Škola i posao

Sevdija Kujović iz Udruženja "Život sa Down sindromom": Zaposlili smo troje, nastavljamo borbu

Objavljeno: 17.03.2019. u 22:36 Autor: A. Sijerčić

Nije tajna da je do 2006. postojala diskriminacija nad ovom kategorijom društva, jer se djeci onemogućavao upis u osnovne i srednje škole i mahom su upućivani u specijalne obrazovne institucije. Danas su takve situacije vrlo rijetke, kaže predsjednica Udruženja "Život sa Down sindromom" FBiH

Predsjednica Udruženja Sevdija Kujović sa članovima Kluba mladih "Neka ja ću"

FOTO: M. ŽIVOJEVIĆ

Do 2006. godine djeci sa Downovim sindromom u BiH bilo je zabranjeno da se upisuju u redovne škole. Od tada do danas, prema riječima Sevdije Kujović, predsjednice Udruženja "Život sa Down sindromom Federacije BiH," napravljeni su određeni koraci koji su pomogli da ova kategorija stanovništva bude prihvaćenija od društva.

- Nije tajna da je do 2006. postojala diskriminacija nad ovom kategorijom društva, jer se djeci onemogućavao upis u osnovne i srednje škole i mahom su upućivani u specijalne obrazovne institucije. Danas su takve situacije vrlo rijetke, ali se dešava, da se prilikom upisa djeteta sa Downovim sindromom navode drugi razlozi, poput nespremnosti škole, nedostatka uvjeta za njihovo obrazovanje, nepostojanja znanja kod nastavnog osoblja... – kaže Kujović sa kojom smo razgovarali u povodu 21. marta – Svjetskog dana Downovog sindroma koji će se u Sarajevu ovog puta obilježiti šetnjom gradom, pod motom "Skupa u školskim klupama." 

Nerazumijevanje UN Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom

U Udruženju "Život sa Downovim sindromom FBiH," koji trenutno u Kantonu Sarajevo okuplja 70 porodica koje imaju nekoga sa Downovim sindromom, ističu kako je inkluzivno obrazovanje glavno polje njihovog djelovanja, jer smatraju da takva vrsta obrazovanja djecu čini samostalnijom, akademski uspješnijom, motorički sposobnijom, nudi im mogućnost da samostalno donose odluke, te brže i bolje zaključuju.

- I pored problema djeca su većinom uključena u nastavu u redovnim osnovnim i srednjim školama. No, inkluzivno obrazovanje nosi i izazive, jer je taj put trnovit i puno je poteškoća sa kojima se djeca i njihovi roditelji susreću tokom perioda školovanja. Udruženje na različite načine pokušava ohrabriti roditelje i pomoći djeci kako bi što lakše i brže savladali teškoće. Ono što stalno zagovaramo je društvo jednakih mogućnosti, koje će u svoj toj različitosti biti samo bogatije - objašnjava Kujović.

Iako u svakodnevnoj borbi za prava i što bolji status osoba sa Downovim sindromom imaju podršku raznih institucija i udruženja, koja okupljaju osobe sa invaliditetom, roditelji nisu zadovoljni odnosom vlasti.

- Čini nam se da politika i obrazovne vlasti, svojim odnosom prema nama, nisu dovoljno razumjeli UN Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom, koja je ustvari temeljni dokument na kojem se bazira naše djelovanje. Član 24 govori o inkluzivnom obrazovanju i pojašnjava šta je to što treba obezbijediti kako bismo mogli govoriti o ovoj vrsti obrazovanja, a to su, prije svega, zakoni i podzakonski akti koji su moraju uskladiti sa ovom Konvencijom. To kod nas nažalost još nije urađeno, a taj korak doveo bi do dobre prakse. Nedovoljno razumijevanje ove Konvencije i njenog Člana 24. dovelo nas je do toga da imamo praksu koja je nekada jako teška, puna izazova, pa nam se događa da imamo i pojavu diskriminacije, nedovoljno prilagođavanja, a pristupačnost i prilagođavanje u mnogim slučajevima ključ je uspjeha djeteta – podcrtava Kujović.

Strategija u obrazovnom sistemu nešto je što bi, kaže predsjednica Udruženja, trebalo pod hitno donijeti kako bi se na adekvatan način riješio problem učenika sa invaliditetom.

- Znamo da smo puni strategija, ali ona je u obrazovnom sektoru neminovna. Inkluzivno obrazovanje samo je jedan aspekt u cjelokupnom obrazovanju, ali obuhvata jako puno onoga što bi trebalo značiti obrazovanje budućih generacija. Pored te strategije, važno je osigurati uvjete, jer finansiranje inkluzivnog obrazovanja nešto je što je jako važno i ono mora biti zasnovano na potrebi učenika i škole, te svih drugih aktera koji učestvuju u tom procesu – objašnjava Kujović.

Foto: Muhidin Živojević

Dok se čeka na strategiju, moguće je puno toga, kaže Kujović, uraditi i na nivou škole, tom mikroplanu, koji je i najvažniji u procesu djetetovog obrazovanja.

