Oni su mu do sada uspješno odolijevali, a prema riječima Tarika Smailbegovića, direktora Doma, svi uposlenici na testiranjima na prisustvo koronavirusa bili negativni, kao i štićenici kojima je rađen test.

- Mi dosad, hvala Bogu, nismo imali nikavih slučajeva. Bilo je dosta testiranja. Naša djeca kada odlaze na neke redovne preglede, moraju biti testirana. Naši uposlenici su dva puta svi morali biti testirani, zato što je to bila naredba kriznog štaba i u svim slučajevima smo bili negativni – istakao je Smailbegović.

Odgajatelji podnijeli najveći teret

Od početka ove situacije, djeci i osoblju najteže je bilo uvođenje ograničenje kretanja, budući da se u Domu nalazi veliki broj djece, te je bilo veoma izazovno organizovati sve, od preventivnih mjera, do slobodnih aktivnosti i učenja, kako bi Dom normalno funkcionirao.

- Sigurno su najveći teret podnijeli odgajatelji. U tom periodu smo pravili smjene 24 sata, da bi se što manje kretali ljudi. Djeca su na početku možda čak i bolje od odraslih shvatila o čemu se radi. Dosta su nas upozoravali na mjere, da se nose maske, da dezinfikujemo ruke, oni su na početku nekako kroz igru to shvatili – kazao je Smailbegović.

Dodao je kako je to prilično dugo trajalo, a budući da su oni ustanova socijalne zaštite, kada je prestao policijski sat i kretanje ponovo postalo dozvoljeno, Dom je i dalje "bio u zabranama".

- Tu smo imali najviše problema da objasnimo našim mladima da, iako su njihovi vršnjaci vani, slobodno se mogu kretati, u kafićima su i tako dalje, naši nisu mogli da izlaze. To je malo bilo teško i u jednu ruku diskriminacija prema našoj djeci. Mnogo puta smo se i obraćali institucijama da obrate pažnju na to da je specifičnost ustanova koje zbrinjavaju djecu takva da se mora paziti da se ne napravi diskriminacija između djece iz porodica i djece koja su u institucijama – objasnio je.

Smailbegović je istakao kako se djeca nisu bunila zbog toga što moraju ostati "zatvoreni", nego da ih je jednostavno zanimalo kada će to sve završiti, kako bi ponovo mogli vidjeti svoje prijatelje, porodice, družiti se...

- Potpuna izolacija je imala i dobru stranu. Roditelji su se često žalili da su tinejdžeri imali problem da budu s roditeljima jer taj tinejdžerski uzrast je najviše oslonjen na vršnjake. Mi to u Domu nismo imali jer ovdje ima mnogo braće i sestara. Oni su tu imali međusobnu podršku, stvarno su dobro surađivali, igrali se, imali druženja i tako dalje jer su bili na jednom mjestu. I mi smo nekako prepoznali svoje vlastite resurse jer smo imali vremena da se posvetimo jedni drugima, pa smo onda vidjeli neke specifične hobije ili zanimanja koja imaju i naši uposlenici, pa su to mogli da podijele s djecom - prisjetio se.

Djeca su, s druge strane, isto imala neke svoje interesantne hobije.

- Više smo bili zajedno. Ta neka brzina života u kojoj smo svi bili prije ove korone se smirila i onda smo se mogli više posvetiti jedni drugima. Koliko god je bilo teško držati koncentraciju i pažnju u ovakvim uvjetima, mislim da to sve ima i stvarno pozitivnih stvari, da smo se zbližili i nekako bili usmjereni jedni na druge.

Teški uvjeti rada

Još malo vremena ostalo je do početka nove školske godine, a prema riječima direktora, djeca su prethodnu, uprkos svim poteškoćama, uspješno završila.

- Nije baš bilo jednostavno. U porodicama, ljudi koji imaju jedno ili dvoje djece, kažu da je bilo dosta izazovno, a ovdje su grupe od po 15-20 djece. Tehnički je to bilo vrlo zahtjevno. U početku nam je dosta donatora izašlo ususret, škole su nam pomagale... Na odgajateljima je zaista bio ogroman pritisak i u smislu tehničkog dijela, kako to da se izvede ako naprimjer imate ograničen broj tableta na veći broj djece, kako da se organizuju smjene i tako dalje. Puno je bilo vanrednih stvari na koje nismo bili navikli, ali evo, hvala Bogu, svi su završili uspješno školsku godinu i evo već se sad na neki način pripremamo i za novu – kazao je Smailbegović, te dodao kako je od svega najvažnije da su djeca dobro.

Naglasio je kako su ljudi koji rade u socijalnoj zaštiti podnijeli veliki teret od početka pandemije.

- To su stvarno ljudi koji rade u teškim uvjetima, plaće su dosta male, a rade ogroman posao i to nije toliko vidljivo u društvu. Apelovao bih na sve one koji donose odluke da malo pogledaju na te ljude i da im barem neko priznanje odaju, da se cijeni ono što oni rade i kako doprinose društvu i ovoj situaciji – zaključio je.