Porodice ubijenih od jutros pristižu na Aleju mladosti na Slanoj banji gdje je posljednje počivalište 51 žrtve. Na mermernom zidu iznad, imena su svih civilnih žrtava koje su u Tuzli ubijene tokom agresije, a među njima i imena svih žrtava s Kapije.

Najteži mjesec

Svoje prve rodice Jasminke Sarajlić, koja je ubijena u 24 godini, sa suzama se sjeća Sanendina Sarajlić.

- Bila mi je kao sestra. Dva fakulteta je studirala, jedan je završila, a na Mašinstvu je bila pri kraju. Tuga. Sjećam se tog dana i ja sam bila na Kapiji, samo s druge strane. Granata je pukla, bila je teško ranjena i preminula je u bolnici. Od tada mi je maj najteži mjesec, iako mi je tada rođendan. Ne mili mi se ni hodati, ni izaći - kaže Sanendina Sarajlić.

Šaban Mustačević bio je borac Armije RBiH. S linije je došao kući 25. maja i odlučio da te večeri ode do grada.

- S mojim mužem je radio i bio u Armiji. Bio je duša od čovjeka. Prošao je Kapijom i onda se s jaranom vratio da kupi cigarete. Tada je pala granata i poginuo je na mjestu. Njegova majka nas je zvala da provjeri da nije možda kod nas. Na televiziji sam vidjela kako doktor prilazi tijelu i diže iskaznicu i čita Mustačević Avde Šaban. Onda je je njegov brat došao kod nas, otišli su zajedno u bolnicu i identifikovali ga - priča Nusmira Alić.

Zločinačka granata s Ozrena 25. maja 1995. godine ubila je 71 osobu, a ranila više od 150. Život su izgubili uglavnom mladi, a prosječna starost ubijenih bila je manja od 24 godine. Za ovaj zločin pred Sudom BiH nekadašnji komandant Taktičke grupe Ozren Vojske Republike Srpske Novak Đukić, osuđen je na 20 godina zatvora jer je naredio da se topovskim projektilima gađaju civilni ciljevi u Tuzli. Đukić je prije odlaska na izvršenje kazne pobjegao u Srbiju, gdje i danas slobodno živi, jer ima srbijansko državljanstvo. Sve to dodatno iritira porodice žrtava, jer je Đukić jedini pravosnažno osuđen za ovaj zločin, a nije iza rešetaka.

Kobna granata

Granata s Ozrena u potpunosti je promijenila život Admira Ikinića, koji je tog dana izgubio pet bliskih prijatelja, a on je teško ranjen.

- Pet drugova je pored mene poginulo. Dugo sam se liječio, bio sam evakuiran i van BiH. Imao sam i dva posttraumatska stresa, jer bio sam dijete od 18 godina kada se to desilo. Bio sam sportista, dobar, perspektivan, ali sve je prekinula ta granata - kaže Ikinić.

Bahri Hasanović su tokom agresije ubijena dva sina. Jasmin je nije imao ni punih 20 godina kada je ubijen u Srebrenici 1993. godine, a 24-godišnji stradao je Senad na Kapiji 1995.

Srebrenica i Kapija

- Tolike godine su prošle a niko nije kažnjen za ovo što je urađeno. Mi koji smo ostali više ne želimo ni da pričamo, zločinci se šetaju, niko ništa ne poduzima. Pored dva sina, ubijena su mi četiri brata, devet sestrića, da ne brojim familije. Hodam od mezara do mezara - kažće Bahra Hasanović.

Senad Hasanović izašeo je iz Srebrenice u Tuzlu i nastavio se boriti u redovima Armije RBiH.

- Senad nam je poslao pismo prije nego što je poginuo. Pisao je da je poželio kuću, da ne bi žalio da umre samo da ponovo vidi mene i svoga babu. Bio je zaručen i te večeri je izašao s prijateljima - sa suzama u očima priča Bahra.

Edisa Memić imala je samo 19 godina kada je ubijena na Kapiji. Njena majka Nedžiba kaže da joj je svake godine sve teže.

- Bila sam prije nekoliko dana na mezaru i donijela cvijeće. Poželjela sam da legnem pored nje i da je zagrlim, mogla bih noćiti ovdje. Otišla sam kući i plakala, ni tablete više ne pomažu - kaže Nedžiba Memić.

Na Aleji mladosti počast su odali članovi porodica ubijene mladosti, preživjele ranjene žrtve i njihove porodice, predstavnici Grada Tuzle i drugih nivoa vlasti, kao i druge zvanične delegacije.

{$galerijaFotografija}