Saznanja koja su dolazila "sa druge strane svijeta" ledila su krv u venama, a od neki dan, priča sa istim sadržajem, pojavila se u komšiluku. U Srbiji.

Mlada glumica Milena Radulović progovorila je o svom traumatičnom iskustvu u kojem je "glavna uloga" njen učitelj glume Miroslav Aleksić, a silovao ju je kada je imala 17 godina. I to se, kako je navela u ispovijesti, ponavljalo.

I kada smo se ponadali da će užas stati na toj priči, na Facebooku je formirana stranica "Nisam tražila" napravljena s ciljem da ženama, žrtvama bilo kakvog nasilja, olakša da o tome govore javno uz zagarantovanu anonimnost.

Za samo 24 sata objavljene su brojne ispovijesti iz BiH i nekoliko iz Hrvatske. Uglavnom su pisale nekadašnje studentice Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, što je još više uzdrmalo javnost u našoj zemlji, s obzirom na to da je to institucija koja je odgojila uspješne generacije, koji su se dokazali na svjetskoj sceni.

Nenavodeći imena profesora, pisale su o brojnim poniženjima, omalovažavanjima, seksualnim uznemiravanjima, ali i otvorenim pozivima na seks koji su im upućivali... Iako su, kako pišu, pisale žalbe, žalile se upravi Akademije, nikada nisu naišle na razumijevanje, a profesori su i dalje provodili "svoje".

Na istoj stranici, ubrzo se pojavilo i saopćenje sa ASU u kojem pozivaju sadašnje i bivše studentice da prijave sve slučajeve bilo kakvog uznemiravanja koja doživljavaju ili su doživljavale, garantujući im potpunu anonimnost. No, postavlja se pitanje, ako su već pisale žalbe, kako su naglašavale u ispovijestima, pa "nije pilo vode", zašto bi sada, odnosno, koliko je Akademija zaista upućena u cijelu priču...

- Kolegice glumice i studentice, ako odlučite da se suprotstavite predatorima idite isključivo pravnim putem ka nadležnom tužilaštvu podnoseći kaznenu prijavu protiv počinitelja. Prije toga molim vas da se posavjetujete sa pravnicima. Seksualno uznemiravanje/napastovanje je jedan od najčešćih oblika seksualnog nasilja. Ključni element je moć, odnosno provodi ga osoba koja je na moćnijoj poziciji od osobe nad kojom se ono provodi (npr. šef nad podređenom/im, profesor ili asistent nad studentom/icom). U takvom postupku budete svjesni činjenice da morate svjedočiti. Taj postupak je tajan. Ukoliko vam je potrebno mogu vam osigurati pravnu pomoć ako se odlučite na ovaj važan čin. Najbolje bi bilo da se organizirate u što većem broju. Ne obraćajte se medijima jer na taj način od predatora se pravi žrtva. Kolege i kolegice novinarke molim za razumijevanje i strpljenje - ako postupci budu pokrenuti molim vas sačekajte presude - žene treba zaštiti i niko nevin ne treba da strada. Razgovarala sam sa dekanom Akademije Srđanom Vuletićem, profesoricama i profesorima ASU od kojih imate punu podršku. Već ovakvim načinom organizovanja uspjele ste pokrenuti važan proces - ne samo u našoj profesiji nego u cijelom društvu gdje se dešavaju isti obrasci uznemiravanja/zlostavljanja žena. Hvala vam – poručila im je proslavljena rediteljica Jasmila Žbanić.

Uz Žbanić, podršku svim žrtvama zlostavljanja, a posebno u domenu umjetnosti, kulture i obrazovanja pružile su i druge bh. rediteljice: Aida Begić-Zubčević, Elma Islamović, Lajla Kaikčija, Amra Mehić, Tanja Miletić-Oručević, Selma Spahić. Ines Tanović...

- Naša profesija, kao i svaka druga, treba da bude prostor nulte tolerancije na bilo koji oblik diskriminacije, a naročito na nasilje, bilo psihičko bilo fizičko. Bavimo se plemenitim zanimanjem, koje podrazumijeva prostor povjerenja i zajedničke kreacije, te je svaki vid iskorištavanja položaja moći koji se desi u takvom okruženju potpuno neprihvatljiv.

