Po istočnom dijelu grada i tamošnjem stanovništu pucalo se iz svih raspoloživih sredstava, a putem radija čuo se proglas HVO-a kojim se pozivalo pripadnike Armije RBiH da se predaju, a svim građanima Mostara bošnjačke nacionalnosti da izvjese bijele čaršafe. Na grad je izvršena brutalna višemjesečna agresija od strane snaga Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske. Bio je to iznenadni, masovni napad na snage Armije BiH, sračunat s ciljem da se u dolini Neretve, brzim vojnim rješenjem ustoliči samoproglašena paradržavna tvorevina Herceg-Bosna, a Mostar učini stolnim gradom zamišljene "hrvatske provincije".

Tog dana, u zoru, sa zapadnih oboda grada počelo je bombardovanje gradskih civilnih naselja na istočnoj obali Neretve. Uporedo, pred nemilosrdnim strojem pripadnika Hrvatskog vijeća obrane, započela je sistematska kampanja hapšenja i progona kompletnih bošnjačkih i drugih nehrvatskih porodica iz zapadnih naselja prema istočnim kvartovima Mostara. Mnogi muškarci su ubijeni pred kućnim pragom, a više hiljada vojno sposobnih muškaraca tog i narednih dana završilo je u masovnim koncentracionim logorima, poput Heliodroma, Dretelja, Gabele, Čapljine, Ljubuškog, Širokog Brijega, Gruda… Odatle, iz tih pogromaških kazamata u kojima su mnogi ostavili kosti, najveći broj zatočenika praktički je raseljen diljem svijeta.

Tog dana počela je jedna od najkrvavijih opsada jednog grada u historiji. Malobrojni i slabo naoružani borci Armije RBiH zaustavili su višestruko nadmoćnijeg agresora na početnim položajima. Snage Armije BiH zaustavile su pohod hrvatskih jedinica u samom centru Mostara, uzduž cijele glavne gradske saobraćajnice Bulevar narodne revolucije. Ta ulica postala je simbolom otpora Mostaraca tokom cijele devetomjesečne nemilosrdne hrvatske agresije, uz klasičnu vojnu opsadu praćene još i isključenjem električne energije, telefonskog saobraćaja i presjecanjem svih linija snabdijevanja vodom, hranom, lijekovima i drugim potrepštinama. Snage Armije BiH morale su braniti grad uporedo i od hrvatskih i od srpskih vojnih snaga, dok je opsadu trpilo najmanje 60 hiljada stanovnika Mostara među kojima su bile i brojne izbjegličke porodice iz istočne Hercegovine.

Toga 9. maja počeo je napad na komandu 41. Slavne brigade i 4. korpusa u zgradi Vranica. Nakon herojskog otpora, 10. maja 1993. godine pripadnici HVO-a zarobili su 13 pripadnika Armije BiH koji su krenuli u proboj iz opkoljene Komande. Televizijski snimci njihovog zarobljavanja i izvještaj novinarke HTV-a Dijane Čuljak, obišli su svijet.

Punih petnaest godina porodice zarobljenih pripadnika Armije BiH su tragali za njihovom sudbinom kada su njihova tijela pronađena su u jami Rimski bunar kod sela Goranci iznad Mostara, sekundarnoj grobnici u koju su prebačeni nakon mučenja i ubistva u sjedištu Vojne policije HVO-a na Mašinskom fakultetu u Mostaru. 9. maja 2008. godine obavljena je zajednička dženaza i ukop za 10 pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) iz grupe "Vranica 93".

Iako bez dovoljno naoružanja i municije, sa skromnim obrocima hrane i vode, pripadnici Armije BiH ispisali su od 9. maja 1993. do sredine zime 1994. godine, nezamislivu i nezaboravnu epopeju borbe za odbranu slobode svog grada, države Bosne i Hercegovine, za vrijednosti dostojanstva i civilizacijskih dostignuća kakve baštini cijela Evropa. Strategija odbrane Mostara organizovana u uskom pojasu teritorija između hrvatskih snaga na zapadnim stranama i srpskih snaga na istočnim padinama Podveležja i Nevesinja, postala je nezaobilazna tema u istraživanjima i izučavanjima stranih vojnih akademija.

U nemogućim uvjetima stalnog artiljerijskog dejstva po civilnim objektima, borci Armije BiH i MUP-a RBiH su, iako slabo opremljeni i malobrojni, uprkos velikim žrtvama uspjeli odbraniti Mostar i civilno stanovništvo ali i državu Bosnu i Hercegovinu na ovim prostorima.

9.maja 1995. godine prvi put u svojoj historiji Bosna i Hercegovina je dobila poziv da učestvuje na vojnoj paradi u Parizu povodom Dana pobjede nad fašizmom.
Armije RBiH je na ovaj način dobila priznanje za borbu koju je vodila i postala dio evropske antifašističke porodice. Čast da nosi zastavu Bosne i Hercegovine pripala je proslavljenom komandantu 41. Mostarske slavne i viteške brigade Semiru Drljeviću Lovcu.

Bilo je to priznanje herojskoj borbi stanovnika Mostara koji su u nemogućim uslovima odbranili državnost Bosne i Hercegovine i principe zajedničkog života na ovim prostorima. Devetog maja 1995. godine u Parizu cijeli antifašistički svijet je aplaudirao maloj državi koja se suprotstavila probuđenim avetima fašizma.
Zastava koju je nosio Semir Drljević Lovac je zastava pod kojom su ginuli najbolji sinovi Bosne i Hercegovine sa istim motivima kao i antifašisti 50 godina ranije
Mostar je dočekao pravdu satisfakciju vezanu za događaje u ratu devedesetih. Najprije je 2013. godine izrečena prvostepena presuda u slučaju šestorice političkih i vojnih lidera takozvane Herceg-Bosne, kojim su presuđeni na ukupno 111 godina zatvora.

Pet godina kasnije, u novembru 2017.te godine, prvostepena zatvorska presuda je potvrđena a u okviru konačne presude Haški sud je pridodao i odgovornost za UZP (Udruženi zločinački pothvat), kojim je Republika Hrvatska praktično označena kao učesnik međunarodnog sukoba na teritoriju nezavisne i suverene države BiH, dok su kao protagonisti takvog čina označeni bivši hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, bivši ministar vanjskih poslova, Gojko Šušak i zapovjednik Hrvatske vojske, Janko Bobetko.

Višegodišnji sudski process u Haagu potvrdio je da su presuđena šestorica lidera tzv. Herceg-Bosne bili samo izvođači projekta proširenja hrvatske države na tlu BiH, radili su za njene interese. Na njima je individualizirana krivica da je ne bi snosio cijeli hrvatski narod. U kolektivnoj memoriji građana Mostara 9.maj 1993. godine ostaće trajno zabilježen kao vrijeme kada su se na obalama Neretve sukobile dvije nepomirljive ideologije: fašizam sa zapadne strane grada i antifašizam kojeg su baštinili građani i njihovi branioci u okupiranoj istočnoj polovini Mostara. Mostar je mjesecima proživljavao paklenu golgotu, ali je na koncu preživio krvavu agresiju i pobijedio, zahvaljujući ljudima koji su branili svoje porodice, svoj rodni grad i ideje i vrijednosti 9. maja – Dana pobjede nad fašizmom.