Republika Bosna i Hercegovina primljena je u UN na osnovu rezultata referenduma održanog 29. februara i 1. marta 1992. godine, odnosno na osnovu međunarodnog priznanja koje je uslijedilo nakon toga.

Prije trideset godina u UN-u se obratio tadašnji ministar vanjskih poslova Republike Bosne i Hercegovine - Haris Silajdžić, a prijemu je prisustvovao i predsjedavajući Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović.

Prije prijema u Ujedinjene nacije, 6. aprila Republiku Bosnu i Hercegovinu priznali su Evropska unija, tadašnja Evropska ekonomska zajednica, te Sjedinjene Američke Države, koje su to učinile 24 sata poslije.

Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Šefik Džaferović ovim povodom kazao je kako je međunarodna zajednica prihvatila činjenicu da je u temeljima naše državnosti i međunarodno pravo.

Međunarodna zajednica prihvatila je Bosnu i Hercegovinu, cijeli svijet priznao je Bosnu i Hercegovinu, a vlasti Bosne i Hercegovine, pod nezamislivo teškim okolnostima osigurale se da se, uz pojedinačna priznanja, Bosna i Hercegovina afirmira na globalnom planu.

Međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine i istovremeni prijem u Ujedinjene nacije bila je simbolična poruka međunarodne zajednice i UN-a da stoji iza bosanskohercegovačke nezavisnosti, međutim, bila je brutalno testirana na terenu u samoj Bosni i Hercegovini, ali i u međunarodnim forumima gdje će akt međunarodnog priznanja i prijema u UN postati važan kapital ratom zahvaćene države i zalog njenog opstanka.

Malo je država na svijetu koje su imale takvu historijsku nesreću kao Bosna i Hercegovina da im puki opstanak i preživljavanje stanovništva bitno ovisi od UN-a, te da se na vlastitom primjeru uvjeri kakve posljedice ostavlja neefikasnost UN sistema na terenu.