U saopćenju se navodi da je "mnistar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić, čak i u svom tehničkom mandatu, koji po uzusima kulturnih i demokratskih zajednica podrazumijeva uzdržanost i pristojnost, jučerašnjom izjavom o "lažima" šefa susjedne države još jednom je demonstrirao svoj prefinjeni diplomatski repertoar i "posvećenost" duhu dobrosusjedstva, saradnji i unapređenju odnosa između Srbije i Crne Gore, ali i među državama Zapadnog Balkana.

Ostatak saopćenja prenosimo u cijelosti: 

S obzirom da ministar insistira na tvrdnji da nije bilo miješanja Srbije u unutrašnje stvari Crne Gore, primorani smo da podsjetimo kako je u posljednjih osam mjeseci izgledalo to "nemiješanje", odnosno da navedemo samo neke primjere iz arsenala izjava, ocjena i kvalifikacija ministra vanjskih poslova i drugih srpskih zvaničnika koje su u kontinuitetu upućivali državi, građanima i vlastima susjedne države koju navodno smatraju najbliskijim susjedima i prijateljima.

Prijetnje i "dobronamjerna" upozorenja o "bratoubilačkom ratu u Crnoj Gori", preporuke da je za "rušenje Đukanovća potrebno jedinstvo svih drugih", kao i usijana nacionalistička retorika kojom je g-din Dačić pozivao da se građanima Srbije koji o Crnoj Gori, njenoj politici i njenoj vlasti ne misle isto kao on "oduzme srpsko državljanstvo", samo su manji i benigniji isječak iz širokog opusa izjava srpskog ministra vanjskih poslova.

Sličan, možda još groteskniji, ali i izraženo militaristički ton, primjeren ediciji "nemiješanja Srbije" u crnogorska pitanja, mogao se čuti u izjavama ministra odbrane Vulina, koji je, uz to, pokušao da kao civilni političar, uđe na teritoriju Crne Gore u uniformi! Kad mu to ipak nije uspjelo stigla je izjava da se u njegovoj pratnji nalaze "srpski generali i srpski pukovnici", koji će uvijek "doći da budu sa svojim narodom!"

Vulinova izjava, data odmah nakon parlamentarnih izbora da se "Crna Gora vratila sebi, klima se promijenila, više ništa neće biti isto", potvrđuje, nažalost, da u politici Beograda prema Crnoj Gori, kada su u pitanju njeno suvereno pravo da sama odlučuje o magistralnim pravcima unutrašnje i vanjske politike, nema ništa novo.

Za svojim kolegama nije zaostajao ni ministar zdravlja Lončar uvjeravanjima da čini sve da se Crnogorci što je moguće više potiskuju iz zdravstvenog sistema Srbije, ili omalovažavanjem zdravstva u Crnoj Gori izjavama da "oni tamo nemaju ni laboratorije".

Pored srpskih političara kampanji "nemiješanju" svoj doprinos su davali i crkveni velikodostojnici, pa je tako npr. patrijarh Irinej u prisustvu predsjednika Vučića, izjavljivao da se u Crnoj Gori događaju stvari kojih "nije bilo ni za vreme Otomanske imperije", da je cilj "da se protera srpski narod, kao što su to radile ustaše u Hrvatskoj", te da se u Crnoj Gori "stvara nova, crnogorska nacija", što je, inače, stalna tema ovakve klero-nacionalne retorike. U ovom kontekstu već je dosta rečeno o srpskim medijima koji su punih osam mjeseci vodili nezapamćenu kampanju protiv susjedne zemlje.

Sa žaljenjem konstatujemo da je miješanje Srbije u unutrašnja pitanja Crne Gore aksiom koji je u većoj ili manjoj mjeri prisutan decenijama.

Aktuelni šef srpske diplomatije je bio i ostao jedan od korifeja takve politike.