Jelena Simović iz Gorske službe spašavanja Foča objavila je emotivno pismo u kojem govori o poslu spasilaca, ali i tragičnim dešavanjima na planina, saopćio je GSS Sarajevo.

Njeno pismo prenosimo u cijelosti:

Svjedoci smo dešavanja po planinama u posljednje vrijeme, pa sam nakon događaja o tragediji na Volujaku odlučno napisala par riječi koje opisuju ono što mi leži na duši već duže vrijeme. Iz dana u dan sve više informacija do nas dolazi da se na našim planinama, ali i planinama iz okruženja dešavaju stravične nesreće gdje se u sekundi nepažnje desi tragedija (kakva je ova od prije dva dana na Volujaku gdje su stradala dvojica planinara iz Srbije). Sam događaj me naveo da dam mišljenje sa aspekta spasioca i nekoga ko je vrlo često izložen teškim, stresnim pa čak i po život opasnim situacijama.

Bazirat ću se na sve ono sa čime se suočava moj tim, tim sa kojim sedam godina radim, tim koji je u svakom momentu spreman odgovoriti na najkompleksnije zadatke i riješiti stvari za koje čak ni profesionalci nisu u stanju dati odgovor. Za njih kažem da su moja druga porodica (zaista to i jesu) i da su neponovljivi.

Da li ste se zapitali kada pročitate vijest na portalima, vidite videoprilog na tv ekranima, ko su ti momci i djevojke koji rizikuju svoj život da bi spasili drugog? Da li ste se zapitali kako je nama kada svako malo gledamo leševe, unakažena beživotna tijela, ljude koji ispuštaju svoju dušu na našim rukama, izbezumljene i dezorijentisane osobe koje nađemo, malu djecu iscrpljenu u stijenama, u kanjonima... Da li ste? Ili ipak niste?

Da li ste se zapitali kako je to kada u pola dana ili sredine noći (kada čovjek treba da odmara svoje tijelo i mozak) ustajemo, spremimo se i odlazimo u teško pristupačne terene da bismo odgovorili pozivu u pomoć? Da li znate da mi to radimo sve čisto na volonterskoj osnovi, bez osiguranja i novčane naknade, a vrlo često i sa oskudnom opremom? Zapitate li se možda da li promrznemo, da li dobijemo opekotine, povrede ili dehidriramo od napora? Zapitate li se kako je našim očevima, majkama, suprugama, braći i sestrama, našoj djeci kada krenemo u misiju spašavanja? Reći ću vam evo ja iz ličnog iskustva da su to oči pune ponosa i zabrinutosti dok me ispraćaju, mada ponekad na povratku bude i suza, ali uvijek radosnica što smo uspjeli u misiji!

Cilj ovoga što čitate je da vam se barem malo približi ono sa čim se susreće svaki spasilac, a zatim u opomeni svima da kad kreću u planinu dobro isplaniraju rutu kretanja, detaljno pogledaju više vremenskih prognoza, savjetuju se sa ljudima iz krajeva koje žele posjetiti, ponesu dovoljno hrane i vode, vode računa o bateriji na telefonu, ponesu rezervnu odjeću u slučaju vremenskih neprilika i što je najbitnije, krenu odmorni. Nepažnja i umor dovode do fatalnih greški koje mogu da koštaju života. Neka misle o našem odmoru, našim porodicama i planiraju druženje sa nama kraj logorske vatre ili u planinarskom domu, tada smo najsretniji da ih sve pozdravimo, zagrlimo i razmijenimo iskustva uz šolju toplog čaja, ali isto tako ako se nađu u nevolji mi smo tu u svakom momentu da im pružimo podršku i pomoć!

I poruka za kraj: Pazite na sebe, na svoje voljene osobe!