open-navfaktor-logo
search
INTERVJU
Hadžihafizbegović: Tezu o papcima u SDA uspostavio je asfaltni, luzerski, alkoholičarski čopor
Oni mrze i gnušaju se francuske kape na dedi koji kraj mezara uči Fatihu svojoj djeci strijeljanoj u Kravicama, oni se gnušaju dimija i svojih i tuđih nena. Oni vole Leonarda Cohena, piju čivas, skijaju po Austriji i mrze vlastiti identitet zato što se naslanja na džamijski ezan i bajramsku hurmašicu. To je polusvijet koji je instalirao tezu o papcima
05.11.2018. u 10:55
get url
text

Emir Hadžihafizbegović jedan je od najvećih bosanskohercegovačkih glumaca uopće. Nagrade koje je osvajao i osvaja za svoj rad to i potvrđuju. Međutim, kako kaže, nakon što se kandidirao na listi SDA za Parlament BiH, na svoj račun primio je mnoštvo prijetnji i uvreda. Naš poznati glumac i direktor Kamernog teatra 55, nakon što je osvojio 15 hiljada glasova na proteklim općim izborima u BiH, za Stav, među ostalim, govori o licemjerju na našoj društvenoj, kulturnoj i političkoj sceni koju proizvode tzv. urbani papci.

Zanimljivo da je i u drugim strankama bilo kandidata na općim izborima koji dolaze iz bh. glumišta, ali čini se da se to ne vidi kao problem, za razliku od Vašeg angažmana na listi SDA. Zašto?

Da, zanimljiva je ta vrsta zamjene teza kada je u pitanju čitanje političkog angažmana mene i desetine drugih umjetnika u raznim strankama. Riječ idiot svoje semantičko porijeklo vuče iz Aristotelove Grčke i označava onoga ko se ne bavi politikom. Zbog čega bi bijeg od šutnje i potreba da u vrijeme teških vremena za svoju domovinu izađeš iz šinjela političkog konformizma bio jeres i proskribirana kategorija? Znate, kada na Zapadu padaju političke odluke, onda tamo raste cijena banana, zabranjuje se pecanje na vještačkim jezerima oko Züricha subotom poslijepodne, ili nezadovoljni francuski poljoprivrednici, zbog niskih cijena povrća, istresu tone paradajza na autoputu od Montpelliera prema španskoj granici. Iz naše balkanske, ili, ako hoćete još konkretnije, bosanskohercegovačke vizure, to su bizarne i trivijalne manifestacije nezadovoljstva prema vlasti. Ali, kada na Balkanu, ili, ako hoćete još konkretnije, u mirišljavim političkim salonima Srbije i Hrvatske, cijelo zadnje stoljeće padaju političke i parapolitičke odluke, onda u Bosni ne raste cijena banana i ne zabranjuje se pecanje na Boračkom jezeru.

Cijelo jedno stoljeće epilog političkih odluka na Balkanu jesu potoci krvi i nesreće, a visoko na toj ljestvici bola i smrti vazda stoje Bošnjaci. Alija Izetbegović još je bio u bešici, imao je šesnaest mjeseci, kada je između svjetskih ratova, 1924. godine, dakle, šest godina poslije Prvog svjetskog rata i šesnaest godina prije početka Drugog svjetskog rata, u selu Šahovići kod Bijelog Polja za jednu noć pobijeno blizu 1.000 muslimana od crnogorskih komita. Zašto sam paralelno spomenuo šesnaestomjesečnu bebu, imenom i prezimenom Alija Izetbegović, i pokolj u Šahovićima? Pa, upravo zbog toga što velikosrpska propaganda knjige rahmetli predsjednika Izetbegovića, Islamska deklaracija i Islam između Istoka i Zapada, koristi kao sramni i monstruozni alibi kojim pravda genocid u Srebrenici, ništa manji onaj oko Prijedora, onaj na Drini, kao i masovna silovanja, logore i deset hiljada mrtvih civila u Sarajevu. Kada kao misleći čovjek osvijestiš tu vrstu morbidne podvale, kada u krupnom planu na televiziji, dok dijeli čokolade srebreničkoj djeci, presuđeni ratni zločinac Ratko Mladić izgovara da je genocid u Srebrenici osveta Turcima za bunu protiv dahija i kada, pride tome, dok dajem ovaj intervju, na deset kilometara vazdušne linije od Sarajeva isti taj Ratko Mladić maše s izbornih bilborda pojedinih srpskih partija, a u dijelovima Hercegovine Praljak i srušeni Stari most čine kolaž reklamnih stranačkih poruka, organizam se uznemiri i ne može ostati nijem na fašistički marketinški poziv za, ne daj Bože, neke nove šahoviće, srebrenice, dretelje, heliodrome, keraterme i manjače.

