila zajedno sa članovima nekoliko bosanskih plemićkih porodica koji su bili njena pratnja i dvorjani. Dugo godina je bila vezana za franjevačku crkvu sv. Marije Aračeli, gdje je postala i franjevačka trećoredica. U Rimu je bila poštovana, o čemu svjedoče i povremeni izvještaji sa određenih događaja u kojima se navodi i prisustvo bosanske kraljice Katarine, ponekad i u društvu članova čuvenog roda Mediči. Tokom boravka u Rimu Katarina je nastojala osloboditi svoju djecu iz ropstva, međutim ovi pokušaji su prošli bezuspješno.

Danas je u nauci i javnosti prisutno otiskivanje nekog od aktuelnih nacionalnih žigova na mnoge historijske ličnosti, ponajviše na aktere iz srednjega vijeka. Takva sudbina nije zaobišla ni kraljicu Katarinu kojoj se često u javnom diskursu dodaje pripadnost hrvatskom nacionalnom korpusu, zbog njene katoličke vjeroispovijesti. Ta pojava je posljedica jednodimenzionalnog sagledavanja srednjovjekovlja iz današnje perspektive, elementarnog nepoznavanja srednjovjekovne epohe na bosanskom prostoru u kojoj današnje nacionalne odrednice Srbin / Hrvat / Bošnjak nisu egzistirale. Stoga niti Katarina može imati jednu od tri prezentirane nacionalne odrednice, niti jedna nacionalna skupina može imati isključivo pravo na baštinu bosanskog srednjovjekovlja. Katarina je bila kćerka bosanskog vlastelina i supruga bosanskog kralja, odnosno bosanska kraljica.

Katarinino tijelo je položeno na počasno mjesto u crkvi Santa Maria in Aracoeli u Rimu, a posebno je zanimljiva njena oporuka - Bosnu ostavlja Svetoj stolici, djeci ako se ne odreknu islama ne ostavlja ništa...

Sačuvan je Katarinin testament sačinjen 20. oktobra 1478. godine koji je predat zajedno sa Tomaševim mačem i još nekim predmetima papi Sikstu IV i kardinalskom zboru na čuvanje. Prema ovom testamentu, Katarina ostavlja Bosansko kraljevstvo, koje u tim trenucima više i ne postoji i na koje ona nema nikakvo pravo, u amanet Rimskoj crkvi, ukoliko njena djeca ne prihvate ponovo katoličku vjeru. U nadi da će joj se djeca vratiti u katoličku vjeru ostavila im je testamentom oružje, posuđe i srebreninu. Pet dana nakon sastavljanja testamenta, 25. oktobra 1478. godine preminula je kraljica Katarina. Sahranjena je u crkvi sv. Santa Maria in Aracoeli gdje se i danas nalazi njena nadgrobna ploča premještena na jedan od zidova crkve. Sadašnja ploča nije originalna, prvobitna ploča je bila pisana ćiriličnim pismom na staroslavenskom jeziku, dok je kasnije napravljena nova ploča na latinskom jeziku. Danas niko sa sigurnošću ne može tvrditi gdje se nalazi njen grob nakon izmještanja nadgrobne ploče.

Za Katarinu kažu da je bila posljednja bosanska kraljica što nije tačno. Bila je to Mara?

Katarina nije bila posljednja bosanska kraljica, bila je pretposljednja. Posljednja bosanska kraljica je bila Mara, još nazivana i Jelena. Mara je bila kćerka srpskog despota Lazara i unuka despota Đurđa Brankovića. Majka joj je bila Jelena Paleolog, kćerka morejskog despota Tome Paleologa. Rođena je oko 1447. godine. U sporazumu sa ugarskim kraljem Matijašem Korvinom kralj Stjepan Tomaš je dogovorio preuzimanje Srpske despotovine, a prema ovom dogovoru vlast nad ovom zemljom trebao je preuzeti Tomašev sin Stjepan. Bosanski princ Stjepan Tomašević legitimitet svoje pozicije trebao je steći vjenčanjem sa Marom, kćerkom nedavno preminulog despota Lazara. Prema tvrdnjama ljetopisaca, Stjepan je proglašen despotom i prije samog vjenčanja, 21. marta 1459. dok je samo vjenčanje između Stjepana i Mare upriličeno 1. aprila 1459. Prilikom udaje Mara je imala samo 12 godina. Radilo se svakako o političkom braku kojim je bosanska država na čelu sa kraljem Tomašem trebala da preuzme upravljanje Srpskom despotovinom.

Bosanska uprava nad Srpskom despotovinom nije dugo trajala, već u junu 1459. godine Osmanlije su zauzeli Smederevo, a Stjepan i Mara su se premjestili u Bosnu. Nakon očeve smrti Stjepan Tomašević je u julu 1461. godine preuzeo bosanski kraljevski prijesto čime je Mara postala bosanska kraljica. Nakon pada bosanske države i ubistva kralja Stjepana Tomaševića juna 1463. godine od Osmanlija, za Maru je započeo period lutanja i učestalih promjena mjesta u kojima je živjela. Prvobitno se smjestila u Dubrovnik, a nedugo nakon toga je otišla u Ugarsku. Nakon ovih podataka, skoro deceniju nijedan izvor ne osvjetljava životni put kraljice Mare. Ona se pojavljuje 1476. godine na teritoriju Osmanskog carstva. U arhivskim dokumentima se javlja pod imenom Jelena oktobra 1485. godine kada se sultan Bajazit II založio za nju kod dubrovačkih vlasti. Naredni podaci o Mari iz perioda 1487-1492. godine govore o podizanju tužbi protiv određenih osoba u vezi sa stjecanjem materijalne dobiti. Kraljica Mara se poslije 1498. godine preselila iz Carigrada kod svog ujaka Manojla Paleologa u trakijsku oblast Sirgencion kod Čorlua. Ubrzo nakon ovog podatka Mara je, vjerovatno krajem 15. stoljeća, preminula.