Ljubav prema kulturnoj baštini domovine, koju je naslijedio od svoje porodice, inspirisala ga je, pa je još od studentskih dana, a studirao je na čuvenom Mimar Sinan Univerzitetu u Istanbulu, prikupljao eksponate, koje je restaurirao i konzervirao, kako bi ih sačuvao od zaborava.

Dom im je pronašao u kući svoga dede, koja je, u muzejski prostor zvanično pretvorena 1999., kada ju je sa ocem- čuvenim šejhom Mes'udom Hadžimejlićem, obnovio.

Zanimljivo je da je u prošlom stoljeću- prije i poslije Drugog svjetskog rata, isti prostor, pod vodstvom Ćazimovog dede, nadaleko cijenjenog učenjaka- inspektora, muftije i pravnika, funkcionirao kao medresa, u kojoj su se odškolovale mnoge generacije.

Posljednje dvije decenije, uz cvrkut ptica, zelenog okruženja, pitke vode, čistog zraka i nasmijanih dobronamjernih ljudi, domaćim i stranim gostima pruža povratak u prošlost, u vrijeme od prije 600 godina.

- Potičem iz tradicionalne porodice koja je uvijek gajila i čuvala kulturu, odnos- kako prema sebi, tako i prema komšijama. Prema svemu sa čim je živjela, vodila je računa o tome. U takvoj tradicionalnoj familiji uvijek je neko nešto iza sebe ostavljao, neke predmete- eksponate, odnosno neke vrijednosti, koje su me inspirisale da započnem priču o muzeju. Da povedem računa o tim eksponatima doprinio je i moj studij u Istanbulu na prestižnom univerzitetu za umjetnost, ujedno i konzervaciju i restauriaciju, zatim ulasci u skrivene dijelove muzeja, i susret sa dragocjenim eksponatima koje inače pred publiku rijetko iznose. Također, inspiracija da sačuvam kulturno-historijsko naslijeđe domovine proizišla je i iz neke vrste inata, jer je dosta toga uništeno tokom rata. To me je iritiralo, natjeralo da vratim i povratim onoliko koliko mogu, jer, kao što znate, u ratno vrijeme, dosta tih eksponata se jeftino prodavalo, izvozilo vani, gubio im se svaki trag- priča Hadžimejlić.

Inače, i njegova istraživanja, naučni radovi, knjige, umjetnička djela, svjedoče o bogatoj kulturi i tradiciji domovine, a prepoznati su i cijenjeni kao neprocjenjivo blago. Dobitnik je brojnih stručnih priznanja i nagrada za doprinos nauci i kulturi, pa je osnivanje muzeja bio samo logičan slijed onoga sa čim živi cijeli život.

{$galerijaFotografija}

- Selo Vukeljići u kojem se muzej nalazi ima tradiciju staru više od 300 godina. Ima svoju duhovnost, put koji je, evo i do dan danas ostao. Sa tim je faktički nastala privatna kolekcija, privatni muzej, gdje su svi eksponati prošli kroz moje ruke od konzervatorsko- restauratorskog zahvata, uokvirivanja, i svega što je trebalo. A kako je počelo prikupljanje eksponata? Prvo iz moje familije, a onda tokom studija pa na ovamo. Dok sam još boravio na studijima u Istanbulu, ono što bi nekad dobio da uradim, neke restauracije ne bi naplatio, nego bi uzimao neki drugi eksponat koji bi trebao da se restaurira. Tako sam ulagao. Tako je počelo prikupljanje eksponata i briga oko kulturne baštine, jer, jako je bitna ta svijest o našoj kulturi, našoj tradiciji, našem životu na ovim prostorima, kako bismo to prenijeli na pokoljenja koja dolaze poslije nas- ističe Hadžimejlić.

U kolekciji danas ima između nekoliko hiljada eksponata.

- Ja to ne kupujem, pretežno mi ljudi to dadnu, vide da volim, da ću ja to sačuvati, da ću restaurirati, i da će to negdje ostati zaštićeno. Nije to komercijala, to je samo briga i trošenje. Ali, čovjek ono što voli, u tome i uživa. Većina tih eksponata čine bogatu kulturnu i historijsku baštinu ovih prostora i šire. U toj kolekciji ima nekoliko mojih radova - dva rada iz kaligrafije i dva rada iz ebrua i nekoliko radova iz opreme umjetnosti knjge. Najstariji eksponat koji sam naslijedio od porodice je dedin muštik star 270 godina, a generalno, najstariji eksponati iz kolekcije je knjiga iz 1448. godine, napisana na staroturskom. A zapravo, našao sam još jednu, koja je starija 100 godina od nje, koju sada restauriram- otkrio je Hadžimejlić.