Svoj politički angažman ne smatram davanjem podrške nekoj stranci. On je duboko vezan uz političku ideju rahmetli predsjednika Izetbegovića, a to što su je prepoznali i što je baštine dvadeset i osam godina Bošnjaci, čija je mentalna matrica uglavnom moj alter ego, razlog je da sam se našao na listi SDA. Kada se na listama drugih stranaka nađu imena etabliranih bosanskohercegovačkih umjetnika, poput Dine Mustafića, Danisa Tanovića, Abdulaha Sidrana, Enisa Bešlagića, Marka Vešovića, Mirvada Kurića, Izudina Bajrovića, Zane Marjanović, Jasne Beri, to je legitimno i pluralno građansko pravo i participiranje unutar političkog i društvenog konteksta bosanskohercegovačkog društva. Ali, kada Emir Hadžihafizbegović svoje političko promišljanje artikulira kroz Stranku demokratske akcije, onda započinje linč.

Hvala Bogu da imam dosta fajterskih utakmica u nogama i da sam još davne 2014. godine, nakon treće dobivene Zlatne arene u Puli za film Takva su pravila, odštampao majicu na čijoj i prednjoj i zadnjoj strani piše: Jebeš život bez dušmana. Linč o kome govorim nije me obeshrabrio i, uz Božiju pomoć, stigla je satisfakcija. Blizu 15.000 glasova u Sarajevu odgovor je svima onima koji su navijali da dotaknem izborno dno. Zato se zahvaljujem svim građanima Sarajeva i Goražda, jer su to bile moje izborne jedinice, koji su me svojim glasom učinili pobjednikom. Taj osjećaj, uz onaj kada dobivam prestižne svjetske nagrade i kada mi krcate dvorane plješću u Veneciji, Moskvi, Stockholmu, Wiesbadenu, Cottbusu, Parizu, New Yorku, Durbanu, Minsku, Firenci, San Franciscu, Varšavi, Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, Skoplju, Prištini, Splitu, Nišu, Somboru i Puli, a sve su to mjesta gdje sam podizao nagrade za najboljeg glumca festivala u gore spomenutim gradovima, neponovljiv je i veličanstven. Hvala studentima, đacima, univerzitetskim profesorima, kasirkama, pekarima, vodoinstalaterima, frizerkama, konobarima, slikarima, muzičarima, književnicima, automehaničarima, pilotima, vozačima autobusa, domaćicama, doktorima, medicinskim sestrama, borcima Armije BiH, šehidskim majkama i, vjerovali ili ne, i pripadnicima drugih političkih stranaka i nebošnjacima koji su mi dali glas, ja im mogu poručiti samo jedno: Volim vas. Hvala vam. Potrebni smo jedni drugima, jer zajedno s vama ja pripadam onoj bosanskoj japiji koja je uvijek voljela Bosnu u sebi, a ne sebe u Bosni! Pogotovo mi je drago što sam ovaj insanski, a ne stranački uspjeh, ostvario bez ijednog plakata u Kantonu Sarajevo. Doduše, pet dana pred glasanje pojavio se jedan. I dan-danas je misterija ko ga je zalijepio. Ovdje je kraj odgovora na vaše prvo pitanje.