Nedopustivo je i da se žrtve dalje traumatiziraju u javnosti zamjenama teza o njihovoj odgovornosti u seksualnom uznemiravanju, retorikom da su "same tražile" ili da su to radile da bi od toga imale određenu korist. Osoba koja je u položaju moći uvijek je ta koja ima odgovornost. Naša poruka je da niste same i da ćemo zajedno, sistemski i u praksi, mijenjati one mehanizme koji mogu dovesti do bilo kojeg oblika nasilja u okvirima profesije - istakle su rediteljice. 

Pitali smo psihologinju Arminu Čerkić da nam pojasni zbog čega žrtve, bilo kojeg nasilja šute, osjećaju strah da progovore ili o tome govore javno, odnosno šta se dešava sa psihološkim stanjem žrtve.

- Silovanje je traumatsko iskustvo. Često se kod traumatskih iskustava javlja i disocijativno mišljenje koje otežava jasno prisjećanje o traumatskom događaju. Osobe koje su doživjele i preživjele traumatsko iskustvo imaju poteškoće da se sjete detalja samog događaja i plaše da će osobe misliti da njihovo sjećanje nije autentično odnosno da je izmišljeno, jer ga se ne mogu sjetiti. Kod traume naše sjećanje funkcionalno postane nejasno da bi nas zaštitilo, i to nekad dovodi do gubitka dijelova sjećanja jer su previše bolni za nas.

Zašto ne govorimo i kada govorimo o traumi, zavisi od mnogo faktora. Različite su reakcije na traumu. Neke osobe neće možda kako bi neko očekivao razviti depresivne simptome i prepustiti se teškim izazovima koje traumatsko iskustvo nosi. Ali mnoge žrtve osjećaju intenzivan stid usljed događaja i osjećaj bespomoćnosti koji je preplavljujući i često ne mogu o tome govoriti. Silovanje je agresivan čin koji vodi i do velikog osjećaja dehumanizacije kod žrtve. Osobe osjećaju često stid o svemu što se dogodilo iako one nisu imale nikakve kontrole nad događajem. Stid je prirodna reakcija na zlostavljanje. Seksualno zlostavljanje po svojoj prirodi je ponižavajuće i dehumanizirajuće. Kada se osobe stide, onda se sakrivaju i sklanjaju. Ovaj koncept izolacije izdvaja žrtvu od vršnjaka, prijatelja i porodice i često odlaže prijavu silovanja.

U našem dominanto patrijarhalnom društvu koje slavi i glorificira "snažne muškarce" , žene vrlo često nemaju prilike da javno govore o zlostavljanju. Naše društvo, ali i većina ostalih često normalizira i opravdava ova nasilnička ponašanja. Kada se žrtva osjeća da je cijeli svijet protiv nje, oni ne vide nikakvu svrhu da govore. Kada društvo krivi svakoga i sve, ali ne i zlostavljača, žrtva neće govoriti. Mi kao društvo trebamo biti bolji. Žrtve se trebaju osjećati sigurno da govore o njihovom iskustvu. Niti jedna osoba koja je preživjela traumatsko iskustvo se ne treba plašiti da govori o zlostavljanju koje je doživjela. Ukoliko budemo više i otvorenije govorili o iskustvima žena i muškaraca koji su bili zlostavljani, i jačali njihov glas uz jasno i direktno osuđivanje zlostavljača na nivou društva možemo pokazati da smo bolji - odgovorila je Čerkić. 

Naglasila je i da Udruženje za sistemsku praksu i terapiju BIH (www.uspit.ba) pozdravlja inicijativu ASU u Sarajevu za pružanje podrške svim muškarcima i ženama koji su doživjeli bilo koji oblik seksualnog zlostavljanja.

- Naši psihoterapeuti su na raspolaganju za pružanje podrške ovim hrabrim pojedincima. Možete nas kontaktirati direktno preko nase Facebook stranice - poručila je Čerkić.