open-navfaktor-logo
search
Intervju
Direktor Alihodžić: Emir Hadžihafizbegović je digao Kamerni na regionalni level, moje je da nastavim tim putem
Glumac Senad Alihodžić od marta ove godine na poziciji je direktora Kamernog teatra 55 u Sarajevu. Prije njega, ovu funkciju obnašao je glumac Muhamed Hadžović i to kao vršitelj dužnosti, nakon što je u septembru prošle godine smijenjen Emir Hadžihafizbegović.
01.06.2023. u 21:15
get url
text

Alihodžić se proslavio u filmu "Sjaj u očima" iz 2003. godine reditelja Srđana Karanovića, a glumio je i u bh. kriminalističkoj seriji "Crna hronika", u filmu "Dobar dan za posao" i "Fearing in Sarajevo".

Karijeru je uglavnom nastavio graditi kao pozorišni glumac u predstavama "Schindlerov lift", "Tri sestre", "Kad bi naglas govorili", "Djelidba", "Muholovac", "Radnja na uglu" i brojnim drugim predstavama sa repertoara Kamernog teatra 55 čiji je aktivni član ansambla.

U intervjuu za Faktor, Alihodžić je pojasnio zašto se prijavio na poziciju direktora Kamernog 55, kako su njegovo imenovanje prihvatile kolege iz ansambla, ali i o planovima ovog popularnog sarajevskog teatra.

Ono što javnost zna jeste da ste Vi glumac Kamernog teatra 55, I da dobro poznajete ovu instituciju, što je važno, no kakvi ste sa menadžerstvom, obzirom da je direktorska pozicija  prije svega menadžerska?

Spomenut ću iskustva koja sam imao, odnosno, ispričat ću cijelu priču pa će vam tako biti jasno da ovo što sam postao rukovodilac i moja želja da postanem rukovodilac nije došla preko noći, nego je nekako prirodno došlo do toga. Godine 2002. sam bio sa Srđanom Karanovićem, sa filmom "Sjaj u očima" u Veneciji. Igrao sam glavnu ulogu. Došao sam kao mlad glumac iz tog elitizma filmske industrije i odma sam se zaposlio u Kamernom. Tada sam tražio i posao na Sarajevu Film Festivalu jer me uvijek zanimala organizacija i produkcija. Sjećam se da nisam znao engleski, nisam znao kompjuter upaliti, jedino što sam imao je neko znanje sa Akademije o filmu.

Sjećam se da sam  otišao kod Amre Bakšić Čamo i zamolio je da me zaposli, pošto sam kao glumac vidio da imam vremena da još nešto radim, a radoholik sam. I radio sam od 2004. do 2007. na SFF -u, na CineLinku - koprodukcijskom marketu sa Jovanom Marjanovićem i Amrom Bakšić Čamo. Oni su mi bili nadređeni.  Nakon toga sam odlučio pokrenuti svoje udruženje, sa još nekoliko kolega, Adnanom Lugonićem prije svega, pa smo pokrenuli prvi konkurs bh. drame, pa smo radili predstavu "Tramvaj" o ubistvima, pa smo radili predstavu za srednjoškolce "Manipulacija", magazin bh. teatar i portal… Zanima me teatar, uvijek me zanimao i uvijek sam radio projekte koji su bili poboljšanje bilo kojeg segmenta teatra.

U to vrijeme kada smo radili magazin i portal bh. teatri, svi teatri su mogli da se promovišu. Mi bi nastavili te projekte, ali nismo našli na podršku. Tako da je ova pozicija došla prirodnim slijedom. Prije dvije godine sam upisao master iz produkcije koji sada završavam, i nisam to uradio zbog Kamernog. O Kamernom sam razmišljao prije šest mjeseci kada sam odlučio da se prijavim na poziciju direktora, odnosno kada sam shvatio u kojem smjeru bi želio Kamerni teatar da ide.