Zašto je sasvim normalno da kulturnjaci s ljevice isticanje pripadnosti nekoj stranci svoju političku angažiranost predstavljaju kao dio građanske kulture, dok se, s druge strane, isticanje pripadnosti SDA vidi kao retrogradni stav? Odnosno, moram Vas pitati o tom jednom fenomenu kojeg su nametnule tzv. građanske stranke: u SDA su tzv. papci i seljaci, a oni su, navodno, urbani građani.

Jednom sam dobio pitanje u nekoj emisiji na HRT-u čega me je najviše strah. Voditeljica je očekivala riječ rat, lift koji zapadne između spratova, očekivala je da joj kažem da me je strah visine, aviona, ili noćnog prolaska pokraj groblja. Moj odgovor je bio da me je najviše strah primitivizma. Tezu o papcima u SDA uspostavio je asfaltni, luzerski, alkoholičarski čopor kome je mjerilo građanskog duboko vezano uz petparačku i primitivnu tezu da su građani svi oni koji su posjetioci kultnih sarajevskih kafića, istih takvih u Mostaru, Tuzli, Zenici i Bihaću – raja, a sve što je ižđikalo kao dio plemenitih bošnjačkih familija u ruralnim dijelovima Bosne – oni smatraju papcima. Ne daj Bože da je samo asfalt branio Bosnu. Mirno stojim pred svakim šehidom i suznih očiju Fatihom im odajem počast. Bosna i Hercegovina se branila i odbranila u istom ovom i Sarajevu, i Mostaru, i Tuzli, i Zenici i Bihaću. Branila i odbranila. Ali, koliko god zvučalo kao hipoteza, pitanje je šta bi bilo s našom domovinom da nije bilo seoske halke koja je prva prepoznala jahače apokalipse. Dok su oni između sebe dijelili lovačke puške, asfalt je okretao janjad i govorio kako rata neće biti. Bio bih kreten i gadio bih se sam sebi kada bih pravio poredbu između šehida iz Teočaka i onih iz Milinklatske ulice, onih iz Šantićeve u Mostaru i šehida oko Prusca, kada bih vagao zasluge mostarskog heroja Hujke i Mehdina Hodžića, “crnog labuda” iz Sapne. Ali, teza o papcima nije uspostavljena samo u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu i poslije nje. Nju su kasnih šezdesetih i početkom sedamdesetih inaugurirali nerealizirani urbani šupci promašenih života, kojima je iracionalni sukob s tzv. papcima i selom bio bijeg od vlastite nesreće. Njima je i 11. juli u Potočarima i klanjanje dženaze Bošnjacima stradalim u genocidu skup papaka. Oni mrze i gnušaju se francuske kape na dedi koji kraj mezara uči Fatihu svojoj djeci strijeljanoj u Kravicama, oni se gnušaju dimija i svojih i tuđih nena. Oni vole Leonarda Cohena, piju čivas, skijaju po Austriji i mrze vlastiti identitet zato što se naslanja na džamijski ezan i bajramsku hurmašicu. To je polusvijet koji je instalirao tezu o papcima.

Ispada da naš vodoinstaler, da naš radnik iz naroda bolje zna ko je i šta je od dijela naše elite. Zbog čega je došlo do tog moralnog posrnuća u dijelu naših elita kada je riječ o zastupanju nacionalnih vrijednosti?

