Nedjelja, 14.08.2022.
Nevzeta sa saborcima

Dobitnica Zlatnog ljiljana Nevzeta Sefer: "Otišla je u tu borbu sa osmijehom i više se nije vratila"

Dobitnicu Zlatnog ljiljana, travničanku Nevzetu Sefer, njeni saborci i danas pamte kao veliku ženu koja je u posljednju borbu otišla sa osmijehom.

Rođena je 14. maja 1952. godine u selu Seferi, Travnik. Bila je pripadnica 312. motorizovane brigade, kao vojnikinja i bolničarka.

- Bila je to živa legenda. Uvijek je bila pored nas kad je najteže. Nije ona znala izdat čovjeka, volio ju je svako živ. Nastojala je svakome biti sestra i majka. I sada kad pomislim i kada govorim o njoj naježim se. Uvijek veselog duha. Mi svo svi bili mlađi, ona nam je poput majke davala podršku i savjete – sjeća se njen saborac Nermin Mrkonja.

Kaže da, kada su pravili spiskove za akciju, njeno ime su morali upisati.

- Kaže joj: "Nevzeta vi nećete ići ovaj put". A ona kaže: "Ja moram da idem, šta ako vam zatrebam". Nema riječi kojom bi se ona opisala, a da ta riječ ne bude mala kako bi opisala njenu veličinu – priča sagovornik.

Kaže da, iako je bila žena, svaki put je bila rame uz rame sa muškarcima.

- Nismo je mogli izostaviti iz akcije. Znala je i zaplakat jer je željela da ide. Kada uzmete da je kao žena kao osoba svaki put išla s nama u svaku akciju to govori o njoj, nisi je mogao izostaviti – kaže Mrkonja.

U početku je bila bolničaka, ali kasnije je pokazala da može dati puno više u odbrani Bosne i Hercegovine.

Mrkonja: Brinula je o svojim saborcima kao majka i sestra

- Čim je počela agresija na BiH ona se prijavila u odbranu. Imala je završen kurs prve pomoći, te je bila bolničarka. Ali vremenom pokazala je da je žena za sve. Nosila je pušku, kuhala nam ručak u slobodno vrijeme. Ja sam bio specifičan kad je hrana u pitanju, pa ona nađe neku konzervu i pripremi mi je na drugačiji način. Svima redom tako. Ako ona ima viška odjeću i obuću poklanjala je dalje. "Neka vi imate, ja ću se snaći", govorila je – sjeća se Mrkonja.

Nevzeta je poginula 10. oktobra 1993. godine na Slimenima, na područja općine Travnik, a ratno priznanje Zlatni ljiljan posthumno joj je dodijeljeno 1993. godine.

- Dok je pružala pomoć dvojici ranjenih pala je granata, te je poginula i Nevzeta. Sve i jedan borac koji je ostao živ za nju ima samo lijepe riječi - kaže Mrkonja.

Komandant 312. motorizovane brigade Zijad Čaber sjeća se kada je Nevzetu vidio posljedni put.

- Sretna, raspoložena, u patikama sa puškom. I ode, ode... – sjeća se Čaber.

Kaže da se, kada su borci trebali ići u akciju, jer je HVO napadao teritorij pod komandom Armije RBiH, ona javila da kao borac ide u akciju.

- Ispraćao sam ih, svi drugi borci su bili zabrinuti, a ona je otišla sa osmijehom i više se, nažalost, nije vratila. Bila je uvijek prva, podizala je moral saborcima. Ostala je bez svega u svom rodnom selu, ali ona nije posustala, davala je sve da odbrani svoju domovinu. Nije nikada bila proračunata. Pala je za BiH. Bilo je još dosta žena u našoj brigadi, ali ona je dala nemjerljiv doprinos i zbog toga je nagrađena Zlatnim ljiljanom – priča Čaber.

Njena sestra Hidajeta Karić kaže da je Nevzeta bila najbolja i najljepša sestra.

- I ne kažem to samo zato jer je bila moja sestra, već o njoj svi mogu kazati samo najbolje. Mnogi su i rekli da je bila hrabrija nego mnogi muškarci. Bila je puna života. Raspoložena za druženje i sa starijim i mlađim. Veoma je pazila starije, a i djeca su je voljela, tako je znala sa djecom. Bila je veoma vrijedna – priča Hidajeta.

Ističe da je posebno bila privržena svojoj mami.

Pjesma koju je o Nevzeti napisao njen rođak Mustafa Sefer

- Nije mogla da ostavi mamu i da se uda. Nije željela da je mama bude sama i zato nikada nije zasnovala svoju porodicu. Bila je veliki veseljak, voljela je društvo – sjeća se Karić.

Kaže da ju je tokom rata slabo viđala jer je tada živjela u Zenici.

- Kada je dolazila meni jedne prilike, ja sam je pratila Travničkom ulicom sa djecom. To je bio posljednji put da smo bile zajedno. Kazala mi je da ne zna kako bi da ima djecu, s obzirom na zlo koje vlada u ratu. Jako je voljela našeg brata i govorila je da bi voljela da pogine ona a da on ostane živ. Prema svim ase odnosila toliko zaštitnički – priča Karić kroz suze.

Kaže da je ona morala roditeljima saopćiti da je Nevzeta poginula.

- Meni su javili da je poginula i ja sam roditeljima morala javiti da naše Nevzete više nema. I sada kad se sjetim bude mi toliko teško. Nakon toliko godina kada vidim njenu sliku bude mi teško jer je nema samnom. Kada je dobila Zlatni ljiljan ja sam znala da ga je zaslužila, jer jednostavno ona je takva, davala je maksimum od sebe – kaže Karić.

Faktor pratite putem aplikacija za Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook i Twitter.
Zabranjeno je prenošenje sadržaja bez odobrenja redakcije. Kontaktirajte nas na [email protected].
Vezani tekstovi
Više iz kategorije
Najnovije Najčitanije Na vrh