Komandant sektora Sarajevo u okviru UNPROFOR-a 1992. godine kanadski general Lewis MacKenzie tokom rata u BiH, otvoreno je simpatisao i branio velikosrpski projekat i agresiju te ratna nastojanja zločinaca Radovana Karadžića i Slobodana Miloševića. 

Ono što je jučer uradio u Beogradu, samo je nastavak njegove sramne uloge koju je imao i prije 27 godina. Širenje neistina o agresiji na Bosnu i Hercegovinu, negiranje genocida u Srebrenici, kao i svih zločina počinjenih nad Bošnjacima.

-U Srebrenici nije počinjen genocid, izjavio je general MacKenzie na predavanju  "Osvrt na srpsko-kanadske odnose i savezničke veze" koje je održao na Filološkom fakultetu u Beogradu.

Istakao je, kako prenosi Sputnjik, da u Srebrenici nije bilo genocida jer "onaj ko ima namjeru da sprovede takav zločin, pobije i sve žene, da ne bi mogla biti nastavljena prirodna reprodukcija stanovništva".

On je naveo da su zbog djelovanja lobista i PR agencija Srbi označeni kao jedini krivci u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije iako je, kako je podsjetio, saveznička srpska vojska imala herojsku ulogu i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu.

Bivši kanadski premijer Brajan Malruni pozvao je studente da se prijave za stipendije na Institutu koji je osnovao sa suprugom Milicom Malruni Pivnički, nositeljkom zvanja viteza svetosavskog pacifizma srpske diplomatije.

Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu 2006. godine otvorilo je istragu protiv kanadskog generala Lewisa MacKenzieja, jednog od prvih komandanata UNPROFOR-a u BiH, zbog sumnje da je učestvovao u silovanju žena zarobljenih u logoru "Sonja" u Vogošći.

Za  MacKenzieja postoje dokazi da je znao za silovanja, te da je i sam silovao.

Tužilaštvo u Sarajevu, već 13 godina raspolaže svjedočenjima više žena koje su potvrdile da je kanadski general dolazio u logor, prisustvovao, te sam silovao zarobljenice. Međutim, to nije dovoljno da mu kanadske vlasti i međunarodna zajednica ukinu imunitet i izruče ga vlastima BiH.

Vlasti BiH u više su navrata tražile generalovo izručenje, ali svi su zahtjevi odbijeni.

MacKenzie je na prve informacije da se vodi istraga protiv njega rekao da se ne obazire na to.

-Prošlo je puno vremena od kada sam bio komandant snaga u Bosni do onda kada su se pojavile optužbe da sam silovao zarobljenice. Istraga koju je proveo UN me je oslobodila krivnje- kazao je MacKenzie.

Rekao je i da o eventualnom skidanju imuniteta odlučuje UN i da će on "svakako poštovati odluke UN-a".

Izjava silovane Bošnjakinje

- Navečer, oko 21 sat u sobu je ušao major Vlado iz Vogošće i naredio mi da se spremim i pođem s njim. Donio mi je jednu kesu u kojoj se nalazilo čisto, ali već nošeno žensko rublje. Kada sam se spremila, oteli su mi bebu i Vlado me je poveo do svog džipa kojim me je, zajedno sa još dvojicom vojnika, odvezao u jednu veću vikendicu.

Rekao mi je da, ukoliko želim da se sretnem sa svojom bebom, moram biti veoma pametna jer će me u vikendici posjetiti jedan gospodin, stranac, koji mi može puno pomoći ako budem dobra prema njemu. Zaključao me je u vikendicu koja se sastojala od jedne veoma prostrane prostorije i sanitarnih prostorija u prizemlju i tri manje spavaće sobe u potkrovlju. U vikendici je bio televizor i radioaparat. Bojala sam se svoga položaja, a puno više sam strepila šta mi je sa bebom.

Ubrzo poslije toga, u prostoriju je ušao stariji oficir sa dva pratioca. Prepoznala sam generala MacKenzieja, koji mi je prišao sa ispruženom rukom, oslovivši me sa "gospođice" (na engleskom jeziku). 

U desnoj ruci je držao pupoljak crvene ruže, koji mi je prestrašenoj nespretno utrpao u ruke. Dok je to činio, iz sobe su izašli njegovi pratioci i zaključali vrata. General me je pitao kako se zovem, odakle sam... Šutjela sam i pravila se da ništa ne razumijem. Slijegala sam ramenima i polahko uzmicala, dok mi je rekao na engleskom jeziku:

"Gospođice, vi veoma dobro govorite engleski i vi sve razumijete. Ovdje sam da vam pomognem. To je vaš interes. Ljubav vođena interesom je najjača ljubav. "

Shvatila sam u kakvom sam se položaju nalazila. Zatočena, a odvojena od svoje devetomjesečne bebe. Oboje smo bili bespomoćni i zatočeni. Svako opiranje bilo je suludo. Opirala bih se, da sam bila sama, da od mene niko nije zavisio.

Ovako, mislila sam na svoga sina i bila sam spremna podnijeti i patnju i poniženje i fizičku i duševnu bol samo da bih se sastala sa njim, makar i u uvjetima zatočenja i neizvjesnosti koju zatočenje sa sobom nosi. Uz šund muziku iz Srbije, sa radija, general je priznao svoju strast, a ja branila svoju zatočenu bebu. Stisnutih zuba, stisnuta srca... To je trajalo, sa manjim prekidima, više od dvadeset minuta. General me je posjetio sedam-osam puta. Molila sam ga da utječe na četnike da mi vrate bebu i da nas oslobode.

Uvijek je govorio: 'Sutra, sutra, strpi se...'

Nakon dvadesetak dana iz vikendice su me u Vogošću odvezla dvojica vojnika i predala majoru Vladi. Nije me general na seksualni odnos prisilio šakama. Nije me oborio. Sama sam legla. Nije me tukao, prisiljavao, ali me je imao kao bespomoćnicu, zatočenicu. Dok je izigravao džentlmena sa ružom, soba je bila zaključana, a oko kuće je bila četnička vojnička straža. Ovo svjedočenje činim bez ikakve prisile, da odahnem, da mi bude lakše u želji da se nekad sretnem sa generalom, posebno da mu javno na televiziji postavim par pitanja i da ga pogledam pravo u oči, velikog prijatelja četničko-srpskih ratnih zločinaca."