Te zakržljale psihologije unutar bošnjačkog naroda nisu ništa manje zlo od četnika i ustaša. Ljudi se dijele na razne kategorije. Na ljubitelje džeza i sevdaha, na ljubitelje planinskog i morskog turizma, kao i na ljubitelje neskafe i indijskog čaja. Ali, generalna podjela je na realizirane i nerealizirane ljude. Pitanje ljudske realiziranosti nije pitanje obrazovanja. To je pitanje tvoje osobne duhovnosti, svijesti o sebi i onoga oko tebe. Čoban može biti realiziran čovjek, a doktor nauka nerealiziran. Provincija je u glavama. Ona nije geografski nego duhovni pojam. Lav Nikolajevič Tolstoj napisao je možda najznačajniji roman u historiji književnosti – Rat i mir – u selu Jasna Poljana, mjestu s pet kuća i drvoredom. A šupke koje gore spominjem i kojima su "Rolex", cipele "Paciotti" i košulja "Versace" mjerilo putem kojeg uspostavljaju sistem ljudske vrijednosti možeš smjestiti da žive kraj Buckinghamske palače ili Jelisejskih polja, ali će i dalje ostati nesorta i duhovni šljam. Oni su u svojoj nesvijesti saučesnici u rušenju bosanskohercegovačkog društva jer se stide i pljuju po onome što je srčika i najbolji dio Bošnjaka. Više ima državotvorne svijesti u šamiji srebreničke nene nego u "Potemkinovim selima" njihovih materijalnih carstava. Oni su, zapravo, pravi papci i, samo na drugi način, razvlače pamet vlastitom narodu dajući suport onom čuvenom razvlačenju pameti Ratka Mladića. To su oni urbani papci koji, dok moralno, plemenito i etično Sarajevo stoji mirno ispraćajući kamione iz Visokog s tabutima kostiju pronađenih Srebreničana na putu za Potočare, namjerno ignoriraju te kosti i te tabute, i dok sve Sarajlije suznih očiju mirno stoje na trotoarima, oni namjerno hodaju, ne žele da stanu i kažu: "Ma, jebo ovo!" Što se mene tiče, neka idu u tri pičke materine!

Nedavno sam slušao jednog tzv. nezavisnog analitičara iz akademske zajednice koji klišejizirano kaže da je u predizbornoj kampanji bilo previše identiteta. Bilo mi je to smiješno s obzirom na poziciju Bošnjaka i očitu deficitiranost bošnjačkog identiteta u sektoru kulture, obrazovanja i medija, ali i s obzirom na nijekanje tog identiteta u RS-u. Dakle, mogli bismo statistički dokazati da je premalo identiteta, barem bošnjačkog. Neki kao da žele da nas nema, da postanemo neki eter, neki zrakoprazni prostor bez ikakvog sadržaja. Kako je moguće da smo došli u ovakvu poziciju očitih zamjena teza u kojem i premalo postaje previše?

Uvijek sam pravio distinkciju između nacionalnog identiteta i nacionalnog ponosa. Izgleda kao komplementarno, a zapravo nije. Vrijeme nacionalnog romantizma i krug oko nacionalnog identiteta spojio se, po mom skromnom mišljenju, nekih pet godina nakon završetka agresije na Bosnu i Hercegovinu. Ako nekome nije jasno zašto smo doživjeli genocid i klanje po ko zna koji put, onda neka se i on pridruži luzerskom čoporu spomenutom u prethodnom odgovoru. Oni koji imaju svijest o vlastitom identitetu, a hvala Bogu, velika nas je većina Bošnjaka takvih, moraju razvijati nacionalni ponos. Ali, on se mora razvijati paralelno i s mjerom. Ja imam jednu definiciju mjere, i ona glasi: Mjera je tačka gdje se sudaraju sloboda i odgovornost. Uz nacionalni ponos ne smije nam se razvijati ego-trip, vjerski formalizam i isticanje nacionalnog ponosa kroz spominjanje zakletve Allahom, dž. š. Nerijetko od onih koji dokazuju svoju pripadnost bošnjaštvu čujemo da se i za kvalitetne čarape kunu: Allaha mi, ovo su najbolje čarape, 'vakih nema niđe; ili: Allaha mi, mišelinka je bolja guma od danlopke. To trivijaliziranje Stvoritelja nije nacionalni ponos. To je ubleha i groteska, to je sramota kojoj sam svjedok na dnevnoj bazi. Rahmetli predsjednik Izetbegović na jednom od kongresa Stranke demokratske akcije rekao je: Hajmo probati biti prvo Bosanci i Hercegovci, a onda Bošnjaci, Srbi i Hrvati. U toj naoko jednostavnoj ljudskoj poruci krije se filozofija i bošnjačkog nacionalnog ponosa. Komparativna prednost odrastanja u Bosni i Hercegovini uz džamijske ezane i zvona s pravoslavne i katoličke crkve, čuvanje Hagade, koja je iz Španije nakon 1492. godine i Kolumbovog otkrića Amerike završila svoj trnoviti put od Alhambre, Cordobe i Seville, preko kršćanske Evrope, i našla svoj smiraj na tavanima bošnjačkih kuća podno Bistrika i Vratnika, zorno govori o nacionalnom ponosu Bošnjaka. Bošnjački nacionalni ponos vezan je duboko uz čuvanje pijeteta spram Despića kuće, stare pravoslavne trgovačke porodice iz Sarajeva, kao i uz odvođenje djece u vrijeme bajramskih blagdana da vide svu ljepotu franjevačkog samostana u Fojnici. Bošnjački nacionalni ponos jeste poštivanje svog, ali i poštivanje pravoslavnog i katoličkog elementa, kao i uz poštivanje sefardske muzike, romskih familija s Gorice, slovenačke, mađarske i italijanske manjine, koja, iako je u tragovima, u Bosni egzistira i dan-danas. Ta širina i ta multikulturalna svijest jedina je matrica iz koje će grandiozno trijumfirati bošnjački nacionalni ponos.