Obzirom da ste dio ansambla Kamernog, kako su kolege glumci dočekale vijest da ste im Vi sada nadređeni?

Iskreno da kažem, ono što osjećam od kolega je nevjerovatna podrška, ljubav, i nekako mislim za sada da mi vjeruju, i da mogu da me prate, jer sam im objašnjavao u kom pravcu želim da idem. Ovog trenutka mene neće niko skinuti, Senad će sam otići, odnosno, ako vidim da ne mogu da vodim proces u smislu kako mislim da treba, i ako vidim da Kamerni ne ide nekom uzlaznom putanjom, onda nema smisla da budem direktor. Ovdje sam došao jer imam neku jasnu viziju, zato što želim dobro Kamernom, želim da radimo vrhunske predstave, želim da publika uživa u njima, ne samo u predstavama nego da uživaju odma po dolasku u ovaj galerijski prostor. Želim da dođu ranije i da ostanu poslije predstave da komuniciraju između sebe, da komuniciraju sa glumcima, akterima.

Kada već pominjete viziju red je da nam je i predstavite. 

Ona se nastavlja, jer, bilo bi besmisleno da pokrećem nešto novo, obzirom da Kamerni teatar ima takvu tradiciju, a započeo ju je Jurislav Korenić. On je imao ideju da se postavljaju dramski tekstovi savremeni, kako domaći, tako i svjetski. Mi ćemo sigurno nastaviti tim putem i sigurno ćemo ići više ka savremenim dramskim tekstovima – svjetskim ili našim, a manje klasičnim, jer klasika je nekako više vezana za Narodno pozorište. Nećemo je izbjegavati, naravno, ali sada govorim u kom pravcu ćemo više ići, i sigurno ćemo se baviti temama poput smoga, ubistava na cesti, odlaska mladih.

Plan nam je da radimo predstavu "Zečija rupa" koja se upravo bavi tom tematikom ubistava na cesti. Pokušat ćemo da barem jedna predstava tematski bude u kost što bi se reklo, nešto što nas stvarno u ovom trenutku tišti, boli, a o čemu malo razgovaramo. Predstavu o psihoteraopiji ćemo raditi zato što mislimo da ljudi trebaju da shvate da pored svih problema što smo imali – rat, korona, ubistva… svako od nas treba da ima prijatelja, mamu, tatu ili stručnu osobu da razgovara o tome. To je tabu tema. Sigurno ćemo raditi projekte koji će se baviti tim tematikama. Pored toga pokrećemo dramski studio za srednjoškolce od septembra. Potpisali smo saradnju sa Akademijom scenskih umjetnosti. Bit će uključeno puno stručnjaka, ne samo iz Kamernog i sa Akademije, nego psihijatara, pedagoga. Hoćemo da to napravimo vrlo profesionalno, da otvorimo vrata srednjoškolcima, da i oni imaju utočište ovdje. Moramo misliti na njih, a ne da budu prazne riječi "na mladima svijet ostaje".

To će im biti dobra priprema za Akademiju, odnosno da se na vrijeme odluče žele li uopće da im gluma bude poziv ili samo hobi.

Da, a s druge strane da imaju prostor da mogu da se izražavaju, nebitno hoće li biti poslije na Akademiji. Važno je da se bave temama koje se njih tiču – narkomanija, nasilje u porodici, da se bave temama koje njih tište. Volio bih da Kamerni teatar, koliko god budem ovdje, bude mjesto razmjene ljudi, kritičkog promišljanja i kreativnih ideja.

