Prisjetio se ratnih događanja, nabavke kiska za spas banjalučkih beba 1992. godine koji je otet...

U razgovoru za Srpskainfo biskup Komarica otkriva kako se u ratu 50 puta sastao sa episkopom Jefremom. Imao je samo 39 godina, kada je 1985. postao najmlađi biskup u Jugoslaviji. I danas, kad je jednom nogom u penziji, Franjo Komarica je jedan od najharizmatičnijih katoličkih velikodostojnika u ovom dijelu Evrope.

I u ratu i u miru, ostao je vjeran svom pozivu i rodnoj Banjoj Luci, pomažući sugrađanima svih vjera i nacija. A događalo se svašta.

Da li se današnji političari ponašaju kao vlasnici naroda i države? I zašto im to narod dozvoljava?

- Narodu je slomljena kičma i nema više snage, satrao ga je valjak rata i iznevjerena očekivanja poslije rata. Narod više nema ni snage ni živaca da se nosi sa takvim ljudima, pa se jadni ljudi sklanjaju ili napuštaju zemlju. Za stanje u zemlji nije odgovoran narod, nego političari. A još su odgovorniji oni koji su dopustili našim igračima da se ovako ponašaju, a to su međunarodni predstavnici.

Stranci me često pitaju, zašto narod bira ovakve političare. Jednom su mi rekli: "Da na izbornu listu stavite kravu, narod bi zaokružio kravu." Ali, ljudi ovdje nemaju iskustva i znanja o svojoj građanskoj odgovornosti. A demagoga ima, koliko hoćete. Oni ljude zavedu, navedu ih na krive stavove i razmišljanja, svašta im naobećavaju.

Ja znam reći našim političarima da ih razumijem, da im nije lako, ali ako su nešto obećali, pa to ne mogu ispuniti, neka javno kažu svojim biračima: ne mogu, trpim pritiske, prijete mi, taj i taj mi veže ruke. Bolje je izaći iz politike, pa sačuvati obraz, nego lagati biračima.

Pa laže li biračima, recimo, Milorad Dodik?

- On pokazuje na djelu ko je i ko mu šta diktira. A, u njega su se ljudi uzdali da će pomoći ne samo onima koji su ga birali, nego i drugim ljudima oko njih, da žive normalnim životom. Eto, molio sam mnogo puta i Dodika i druge političare na vlasti: naselite Arape i Kineze u pustu Posavinu, u pustu Krajinu, kad već niste omogućili ljudima, koji su pobjegli zbog rata, da se vrate na svoje. A on mi kaže, nikom mi ne branimo da se vrati. Kao da je to dovoljno! Koliko je političara pozvalo ljude da se vrate? Ko im je poručio: "dođite, terebate nam".

Rat koji smo preživjeli, bio je zastupnički rat, rat velikih sila preko naših leđa. Uhvatili su nas za glave i naveli da udaramo glavu o glavu, dok nam glave ne iskrvare. A drugi su u tome imali svoje interese, kao što ih i sada imaju. To svi naši političari dobro znaju. I zašto onda ne promisle, kome će sutra biti vlast, kad više ne bude naroda?

Između posjeda Banjalučke biskupije, u kojoj Vi stolujete već punih 36 godina, i komšijske Eparhije banjalučke Srpske pravoslavne crkve, kako se priča, odvajkada postoji jedna mala kapija, kroz koju, pogotovo u kriznim momentima, katolički biskup i pravoslavni vladika idu jedan drugom u posjetu, da se komšijski dogovore i riješe probleme. Koliko ima u toj priči istine, a koliko je ona urbana legenda?

- Banjalučani znaju da je ovdje, između dva posjeda gdje danas postoji ograda, do prije dvadesetak godina bio drveni plot, sa malom kapijom. I moj predčasnik i ja, kao i vladika Jefrem, kroz tu smo kapiju mnogo puta prolazili da bismo se susreli. Samo tokom rata ja sam se najmanje 50 puta sastao sa episkopom Jefremom i uvijek bismo kroz tu kapiju dolazili jedan drugom.

I sada u ovom zidu, koji je dio ograde, postoje vrata koja su uvijek otvorena.

Pa, funkcionišu li ta vrata?

- Dakako, vrata su tu da funkcionišu. Prema potrebama i mogućnostima, i mojim i njegovim, viđam se sa episkopom. Posljednji put smo se susreli prije nekoliko mjeseci. I prije, kada je tu bio plot, mi smo često razgovarali preko plota, kao što to obično komšije čine.

Vi ste ovdje, dakle i vi lično i Biskupija i Caritas, u ratu, kad je bilo najteže, mnogima pomogli da prežive. Da li je istina da ste 1992. osigurali kiseonik za bebe u porodilištu, ali da je taj kisik otet, pa nikad nije stigao u bolnicu?

- To je općepoznata stvar, ali se uporno javno prećutkuje. Božije čudo je bilo, da sam ja u pola dvanaest noći, u ratu, kad nije bilo nikakvih telefonskih veza, uspio dobiti signal iz bijelog svijeta i zamoliti ljude da prenesu moju poruku u Zagreb.

Tamo je bio Miljenko Aničić, direktor "Caritasa", sa konvojem, i ja sam mu poručio da se ne vraća u Banju Luku bez kisika, jer sam čuo na vijestima da su zbog nestašice kisika ugrožene novorođene bebe.

Miljenko je nekako sakupio osam boca kisika i dobio dozvolu da ga dopremi u Banja Luku. Dovezao je boce ovdje, u dvorište Biskupije. A onda su neki naoružani uniformisani ljudi, neka paravojska ili policija, preskočili ogradu, dar – mar su napravili. Silom su oteli taj kisik i odnijeli ga.

Pa zna li se gde je taj kisik završio? Je li stigao u porodilište?

- Ne znam. Ispada da nije stigao u porodilište, jer su te bebe stradale. Neko sigurno zna šta se desilo. Ali, meni je žao zbog te djece, zbog njihovih majki. Volio bih da neku od njih sretnem, da kažem: "draga mama, ja vas ne poznajem, ali žao mi je, pokušali smo pomoći".

Zašto se o tome šuti?

- Pitajte vi to one koji to prećutkuju. Ali, činjenica je da smo mi, građani, tada uspjeli ono što nisu uspjele ni vojske, ni politika, ni međunarodna zajednica. Ali, eto, nismo uspjeli da spasimo djecu.

Podsjetimo, zbog nedostatka kisika 1992. godine na odjelu intenzivne njege u banjalučkom porodilištu preminulo je 12 beba.