- Moguće je provesti određene reforme i reorganizaciju, počevši od školskog kolektiva, nastavnika i drugog osoblja, roditelja, vršnjaka, ali i same djece sa invaliditetom. Opći komentar Člana 24. UN Konvencije vrlo je jasan i kaže da se razumna prilagodba mora desiti odmah. Pristupačnost je proces koji se planira i provodi koliko je moguće. Međutim, razumna prilagodba nešto je što se mora desiti odmah, a ona uključuje: prilagodbu nastavnog sadržaja, obezbjeđivanje alternativnih načina komunikacije te podršku dodatnih učitelja ili asistenata. To je nešto što je vidljivo, ali ono što nije vidljivo jeste uvažavanje potreba učenika kao što su: smanjenje buke, promjena mjesta, odnosno lokacije razreda u kojem se održava nastava, mogućnost produženja vremena u kojem bi dijete savladalo određeno gradivo i odgovorilo na njega, omogućavanje alternativnih sadržaja koja će djeci pomoći da se bolje izraze, a tekstovi koji se daju učeniku sa Downovim sindromom moraju mu jezički biti prilagođeni – navodi Kujović.

Naša djeca imaju jake porodice, a one su stub svega

Od svega navadenog, neke stvari dostupne su djeci sa Downovim sindromom u BiH, ali neke, kako kaže Kujović, nedostaju.

- Naša djeca imaju jake porodice, a one su stub svega. Naši roditelji motivirani su da sa svojom djecom prođu kroz sve izazove koji se javljaju tokom školovanja. Imamo i educirane i spremne nastavnike i škole. Ono što nemamo ili što je otežavajuća okolnost je da naše škole arhitektonski te u informacijsko – komunikacijskom smislu nisu prilagođene djeci sa Downovim sindromom, a ni stručne podrške nema dovoljno, uključujući i asistente u nastavi – naglašava Kujović.

No, uključivanje u inkluzivno obrazovanje nije jedini problem sa kojim se susreću osobe sa Downovim sindromom. Poteškoće se javljaju i prilikom njihovog zapošljavanja.

- Udruženje je tri, četiri godine radilo na podizanju svijesti poslodavaca o zapošljavanju osoba sa Downovim sindromom, jer je vrlo važno da ova kategorija društva nastavi sa aktivnim životom i nakon školovanja. Još uvijek je to daleko od onoga kako bi trebalo biti, ali mi smo ponosni što je prije dva mjeseca naš Džemo dobio posao u jednom sarajevskom tržnom centru. Prije tri godine u Bihaću uspjeli smo zaposliti i Azru, također u jednom tržnom centru, a posao je dobila i Darija u Mostaru. To jesu sporadični slučajevi, ali mi idemo dalje i nećemo stati u našoj borbi – istakla je Kujović.

Klub mladih ima za cilj osnažiti mlade za samozastupanje

Petnaestogodišnja Ema Agić, članica je Kluba Mladih "Neka ja ću," koji se nalazi u sklopu Udruženja. Cilj Kluba je osnažiti mlade za samozastupanje. Ema je deveti razred Treće osnovne škole u Sarajevu, odlična ritmička gimnastičarka i skijašica, koja se sa takmičenja u ovim sportovima, kući vraćala i sa zlatnim medaljama.

Iako voli sport, Ema sanja da jednog dana postane jedna od najpozantijih youtuberki na Balkanu.

- Volim školu, a drugari su odlični, pa se često družimo i nakon nastave. Prije dvije sedmice bila sam na Državnom prvenstvu u skijanju na Vlašiću. Prvo mjesto osvojila sam u veleslalomu, a drugo u slalomu. Prošle subote na Mađeunarodnom takmičenju u ritmičkoj gimnastici u svom uzrastu bila sam prva. Upisat ću Četvrtu gimnaziju, ali ću kad završim školovanje biti youtuberka. To me zanima, pratim poznate svjetske youtuberke, bila sam na Balkan Tube Festu i želim jednog dana biti poznata - poručuje Ema.

Sedamnaestogodišnji Anes Kujović drugi je razred Gimnazije Obala. Volio bi kaže, studirati Ekonomiju.

- Volim video-igrice, a bavim se i savremenim plesom kod Samre Mlinar –Mandić – pohvalio nam se Anes.

Foto: Muhidin Živojević


Hafsa Mulalić također, ima 17 godina i drugi je razred Srednje škole za okoliš i drvni dizajn.

- Super mi je u školi, a drugari su pravi. Voljela bih biti profesorica hemije. U slobodno vrijeme treniram odbojku i košarku, a prošle godine u Italiji osvojila sam i zlatnu medalju u skijanju – govori nam ponosno Hafsa.

Kenan Kovačević treći je razred Grafičke tehničke škole, Odsjek tehnologija, dizajn i multimedija. Ovaj 19-devetnaestogodišnjak otkrio nam je da ne planira ići na fakultet, a volio bi, kaže, raditi kao web-dizajner. U slobodno vrijeme trenira karate, igra košarku i skija.

- Put nije bio lahak, naročito tokom osnovne škole, ali smo istrajali. Kenan je blizanac, njegov brat Hamza nema Downov sindrom i odrastanje sa bratom puno mu je pomoglo da napreduje u svakom pogledu. On sa bratom izlazi u grad, druži se sa vršnjacima, što je zaista odličan uspjeh i ja sam ponosna – kazala nam je Kenanova mama Enisa Kovačević.

Izvor:   Faktor

Faktor pratite putem aplikacija za Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook i Twitter. Zabranjeno je prenošenje sadržaja bez odobrenja redakcije. Kontaktirajte nas na [email protected]

Vezani članci

Iz kategorije