Kamerni uskoro izlazi sa novim premijerama. U pitanju su sada dvije predstave, koje su zapravo trilogija. Vrlo su značajne zbog tema kojim se bave – "Majka", "Sin", "Otac"…

Ta ideja da se postavi trilogija postoji još od Emira Hadžihafizbegovića, pa tu priču nastavlja Muhamed Hadžović, i ja sam došao da to finaliziram. Taj projekat je prošao filtere troje ljudi u koji je uključen reditelj Dino Mustafić sa tri teksta poznatog svjetskog imena, dramskog pisca Floriana Zellera… Sva tri teksta su doživjela ekranizaciju, od kojih je najpoznatiji "Otac" sa Anthonyijem Hopkinsom, tako da nam je stvarno drago da imamo priliku da postavimo sva tri teksta u Kamernom teatru u tako kratkom periodu. Dino Mustafić zajedno sa svojom autorskom ekipom radi po cijeli dan i noć, da bi imali uspješne premijere. Imali smo 12. maja premijeru "Sina", 1. 6. i 7. 6. idu premijera "Majke" i "Oca". "Sin" je prošao vrlo uspješno. Publika će ponovo nakon juna moći gledati predstave u septembru.

Vaš kolega Muhamed Hadžović koji se kratko zadržao na poziciji v.d. direktora Kamernog 55 najaljivao je da će raditi na učestalosti Kamernog na društvenim mrežama upravo zbog mlađih generacija koje ste i Vi pominjali. Hoćete nastaviti tu ideju?

Krenuli smo s tim prije mjesec, uključili smo agenciju mladih ljudi, tako da nikada nismo bili aktivniji na društvenim mrežama, ne samo aktivniji u smislu vremena, nego tu postoji plan šta će se svake sedmice objavljivati. Vrlo smo zadovoljni saradnjom i sigurno ćemo nastaviti zbog toga što smo napravili jedno istraživanje Facebook i Instagram pratilaca, da je daleko najmanji procenat od 18 do 24 godine, a to je sada naša "prime target" što se tiče publike. Jer znamo da stariji od 24 godine dolaze. Malo smo zanemarili mlađu publiku, pa ovo što sam pomenuo za srednjoškolce važi i za ovu generaciju. To nam je "prime target" da njih dovedemo u Kamerni teatar.

Vi ste dio ansambla Kamernog 55. U kojim predstavama Vas publika može gledati, i šta će biti sa glumom sada dok ste direktor?

To su predstave "Djelidba" i "Schindlerov lift". Sad malu pauzu pravim. Sigurno godinu neću ništa raditi zbog obaveza. Hoću da se posvetim Kamernom, sada je Kamerni zaista u fokusu. Svi me pitaju kako mi je nakon dva mjeseca, ali pitaju uvijek sa tugom kao "jelde da ti je teško?". Odgovorim im da se ne bi prijavljivao da nisam mislio da ne mogu. Posla ima naravno, ali za onoga ko hoće da radi.

Kamerni je jako popularan u regionu. Neke predstave su prevedene na engleski jezik. Hoćete nastaviti sa tom praksom, jer više prevedenih predstava jest jednako i više putovanja. Koliko je zapravo moguće realizovati da Kamerni izađe na svjetsku scenu, jer, pripisuje Vam se da imate najbolji glumački ansambl?

Kamerni teatar ima jedan od najboljih ansambala u regiji. Ali ono što Kamerni ima, a nema nijedan teatar u regiji, između ostalog, je vrlo specifična ring scena, "trust stage". Pored jakog ansambla to je nešto zbog čega ljudi dolaze, vole dolaziti u Sarajevo da gledaju predstave. Sada imamo Ruta festival gdje pet puta godišnje idemo u sve zemlje bivše Jugoslavije. Gdje god mi dođemo, prve karte koje se rasprodaju su za Kamenri teatar. Ima tu onoga da zemlje iz regije vole nas Sarajlije, ali i zato što je Emir Hadžihafizbegović digao Kamerni na regionalni level. Moje je da nastavim tim putem, a sigurno imam motivacije da Kamerni izađe van regije, zbog toga sam tu. Nisam došao da Kamerni bude tu gdje jeste, nego ću se stvarno potruditi da bude što više putovanja,  gostovanja po značajnim evropskim festivalima.

 

2024 faktor. Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje bez dozvole izdavača.