Peter Handke, austrijski književnik i dobitnik Nobelove nagrade u 2019. godini, tokom devedesetih godina, u jeku ratova u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu, nedvosmisleno je stao na stranu režima Slobodana Miloševića, branio je i opravdavao velikosrpsku ideologiju, povremeno negirao ili relativizirao zločine. Uključujući i onaj najteži - genocid. 

Njegove veze sa tadašnjom, a i sadašnjom mračnom stranom Srbije, uglavnom su poznate. Međutim, manje je poznata činjenica, iako ju Handke ne skriva, da je nepunu godinu nakon genocida nad Bošnjacima u "zaštićenoj" zoni UN-a, Srebrenici, obišao područja pokolja, fotografisao se i sa lokalnim stanovništvom te svojim prijateljima iz Srbije, boravio nekoliko dana u Podrinju, uključujući doslovno mjesta zločina. 

Nakon informacije da je dobio Nobelovu nagradu za književnost i javnost u BiH je dobijala sve više informacija o Handkeu ili barem je dobila podsjetnik na lik i djelo književnika, koji se većinom opisuje kao "kontroverzan". Zapravo se radi o dokazanom negatoru genocida. Handke je bez dvojbe znao šta se tačno dogodilo na mjestima koje je obišao 1996. godine u Podrinju, iako je nastojao, u najmanju ruku, relativizirati zločin navodeći između ostalog i da je "pogrešno govoriti o koncentracionim logorima u Bosni". U francuskoj štampi su objavljeni njegovi tekstovi u kojima to pokušava pravdati riječima: "prestanimo automatski povezivati te logore sa Srbima u Bosni. Bilo je i hrvatskih logora i muslimanskih logora, a zločini počinjeni tu i tamo su i bit će suđeni u Hagu". 

Na društvenim mrežama su se pojavile fotografije Handkea iz Srebrenice i Višegrada iz 1996. godine. Radi se zapravo o fotografijama koje su javno dostupne na web stranici Austrijske nacionalne biblioteke. 

 Početkom 1996. nakon objavljivanja kontroverznog djela "Jedno zimsko putovanje ka rijekama Dunavu, Savi, Moravi i Drini ili Pravda za Srbiju", Handke je odlučio pisati i "Ljetni dodatak zimskom putovanju". Tom prilikom je obilazio, između ostalog, i Podrinje.  

Na web stranici Austrijske nacionalne biblioteke, u podstranici o Handkeu, osim fotografija nalazi se i opis njegovog putovanja, računi iz hotela gdje je spavao, kao i faksimil aviokarte, obavijest o promociji njegove knjige "Zimskog putovanja" u Prištini u maju 1996. godine, fotografije iz Beograda. 

Fotografije su zaštićene vodenim žigom Austrijske nacionalne biblioteke, a većinu njih je snimio ili ustupio Biblioteci Zlatko Bocokić, Hankeov prijatelj porijeklom iz Srbije koji ga je pratio na putovanjima i kojeg je pisac i javno spominjao. Tačnije, Handkeovi suputnici bili su, kao i na zimskom putovanju, Zlatko Bocokić i Žarko Radaković.

Handke je, između ostalog, tih dana spavao u Bajinoj Bašti, obilazio šire područje Srebrenice i fotografisao se, posjetio "Titovu partizanku" Dušanku Nikolić u Perućcu, kako je navedeno u opisu fotografije, 18. maja je spavao u hotelu u Višegradu, obilazio grad i kupao se u Drini nedaleko od mosta Mehmed-paše Sokolovića.... Prisustvovao je "nedjeljnoj nogometnoj utakmici u Višegradu", kako je navedeno. 

U Srebrenici je boravio u junu 1996. godine. U opisu njegovog "ljetnog putovanja" se navodi i to da je sa većom grupom mještana sjedio u ugostiteljskom objektu čiji je vlasnik sa "haške liste". Tih dana je posjetio i Austrijsku ambasadu u Beogradu, što se može vidjeti na fotografijama. 

Peter Handke je 1996. godine posjetio i ratnog zločinca Radovana Karadžića na Palama. Podatak o tome naveden je i u biografiji Petera Handkea, koja nosi naslov "Gospodar sumraka", autora Maltea Herwiga. Na Palama je tražio informacije o sudbini Bošnjaka iz Srebrenice, a dobio je "knjigu lirike s posvetom i čašicu rakije", stoji u biografiji. 

Kako piše Herwig, fotografije ubijene djece u mrtvačnicama u Sarajevu šokirale su i Handkea. "Da, slike su ga razbijesnile, a njegova prva reakcija bilo je razmišljanje o tome kako to da neko od nas ili bolje neko od njih, dakle konkretno iz srpskog naroda, ne postane neki novi Stauffenberg" (časnik koji je pokušao atentat na Hitlera) . Ovaj citat pokazuje do tada nepoznata razmišljanja Handkea o vrhu bosanskih Srba koji svjedoči o tomu da je Handke zapravo priželjkivao da neko ubije "poglavicu bosanskih Srba".

No, Handke istodobno dvoji o mogućnosti takvog rješenja. Nisu li njegovi osjećaji "bespomoćna nasilna impluzivnost nekoga ko sve prati iz velike udaljenosti? Da li bi on Karadžića zaista ubio ukoliko bi mu se za to pružila prilika? I uvijek iznova stare sumnje u medije: patnje žrtava su za njega neupitne, ali može li on povjerovati u tako pažljivo kadrirane fotografije koje su objavljene u novinama? Handkeova želja za stvaranjem vlastite slike bila je u središtu pozornosti njegovog putovanja u Srbiju, BiH i Kosovo", piše Malte Herwig.

Na Pale je stigao 20. decembra 1996. godine. "Dvoje bosanskih muslimana, koje je on poznavao iz Salzburga, ispričali su mu o svojim rođacima koji su nestali tokom masakra u Srebrenici. Handke je na jedan papir, koji je ponio sa sobom na Pale, napisao imena i datume rođenja nestalih osoba", navodi se u biografiji.

- Dao sam Karadžiću taj papir i znao sam vrlo dobro da će se on pobrinuti za to jer je potpuno ozbiljno rekao da će to učiniti - i sam je posvjedočio. 

No, nekoliko sedmica nakon ovog susreta, Karadžić je nestao. A Handke nikada nije saznao šta se dogodilo s nestalim rođacima njegovih salzburških prijatelja. 

Herwig u knjizi prenosi Handkeov zaključak kako su suđenja u Hagu potrebna kako bi se razjasnili postupci kako Radovana Karadžića i Ratka Mladića s jedne, tako i , "naprimjer, muslimanskih mudžahedina" s druge strane.

Uprkos informacijama i saznanjima šta se zapravo desilo širem BiH krvavih devedesetih na mjestima koja je i sam obilazio, te saznanjima koja je mogao imati i tokom suđenja u Hagu, Handke se nikada nije odrekao svoga prijatelja Miloševića i njegovih ratnih koljača. Naprotiv, Miloševića je obilazio i u Hagu, te prisustvovao njegovoj sahrani deset godina nakon svog "ljetnog putovanja" po Podrinju.