Na istoj stranici stoji da je u Bosni i Hercegovini od različitih vrsta karcinoma tokom 2020. oboljelo 14.673, a preminulo 9.209 osoba.

Naša zemlja još nema zajednički registar oboljelih od malignih neoplazmi, pa evidenciju vode entiteti.

Nemamo nacionalni registar oboljelih

Tako je broj registriranih malignih neoplazmi u 2018. godini, prema podacima Zavoda za javno zdravstvo FBiH, iznosio 6.210. Stopa obolijevanja od raka kod muškaraca u istoj godini iznosila je 303,43 na 100.000 stanovnika, a kod žena 262,82 na 100.000 stanovnika.

Prosječna dob registriranih oboljelih je 63 godine (64 kod muškaraca, a 62 kod žena).

Deset najčešćih lokalizacija raka kod muškaraca u Federaciji BiH u 2018. godini činile su 71,5 posto svih registriranih slučajeva raka kod muškaraca.

Prema lokalizaciji, vodeći su rak disajnog sistema (pluća, bronh, traheja) koji čini (21,6 posto), zatim rak prostate (13,7 posto), rak debelog crijeva (7,0 posto) od svih novodijagnosticiranih neoplazmi kod muškaraca.

Deset najčešćih lokalizacija raka kod žena u Federaciji BiH u 2018. godini činile su 65 posto svih registriranih slučajeva raka kod žena.

Prema lokalizaciji, vodeći je rak dojke (23,4 posto), zatim rak disajnog sistema (pluća, bronh, traheja) (7,4 posto), rak grlića maternice (7,0 posto) od svih novodijagnosticiranih neoplazmi kod žena.

U BiH, posljednjih godina, maligna oboljenja su u porastu – kaže prim. dr. Harun Drljević, načelnik Odjela za bolesti dojke u Kantonalnoj bolnici Zenica, i navodi nekoliko razloga.

- Jedan od najčešćih je demografska struktura stanovništva u svijetu, pa tako i u BiH, a to znači da ljudi postaju sve stariji, a karcinomi su bolesti od kojih ipak najčešće obolijevaju starije osobe. S druge strane, ništa se nije promijenilo kada je u pitanju pojavnost samih zloćudnih neoplazmi. Hoću da kažem da su karcinomi trenutno drugi uzrok smrtnosti u svijetu, odmah nakon kardiovaskularnih bolesti – kaže Drljević u povodu 4. februara - Svjetskog dana borbe protiv raka.

Uvjeti liječenja malignih neoplazmi u našoj zemlji nisu idealni jer se radi o vrlo skupim medikamentima. Drljević dodaje da paleta lijekova za liječenje karcinoma svake države, pa tako i BiH, zavisi od finansijskih sredstava.

- Bogatije zemlje u boljoj su poziciji jer imaju mogućnost da svojim pacijentima ponude raznovrsniju paletu lijekova. U kakvoj je situaciji naša zemlja to se nažalost može najbolje vidjeti kroz ulične akcije putem kojih se prikupljaju sredstva za nastavak liječenja naših građana. Vrlo često na taj način prikuplja se novac i za kupovinu nekog lijeka – navodi Drljević.

No, najveći problem BiH, a u vezi je s malignim bolestima, ipak je, kako kaže Drljević, činjenica da još nismo shvatili ono što većina ostatka svijeta davno jeste i uveliko primjenjuje, a to je – "bolje spriječiti, nego liječiti".

- To znači da su se svi okrenuli preventivnim programima ranog otkrivanja raka dojke, debelog crijeva, grlića maternice… Čitav svijet je shvatio da je puno jeftinije i efektnije ako imate rano otkriveni karcinom, nego u nekoj napredovaloj fazi kada su mogućnosti liječenja sužene, a i oni što je moguće učiniti, puno je skuplje. Mi smo jedina zemlja u ovom dijelu svijeta koja nema program ranog otkrivanja raka dojke, barem sistemski. Imamo sporadične slučajeve tipa da nam dođu Italijani u Zeničko-dobojski kanton, formiraju program zaštite od raka grlića maternice, mi se razletimo da to uradimo, ali kad Italijani odu i odnesu pare, mi se ušutimo. Šta hoću da kažem? Država pod hitno u svoje budžete treba uvesti nešto što treba da radi sektor javnog zdravstva. Ne ja koji sam u bolnici i koji liječim, jednog, dva, tri…, pacijenta. Sektor javnog zdravstva je nešto ili neko ko je zadužen za cijelu populaciju. To je taj segment koji se mora ojačati kako bi radio svoj posao – ističe Drljević.

Onkološka služba ne može biti ekskluzivitet velikih centara

Programi ranog otkrivanja malignih bolesti nešto su što traje kontinuirano. U bogatim zemljama, naglašava Drljević, žene već sa 40 godina rade bazičnu mamografiju jer ulaze u rizični period, i to svake dvije godine, sve do 65. godine života.

Također, navodi kako onkološka služba ne može biti ekskluzivitet velikih centara.

- U italijanskoj regiji Pijemont, gdje sam boravio nekoliko puta, u kojem ima devet centara, nijedan od njih nema ekskluzivitet da se bavi samo onkologijom, što je kod nas, primjera radi, slučaj. Imaju i objašnjenje za to. Ako se bolje raširi onkološka mreža, cijela populacija osjetit će benefit. Zašto bi žene iz Bihaća ili Travnika išle u Sarajevo na liječenje, hem je daleko, hem Sarajevo ima i svoje pacijente. Moje mišljenje je da svaki centar, odnosno svaki kanton, treba imati svoj onkološki referentni centar i tome treba težiti. Mislim da bi to rezultiralo i boljim rezultatima liječenja – zaključio je Drljević.