Enver Hoxha poticao je iz ugledne porodice, poslan je u francusku školu u Albaniji i 1930. godine dobio državnu stipendiju za Univerzitet Montpellier u Francuskoj.

R.J. Crampton, historičar poslijeratnog Balkana, opisuje ga kao "jedinog intelektualca među komunističkim vođama istočne Evrope", uz moguću iznimku Matyasa Rakosija iz Mađarske. Hoxha se pridružio Francuskoj komunističkoj partiji i izgubio zbog toga stipendiju. Kući se vratio 1936. godine kako bi radio kao profesor.

Albanija je u to vrijeme bila zaostala, siromašna, uglavnom nepismena zemlja, u kojoj je teoretski vladao samozvani kralj Zog, gotovo bez industrije, željeznica, fakuletta i bez grada s populacijom većom od 20 000 ljudi. Seljaštvo je bilo stoljećima pod nadzorom lokalnih poglavara, a Zogov režim bio je uveliko ovisan o Mussolinijevoj Italiji.

Godine 1939. godine Mussolini je anektirao Albaniju. Hoxha je izgubio posao u školi jer je odbio pristupiti novoosnovanoj Albanskoj fašističkoj stranci. Otvorio je trafiku u glavnom gradu Tirani, koja je postala sjedište komunističke skupine koju je počeo graditi. Godine 1941. osnovao je Albansku komunističku partiju.

Kad su njemačke trupe okupirale Albaniju 1943. godine, razne male grupe pokreta otpora, od komunista do rojalista, borile su se protiv njih i međusobno. Kasno sljedeće godine, kad su se Nijemci povukli iz zemlje, antifašistički kongres proglasio je Hoxhu predsjednikom nove demokratske Albanije i on je pobjednički ušao u Tiranu nakon što je iskoristio priliku da pobije 400 protivnika u gradu. Njegovu novu vladu Sjedinjene Države, Sovjetski Savez i Britanija priznale su 1945. godine.

Kao premijer Narodne Republike Albanije, ministar vanjskih poslova, ministar odbrane i vrhovni zapovjednik vojske, Hoxha je započeo učinkovitu politiku modernizacije s istom bezobzirnošću koju je pokazivao tijekom rata. Zemljište je oduzeto i organizirano u kolektivne farme.

Predratna vladajuća klasa je uništena, a banke i druga poduzeća nacionalizirani. Razvijene su savremene industrije, žene su postale ravnopravne (barem službeno), poboljšano je obrazovanje i izgrađen albanski jezik od tradicionalnih dijalekata. Religija je bila zabranjena, a sve crkve, džamije i vjerske institucije zatvorene, dok je država čvrsto držala kulturne i intelektualne aktivnosti zemlje.

Protivnicima, uključujući političke suparnike, kršćane i muslimane koji su se bunili, zemljoposjednike i nepokorne seljake, suđeno je za zločine nad narodom i poslani su u logore ili pogubljeni. Neki su jednostavno ubijeni, uključujući Koci Xoxea, šefa tajne policije, koji je do 1948. postao preopasan za Hoxhu. U jednom izvještaju stoji da ga je zadavio čovjek koji ga je naslijedio, Mehmet Shehu.

Albanija je dobila ogromnu pomoć iz Sovjetskog Saveza nakon raskida između Titove Jugoslavije i Moskve. Hoxha je odbio suzdržati se od reakcije koja je uslijedila protiv Staljina u Sovjetskom Savezu nakon njegove smrti 1953. Prokazao je Nikitu Hruščova i okrenuo se komunističkoj Kini sve do smrti Mao Zedonga 1976. Od tada je Albanija bila izolirana.

Hoxha je mnogo godina bolovao od dijabetesa i do 1980-ih je znao da su mu dani odbrojani. Želio je da ga naslijedi mladi kolega po imenu Ramiz Alia i raščistio mu put eliminirajući Mehmeta Shehu, njegovu desnu ruku od 1948. godine, koji je tada bio premijer i ministar unutarnjih poslova. Godine 1981. objavljeno je da je pretrpio živčani slom i počinio samoubistvo. U Tirani se šuškalo da je Shehu ustrijeljen i ubijen na sastanku Politbiroa, možda od samog Hoxhe.

Nevjerojatno ali kasnije se saznalo da je špijunirao za Amerikance, Britance i Vatikan.

Njegova supruga osuđena je na 20 godina radnog logora (gdje je umrla 1988.), a tajna policija očišćena je od njegovih pristaša. Godine 2001. Shehuov leš pronađen je u blizini rijeke na selu izvan Tirane.

Dijabetes je odnio Hoxhu 11. aprila 1985. godine u dobi od 76 godina.