Kaže da se grnčarstvom bavi od rođenja, a da je potrebno dosta vremena i volje da se nauči i da se bavi ovim zanatom.

- Jedini sam ja nastavio očevim stopama. Babo ništa drugo nije radio, pravio je grnčarije i samo sam ja ujagmio da nastavim, e sad da li sam ujagmio, ne znam. Brat mi pomogne kad ima više posla ili kada se farbaju posude – priča na početku razgovora hadžija Ibrahim.

Kaže da se u vakat, kada je njegov otac izrađivao grnčarije, nije puno ni koristilo drugo posuđe, pa da je i potražnja bila velika.

- Kad sam išao u školu, nas je petero djece bilo i da babo pare za kiflu, za nešto, a tebi da je više. A djeca u školi kažu ponesi mi kasu glinenu, ponesi mu ovo ili ono. Kaže babo jedan dan eto napravi ti kasu i uzmi ti sebi pare. I ja stvarno sjedem i počnem praviti. Bio sam možda peti razred i tako sam i krenuo – prisjeća se hadžija. Sada on znanje prenosi na svog sina koji mu, kako kaže, mnogo pomaže.

Za izradu jedne posude potrebno je, ističe, deset dana.

- Sud k'o sud ja oblikujem za desetak, petnaest minuta. Kad napravim proizvod dva dana treba da se suši u hladu, pa tek onda na sunce, pa vrijeme za pečenje – pojašnjava.

Kaže da vlada velika potražnja za glinenim proizvodima.

- Turisti najčešće kupuju sitnije komade, jer im je lakše ponijeti u avion, staviti u prtljag. A inače se najviše traže šerpe za kuhanje, tepsije, lonci, pršulje, za restorane časice za supe, puru, mučkalicu. U ovim posudama pripremaju se gurmanska jela. Ali to pravi ko uživa u hrani, a kome se žuri slabo da može hajrovat. Ko može da čeka on će i pojest. Lonac ide na laganu vatru i to vjerovatno utječe na ukus. Ko zna spremati, zna i da nema ništa od brzine, sve što je sporije sve je ljepše – priča Šabanović, te dodaje da se može kuhati i na elektrićnoj peći, ali da je bolje staviti da se krčka na peć na drva.

{$galerijaFotografija}

Domaćicama savjetuje da lonac mora biti suh prije stavljanja na peć, te da se ne smije stavljati na vrelu platu jer može da pukne.

- Malo pažnje posvetiti održavanju, ipak je to kamen. I ne pere se deterdžentom. Kada se istrese hrana on se vrlo lahko opere vrućom vodom – pojašnjava.

Dok nam pokazuje kako se pravi bardak u kojem se držala voda, pojašnjava zašto su se nekada kada se ko udaje ili ženi, krili bardaci.

- Nekada su se nakon vjenčanja razbijali bardaci i plaćalo se onom ko razbije bardak. Djeca su znala i ukrast bardak iz komšiluka samo da razbiju i da dobiju para. Ne znam šta je to značilo. A i danas se bardaci dosta kupuju. Voda se iz njih pila uvakat. Nije bilo ni plastične kante ni staklenog bokala, već se u bardak sipalo – pojašnjava.

Cijene posuda su, kaže, hadžija, simbolične, s obzirom na vrijeme i trud koji se uloži u nastanak jednog proizvoda.

- Nikada ja nisam ni za jedan sud koji sam napravio naplatio trud – kaže.

Kaže da je zasigurno i zdravije kada se koristi i kuha u ovim posudama.

{$galerijaFotografija}

- Statistika pokazuje da stomak nije bolio kao sad, sigurno da je zdravije, jer pokupi kamen vjerovatno dio masnoće. Svijet u zadnje vrijeme najviše dolazi po preporuci doktora, pa dođu pitaju, traže lonac za kuhanje, za pripremu hrane – ističe.

Kaže da se od zanata ne može obogatiti, ali da se može živjeti.

Hadžija nam pokazuje i tehniku ukrašavanja posuda, te ističe da se nije promijenila, te da se radi kao i prije mnogo godina.

- Nakon što se napravi, posuda se bockanjem ukrasi. Točak je star dvjesto ili tristo godina. Ja sam mu samo ležaj promijenio – kaže naš sagovornik.

Pitamo kakvi su ramazani u Liješevi i kako se provodi vrijeme.

- Kamo sreće da je ramazan svaki dan. Za ramazan kod nas se džematile klanja u kući a posao se svede na minimum. Za ramazan hoću da provedem što više vremena u ibadetu. Poslije sehura sabah u džamiji, ide se na mukabelu ikindijsku, imamo dosta članova porodice u komšiluku, imamo fin komšiluk, obilazimo se, poslije iftara i teravije. Sad je malo zbog koronavirusa umanjeno, ali ipak održavamo rodbinske veze – kaže hadžija Šabanović.

Kaže da je ramazan u njihovoj kući kada im je otac bio živ bio drugačiji nego danas, da se imalo više vremena.

- Babo nije išao na posao, i onda je u nas u kući bio poseban ramazan. Babo se poštovao, uvijek se Kur'an u našoj kući učio. Moralo se za ramazan više posvetiti ibadetu. Sad je brže, vrijeme poleti tamo ovamo, više obaveza, dobro je drugačiji je i vakat. Nismo mi saburli ko babo rahmetli, vjerovatno se nema prostora. Sad se više žuri – zaključuje sagovornik.