Međutim, kako održati vjeru u suživot kada s druge strane imamo agresivne politike koje u bošnjačkim kulturnim i vjerskim kodovima (poput ezana) vide prijetnju?

Evo dobrog mjesta da progovorimo o jednoj civilizacijskoj inverziji koja se može tretirati kao sociološki, kulturološki, pa čak i antropološki fenomen. Neprijateljima Bosne i Hercegovine, u kontekstu političkih fašizama, namjerno kažem političkih a ne narodnih fašizama, koji u zadnje dvije godine doživljavaju svoje zvjezdane trenutke u Banjoj Luci i jednom dijelu Hercegovine, ustvari ne smetaju eklatantni islamski kodovi: ezan, munara, zvijezda i polumjesec, ilahije, bajramska sofra, sevdalinka, sehara, levha, nišani i tespih na ćilimu Begove džamije. Njih frustrira nešto drugo. Njih frustrira naša širina, naš poziv na zajednički život, naša ljubav spram naše braće Srba i Hrvata, naša radost uz Badnju večer, šarena jaja, ponoćku i pričest. Njih frustrira što Bošnjaci dolaze u turistički obilazak Gospe u Međugorju i što niko nije ni pomislio a kamoli šta ružno uradio u dvorištu jedne od najljepših pravoslavnih crkava i bogoslovije kraj Ekonomskog fakulteta u Sarajevu. Čuvali smo i crkve i katedrale s ništa manje poštovanja i zebnje da ih ne razore četničke granate, isto kao i naše džamije. U toj vrsti bošnjačke etike, morala, poštivanja tuđeg i drugačijeg leži tajna bošnjačkog nacionalnog ponosa. Istraživati lik i djelo Safvet-bega Bašagića ili Umihane Čuvidine, zakopati se u književno blago Gazi Husrev-begove biblioteke i educirati se kroz listanje ukoričenog Novog Behara i Gajreta svakako je kopanje po nutrini vlastitog nacionalnog identiteta i ponosa. Ali, to se mora nadograđivati ljubavlju prema svemu onome što su Bosni donijeli i Srbi i Hrvati, što su Bosni donijela i srpska društva "Prosveta" i "Dobrotvor" i hrvatsko društvo "Napredak".

