To je poruka preživjelih u krvavom ratu u Bosni i Hercegovini koji je bio u periodu od 1992. do 1995., a koji su naredne godine posvetili ponovnom pričanju i ponovnom proživljavanju svoje traume u nadi da će odgovorne izvesti pred lice pravde i iznijeti historijske činjenice. 

- Za mene je to veoma lično. Još uvijek tražim posmrtne ostatke svog brata. Ne mogu dalje. Ne mogu se fokusirati na nešto drugo i ostaviti to iza sebe - rekao je Edin Ramulić iz Prijedora, prenosi Associated Press.

Više od 3.000 Bošnjaka i Hrvata, uključujući 102 djece, ubijeno je u Prijedoru. Neki su ubijeni u svojim kućama ili na ulicama, drugi u tri zarobljenička logora gdje su zatvorenici bili podvrgnuti premlaćivanju, silovanju, seksualnim napadima i mučenju. Ramulićev brat, amidža i četiri bratića nisu preživjeli logore.

Slično kao dokazi ubistava i mučenja u Buči, izvan Kijeva, koji su se pojavili ranije ovog mjeseca nakon što su se ruske snage povukle iz tog područja, otkriće međunarodnih novinara o logorima u Prijedoru u augustu 1992. izazvalo je bijes svijeta i pozive svjetskih čelnika da se odgovorni moraju izvesti pred lice pravde.

Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija pokrenulo je proces osnivanja posebnog tribunala UN-a za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju. Kada je osnovan u Haagu 1993, bio je to prvi međunarodni sud koji je istraživao i procesuirao optužbe za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid nakon sudova u Nürnbergu i Tokiju poslije Drugog svjetskog rata.

Karadžić i Mladić bili su bjegunci od međunarodne pravde

Isprva niko nije mislio da će uspjeti, pristup istražiteljima na mjestima zločina u Prijedoru i drugdje u Bosni bio je godinama blokiran, a politički čelnici bosanskih Srba i susjedne Srbije nastavili su negirati kršenje ljudskih prava i skrivati dokumente i optužene.

Pravda je sporo dolazila. Ratni čelnik bosanskih Srba Radovan Karadžić i njegov vojni komandant Ratko Mladić bili su bjegunci od međunarodne pravde sve do kasnih 2000-ih kada im se ušlo u trag u Srbiji.

Međutim, do zatvaranja 2017. godine, Tribunal je osudio 83 visoka ratna politička i vojna dužnosnika, većinom iz Bosne i Hecegovine. Također je prenio veliki broj dokaza i slučajeva protiv nižerangiranih osumnjičenika u njihove matične zemlje na Balkanu.

Očajnički želeći pronaći informacije o sudbini svojih najmilijih i natjerati svijet da prizna njihovu patnju, preživjeli poput Ramulića promijenili su svoje živote, osnivajući grupe za podršku potencijalnim svjedocima, prikupljajući informacije o nestalim osobama i odavajući počast žrtvama.

- Proveo sam bezbroj mjeseci svog života u različitim sudnicama (kao svjedok), slušajući branitelje koji pokušavaju negirati dokaze - rekao je Ramulić.

Ramulić još uvijek ne zna gdje su posmrtni ostaci njegovog brata niti ko ga je ubio i kako, ali sudske presude, od kojih je neke pomogao u donošenju, "najvrijednije su što imamo, jer istina utemeljena na dokazima koja je sadržana u presudama ne može se zauvijek zanemarivati i poricati."

U životu prije rata Munira Subašić je bila vlasnica trgovine, supruga i majka dvojice sinova. Ništa je nije pripremilo za ono što će postati nakon što je izgubila muža i sina u masakru u Srebrenici 1995. godine u kojem je ubijeno više od 8.000 muškaraca i dječaka. To je jedini zločin u ratu koji je pravno definisan kao genocid.

Usred njihove bjesomučne potrage za nestalim najmilijima, Subašić i niz drugih žena osnovale su organizaciju Majke Srebrenice i organizovale demonstracije i druge izravne akcije kako bi ostale u javnosti i zahtijevale da se pronađu masovne grobnice, identifikuju ostaci a odgovorni za genocid privedu pred lice pravde. Do danas je pronađeno gotovo 90 posto prijavljenih nestalih u padu Srebrenice.

- Znali smo imena ubica, prikupljali smo ih i dijelili informacije s tužiteljima, obilazili smo svaku masovnu grobnicu, tražili informacije gdje bi drugi mogli biti. Svima smo disali za vratom, tražili pravdu. Majke Ukrajine će morati učiniti isto - rekla je Subašić.

Rusko poricanje masakra u Ukrajini kao i poricanje genocida u Srebrenici

Subašić je, zajedno s desetinama drugih, svjedočila pred tribunalom UN-a za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju, pomažući da se blizu 50 ratnih dužnosnika bosanskih Srba stavi iza rešetaka, a koji su zajedno osuđeni na preko 700 godina zatvora.

- Rusko poricanje masakra koje njeni vojnici sada očito čine u Ukrajini zvuče mi isto kao i poricanje genocida u Srebrenici. Ali ako preživjeli budu uporni, istina će prevladati - rekla je Subašić.

Što se tiče apsolutne pravde, ona je u BiH i dalje nedostižna. Rat u BiH odnio je živote 100.000 ljudi, većinom civila, a više od dva miliona, ili više od polovine stanovništva zemlje, protjerano je iz svojih domova. Tri desetljeća otkako je počeo, oko 7.000 ljudi koji su nestali u ratu i dalje se vode kao nestali, a bosanskohercegovačko pravosuđe ima zaostatak od preko 500 neriješenih predmeta ratnih zločina, koji uključuju oko 4.500 osumnjičenih. Kako godine prolaze, a svjedoci i osumnjičeni stare, obolijevaju ili umiru, mnogi slučajevi koji ostaju otvoreni vjerovatno nikada neće doći do suđenja.

Ombudsmen za ljudska prava BiH Jasminka Džumhur prošlog mjeseca je imenovana od Vijeća UN-a za ljudska prava za člana tročlane komisije za istraživanje mogućih kršenja ljudskih prava tokom ruske invazije na Ukrajinu.

- Komisija nije tijelo koje utvrđuje krivičnu odgovornost za moguće povrede ljudskih prava i ratne zločine (u Ukrajini), već je to mehanizam za prikupljanje činjenica koje mogu pomoći u utvrđivanju individualne kaznene odgovornosti - dodala je.

Ipak, Džumhur je upozorila da je važno za preživjele kršenja ljudskih prava i mogućih ratnih zločina u Ukrajini da shvate "da će njihov put do pravde biti dug i neizvjestan, da će od njih zahtijevati mnogo žrtava i da na tom putu vrlo vjerovatno neće imati mnogo saveznika koji će biti jednako predani u potrazi za istinom kao oni", prenosi AP.