Kolekcija je, prema svjetskim standardima muzeologije, podijeljena na više segmenata.

- Sadrži etno dio, i odnosi se na sufijsku nošnju i tradiciju sufija kroz različite vidove tarikata i njihovih nošnji koje su zastupljene, kao i druge popratne eksponate koji ulaze u taj segment. Tu je i naša tradcionalna nošnja, muška, ženska, dječija, tradicionalne bosanske sobe i kreveti... Jedan dio posvećen je kaligrafiji, onome što je meni u svemu tome najbliže, i s pravom mogu reći da imam možda najveću kolekciju na Balkanu, koja obuhvata sve vrste pisama iz različitih perioda, unazad 350 godina- čuvenih bh. i svjetskih kaligrafa.

U drugom dijelu nalazi se kolekcija bakra različitih oblika i formi. To su eksponati koji su starijeg karaktera, po 250-300 godina, ili nešto što je unazad 50-60 godina napravljeno, od raznih tepsija do mlinova za kafu... Iza toga imamo prostor umjetnosti ebrua. Ebru kao umjetnost koja još iz 9. stoljeća datira, pa možda i dalje do Indije, preko Turaka da bi došla na naše područje. Kod nas je i zaboravljena kao umjetnost, ali, s ovom kolekcijom je oživljen njen njen povratak. Eksponati su čuvenih svjetskih umjetnika koji se bave ebruom, do nekih koje sam ja uradio. To je jedna fina, značajna i zavidna kolekcija- govori Hadžimejlić.

{$galerijaFotografija}

Muzej čuva i kolekciju zaglenog suđa od porcelana i zemlje koje datira od 13. stoljeća pa do danas, različito oruđe i oružje, svijećnjake, eksponate od stakla, veliku kolekciju vrlo vrijednih tespiha, do fermana, berata, bujurtlija, ahdnama, 1200 knjiga, 400 umjetničkih slika, blizu 300 ćilima, tehnološke stvari i dijelove instrumenata iz perioda bivše Jugoslavije, kao i kolekciju karata iz različitih perioda, starih i do 200 godina.

- Posebno me inspirisala vrlo značajna karta Bosne koju sam našao u Izmiru. Jedan naš Bošnjak Alija koji je odselio iz Hercegovine, a bavio se starinama, mi ju je poklonio. Karta je specifična jer govori o Bosni u vrijeme dok je bila podijeljena na šest tadašnjih sandžaka. Tu je i sadakataš, to je kamen visine više od metar i udubljen na gornjem dijelu. U to udubljenje ljudi su stavljali novac kada bi prolazili pokraj tog mjesta ili džamije. A onda oni koji nisu imali, uzimali bi iz tog kamena koliko im treba dnevno da prežive. I ti koji su siromašni, bili su pošteni, nisu uzimali sve. Razmišljali su i o drugima da prežive taj dan. To je ta naša tradicija. Čak je ispisan na njoj tarih kada je napravljena i povodom čega. To sam u Hercegovini našao- pojašnjava Hadžimejlić.

Trenutno radi na popisu eksponata, a konačni cilj mu je da napravi muzej koji će ostaviti u emanet državi.

- Moj konačni cilj je, ako mi Bog da života i mogućnosti, da napravim neki muzej gdje ću to moći fino da ostavim i pohranim, da ostavim pokoljenjima koja će moći da se koriste tom građom, da ta kulturna baština, ostane u emanet državi, jer ja to sa sobom neću ponijeti. Jedan dio naravno, ostao bi u muzeju sadašnjem, jer građe ima dovoljno za tri-četiri muzeja. A želja mi je i da napravim muzej ćilima u Sarajevu, jer svake godine sve više nam turista dolazi, i trebamo im ponuditi ono što mi imamo na ovim prostorima, a to muzeji mogu. Trebamo probuditi osjećaj generacija koje dolaze za našu kulturu, umjetnost, tradiciju. Nekada je u Sarajevu bilo 73 zanata, a sada pet ili šest je aktivnih. Pa gdje su oni ostali i šta je od njih ostalo. Bilo bi vrlo interesantno kada bi se tome više pažnje poklonilo- tvrdi Hadžimejlić.

Muzej u Vukeljićima otvorenog je tipa, ulaz se ne naplaćuje. Cijena nije definisana, a oni koji žele nešto da ostave, to mogu napraviti. Također, oni koji se bave ili se žele baviti istrsaživačkim radom, mogu se poslužiti muzejskom građom.