Zapravo, Bošnjaci drugačije i ne znaju. I, kad bi im neko ponudio Bosnu u kojoj bi trebali živjeti sami, oni bi od nje odustali. Reći će neko da nas je taj merhamet koštao. Ali, ne radi se o merhametu. Radi se o našim stoljetnim odgojima i o urezanom genetskom kodu koji se ne može vještački izopćiti iz onoga što je naša suština. Za moj državotvorni background, Katarina Kosača, Stjepan Tomašević i kralj Tvrtko podjednako su važni kao i rahmetli predsjednik Alija Izetbegović. Jer, u Bosni je bio “did i vira bosanska”. U “didu” i u “viri bosanskoj” koja je u islamu prepoznala vlastite svjetonazore, i dunjalučke i ahiretske, leži korijen bogumilskog primanja islama. Opet će neko kazati: Naša nas je širina koštala i naplaćena je hiljadama žrtava, ali u tome i leži meritum kušnje. Najveći problem Bošnjaka danas jeste samo dunjalučko razmišljanje, a ahiretskog nikako da se sjetimo. Sultana Bruneja Allah, dž. š., kuša sa stotinu pozlaćenih Rolls‑Royceva, a nas s četnicima i koljačima. Ali, i jedne i druge Stvoritelj priprema za sirat‑ćupriju, za onaj svijet. Ta sirat-ćuprija tanja je od najtanje dlake, oštrija od najoštrijeg mača. Tamo se ispostavljaju fakture o životu i ponašanju na dunjaluku. Gore će se vidjeti gdje će završiti personalni hedonizmi sultana Bruneja sa stotinu pozlaćenih Rolls-Royceva, a gdje šehidi iz Teočaka. Zahvalnost kao krucijalna ljudska karakteristika sve je manje prisutna među Bošnjacima, a ta vrsta atrofije zahvalnosti vezana je i uz formalizam rada Islamske vjerske zajednice. Dovoljno je samo napraviti flešbek na nedavni sabor Islamske zajednice, gdje su birana rukovodeća tijela, i vidjeti da zapravo u toj hektičnoj atmosferi nije bilo nikakve razlike u smislu uskogrudnih stranačkih sitnosopstveničkih interesa kakvi se manifestiraju u vrijeme predizbornih kampanja i tuča, ko će ići, a ko neće ići na stranačke liste. Gazali u svojoj čuvenoj knjizi Savjet vlastima kaže: “Vlast treba dati onome koji je ne želi.” Dakle, nacionalni ponos ima razne kontekste. Od majica s likovima Džeke i Pjanića, do Fatihe na mezaru rahmetli Izeta Nanića. Emitiranje ljubavi i poštivanje vrline u njenom najelementarnijem obliku, ma kome ona pripadala, za mene je i nacionalni identitet i nacionalni ponos.

Književnik Josip Mlakić za hrvatske medije tvrdi da ste bili dio neke bošnjačko‑turske zavjere koja je utjecala na izbor Komšića i krah Radončića. No, zanimljiva je pojava poprilično uvredljivih i ličnih kvalifikacija u njegovom tekstu na Vaš račun. U čemu je Mlakićev problem s Vama? Smeta li mu kao bosanskom Hrvatu s književno‑filmskim aspiracijama Vaš uspjeh u Hrvatskoj, ili nešto drugo, jer je očito riječ o ličnom antagonizmu koji se predstavlja kao politička analiza?

Stvari stoje ovako, gospodine Mursele. U gradu Zagrebu postoji jedan brendirani subotnji event. Nastao je spontano i dobio je ime unutar urbanog purgerskog Zagreba: "Špica". Tajming mu je u vremenu od 11 prije podne pa do 16 sati poslije podne. Zapravo se radi o šetnji i promenadi velikog broja ljudi na potezu od Gundulićeve ulice preko Cvjetnog trga, pa kraj kultnog kafića "Buldog", sve tamo do hotela "Dubrovnik" i lijevo od njega do izlaska na Trg bana Jelačića i desno od njega, kraj još jednog statusnog kafića "Charlie", i izlaska na Gajevu ulicu. Onaj ko se ne vidi u toku zagrebačkog tjedna sretne se na "Špici". Skoro desetak hiljada Zagrepčana na spomenutoj geografiji šeta se, pije kahve i razmjenjuje iskustva prethodnih pet radnih dana. Na “Špicu” ne izlazim, ali me je zapala nebrojeno puta u toku snimanja mojih 14 igranih filmova u Hrvatskoj. Puni broj mojih igranih filmova je 63. Nevješto se skrivajući od stotine mojih fanova, ne mogu a da ne prođem bez makar 150 selfija i isto toliko podijeljenih autograma. Ne mislim da je ovaj podatak reper moje vrijednosti, niti da je "Špica" skup samo dobrog. Nerijetko se gnušam pojedinih faca jer znam da se i unutar tog miljea često promoviraju i sumnjive vrijednosti.

