Boks je zavolio kao 15-godišnjak, davne 1966. godine kada je otišao na trening u fiskulturnu salu osnovne škole u naselju Mosnik.

- Što se tiče sportske i bokserske karijere, bio sam prvak Bosne i Hercegovine 12 puta uzastopno. U ono doba sam se rangirao po kategorijama i u mojoj srednjoj kategoriji je bio Pero Tadić, da ne govorim ko još, bila je jaka kategorija i rangiran sam bio između trećeg i petog mjesta. Znači da sam oko četvrtog mjesta bio u bivšoj Jugoslaviji - prisjeća se svojih uspjeha čika Duško.

Pored prvenstava osvajao je turnire u Sarajevu, Somboru, Skoplju, po gradovima u BiH. U dvorani u naselju Mosnik boks je počeo trenirati i legendarni Marijan Beneš.

- Pa, jeste. Marijan je zbog svoje braće, njegova braća su starija Anto i Josip zvani Jole, oni su već bili bokseri kada je Marijan počeo. Tu smo mi generacija. Marijan je jednu godinu stariji od mene tako da smo išli zajedno po ovim prvenstvima bivše Jugoslavije, omladinska prvenstva u Šapcu, Novom Pazaru. I onda je on otišao za Banju Luku.

Benešov otac je u Tuzli predavao u Muzičkoj školi. Banjalučani su čuli da u Tuzli ima vrhunski talenat koji obožava raditi. Zanimljivo je da je i Narić krenuo put Banje Luke, ali...

- I ja sam trebao ići zajedno s njim. I krenuli smo, ali ja ostanem u Doboju. Pokvarilo nam se auto i krenemo vozom. Ja sjednem u voz, ali umjesto za Banja Luku i Zagreb, voz koji je išao, ja odem prema Sarajevu, prema Pločama. U Zenici kondukter me pita gdje ću, a ja mu odgovaram da hoću u Banju Luku. Moje dijete drago, izađi ti ovdje i sjedni u drugi voz koji naiđe. I tako ja se vratim kući. Ostao sam tu u Tuzli, nisam nigdje išao, bio sam cijelo vrijeme tu - govori on.

Na zalasku sportske karijere postao je sudija. I to AIBA sudija s jednom zvijezdom. Imao je planove da dalje napreduje. Međutim, njegov život se 2017. godine okrenuo naopačke. Imao je jednu ranicu na desnoj nozi. Najprije su mu odsječeni prsti, a potom mu je amputirana desna noga iznad koljena.

- Šta ću? Život je preči nego sve ostalo. Ja sam morao da pristanem i pristao sam i eto tako da su mi u augustu odsjekli nogu do iznad koljena. I tako da sam sad invalid, što kažu, sto posto. Eto, to je jedan od težih trenutaka, a dešavalo se još kojekakvih stvari, smrt u porodici, da ne nabrajam već to.

Živi na trećem spratu zgrade u kojoj nema lift. Pred njim je svakodnevno prepreka od 63 stepenice. Uvijek je volio šetnju, bio je u pokretu, a nakon što ga je zadesila nevolja ostao je zatvoren u kući, između četiri zida. Život ga nije mazio jer oca nikada nije ni upoznao. Odrastao je s majkom i oduvijek bio borac. I sada se bori...

- Zasad je ručno napolje, ručno spolja u kuću. Malo sam i sletio, što mi kažemo, ofalio, tako da mi je već lakše prilikom penjanja. Posljednjih desetak puta u povratku kući se popnem do ulaznih vrata u stan. Dokle će to tako, pitanje je. Godine uzimaju svoje, slabi se, nisam više onako korpulentan, mišiči polako tinjaju kako godine prolaze. Gubi se snaga, gubi se sve - završava svoj razgovor Duško Narić dok nam pokazuje mnogobrojne trofeje, isječke iz novina i fotografije svojih prijatelja. U najtežim trenucima su mu u pomoć pritekli Mihridžan Turčinović, nekadašnji klupski kolega i komšija Mario Stjepić, naravno, supruga i porodica. Od prijatelja iz Banje Luke, pored živih prijatelja iz Tuzle, dobio je invalidska kolica na motorni pogon...