Ali, Mlakiću je vjerovatno krivo što sam mu ja “oteo” dio popularnosti na “Špici”. Taj mali Salieri iz Gornjeg Vakufa istjeran je iz grma i znam da me ne voli već godinama. Kada sam dobijao Nazorovu nagradu, najveće društveno priznanje kojem ni Tuđman nije ukinuo ime i čiji su dobitnici bili i Krleža, Meša Selimović i Ranko Marinković, nije se udostojio u Muzeju Mimara ni da mi čestita. Prošao je kraj mene, ali sam ja napravio krug, vratio se i čestitao njemu. Salieri iz Gornjeg Vakufa popizdio je jer je zvijezda "Špice" imenom Emir, a prezimenom Hadžihafizbegović, u jednom benignom televizijskom intervjuu, usput, na pitanje koga bi volio vidjeti u Predsjedništvu BiH, umjesto Čović, izgovorio ime – Komšić. To je bio okidač da Salieri iz Gornjeg Vakufa, otjelotvoren u osrednjem piscu Josipu Mlakiću, kakav je bio i osrednji Salieri, bljune svu pogan iz sebe i, nakon toliko godina prikrivanja kompleksa da mu je jedan balija oteo "Špicu", povrati po njemu. Salieri ima legitimno pravo da pizdi, ali i Mozart ima jednako pravo da ga zaboli čarobna frula. Gospodine Mlakiću, volio bih da na sto stavimo osobne CV-je i da se javnost glede njih očita; o vašim internacionalnim priznanjima, i istim takvim u mom posjedu. Odgovorno tvrdim da će taj nesrazmjer priznanja potvrditi moju teoriju o Salieru iz Gornjeg Vakufa i Mozartu iz Sarajeva. Ja jesam hrvatskim državljaninom proglašen putem članka 12. Hrvatskog ustava, koji glasi da sam čovjek od nacionalnog interesa za državu Hrvatsku, a što se desilo nakon dobijanja Zlatnog lava u Veneciji za glavnu ulogu u hrvatskom filmu Takva su pravila Ognjena Sviličića, i to u konkurenciji s Al Pacinom. Hrvatskoj sam donio sedamnaest grand prixa s četrnaest filmskih festivala, u Hrvatskoj sam dobitnik tri Zlatne arene u Puli, kao i Marulove nagrade za najboljeg glumca na Marulovim danima u Splitu. Dakle, ako je nakon ovog svega što sam svojim talentom i darom donio u Hrvatsku mjerilo za dobrog Hrvata ne glasati za Komšića, voljeti Thompsona i Darija Kordića, koji je u Ahmićima pucao djeci u potiljak, a vaš ga politički mentor Dragan Čović po povratku iz Haga dočekuje i s njim se grli, onda ja nisam dobar hrvatski državljanin. I osjećam se dobro kada me hijene poput vas trgaju. Uguši se, Mlakiću, u vlastitoj septičkoj jami ksenofobije. I, još jednom, na kraju, za čitaoce koji se ne vraćaju pročitanom tekstu, ponavljam: Salieri ima legitimno pravo da pizdi, ali i Mozart ima jednako pravo da ga zaboli čarobna frula.

 

 

2024 faktor. Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje bez dozvole izdavača.