Nedjelja, 18.04.2021.
FOTO: Muhidin Živojević

Boris Ler, glumac filma "Quo Vadis, Aida": Odgovornost spram teme nam je uvijek visila iznad glave

Otkako je svjetsku premijeru zabilježio na Venecija Film Festivalu, u Glavnom takmičarskom programu, film "Qou Vadis, Aida" ("Kuda ideš, Aida"), bh. rediteljice Jasmile Žbanić, pobudio je nevjerovatno interesovanje domaće i svjetske javnosti.

Nedavno je osvojio nagradu za najbolji strani film na filmskom festivalu u Antaliji (Turska), prikazan je na Toronto Film Festivalu, a uskoro će biti prikazan na 58. Međunarodnom filmskom festivalu "Viennale" u Beču.

Slijede projekcije na El Gouna festivalu u Egiptu, u Busanu u Južnoj Koreji, u Wrocławu u Poljskoj te na festivalu u Rotterdamu u Holandiji. Film je i ovogodišnji bh. kandidat za Oscara.

Kritika je saglasna: "Jasmila je napravila iskren i hrabar film", čemu su svakako doprinijeli glumci koji su uspjeli prenijeti strah, neizvjesnost i emocije nevinih ljudi osuđenih na smrt.

Starijeg sina glavne protagonistkinje filma utjelovio je glumac Boris Ler, a u filmu on i njegov mlađi brat (Dino Bajrović), otac (Izudin Bajrović) i majka (Jasna Đuričić), zajedno sa sugrađanima Bošnjacima iz Srebrenice proživljavaju strahote 11. jula 1995. kada je pod zastavom UN ubijeno 8372... civila. Kada je počinjen genocid!

Radnja filma dešava se u istočnoj Bosni. Aida je prevoditeljica za Ujedinjene nacije. Kada srpska vojska zauzme grad, njena porodica je među hiljadama građana koji zaštitu traže u bazi UN-a... Film je nastao prema istinitoj priči i prati tok događaja do pomračenja uma, kada je ugašena ljudskost.

Jasmila je napravila film koji nam je trebao, posebno jer se još uvijek negira genocid, dok je paralelno u svijetu situacija haotična. Svaki dan svjedočimo novim stradanjima. Da li film koji se bavi jednom od najvećih svjetskih tragedija može vratiti osjećaj empatije kod ljudi?

Ljudi koji negiraju genocid mogu to raditi koliko god žele, jer, genocid u Srebrneici je proglašen genocidom od Međunarodnog suda, i u svjetsku je historiju kao genocid zabilježen. Negatori to zapravo rade iz svojih privatno- političkih hirova. Takvo ponašanje, vjerujem da boli i vrijeđa one koji su izgubili najmilije, koji za njihovim kostima još uvijek tragaju. Sramotno je da 20 godina nakon genocida u Srebrenici još uvijek postoje ljudi koji to negiraju. To je besmisleno, jer negdje u svijetu ljudi idu na Mars, obilaze planetu, a mi se bavimo nečim što je činjenica. Genocid se u Srebrenici desio i tačka!

Siguran sam da ovaj film može vratiti osjećaj empatije, svaka vrsta umjetnosti to radi. Zapravo, svaka prava umjetnost postavlja pitanja, a ne daje odgovore. Nadam se da će se kroz naš film, mladim generacijama koje dolaze, koje su odrastale sa ljudima koji negiraju genocid, negiraju dešavanja u BiH, negiraju ovaj rat i sva stradanja, otvoriti neka nova perspektiva, da će im se otvoriti neka nova vrata, da će negdje početi svojom voljom i svojom glavom da shvataju šta se tu desilo. S druge strane, siguran sam da za naše podneblje je to važan film jer je prvi koji se bavi tom tematikom.

Jasmila je jako hrabro ušla u to, i odvažila se da se dotakne te teme koja je jako osjetljiva za nas, naš narod. To je uvijek mač sa dvije oštrice, uvijek tražiš kako da zadovoljiš sve one koje trebaš. Ali mislim da je Jasmila tu uspjela da napravi jedan hrabar iskorak, da napravi jednu priču na iskren način. I to je ja mislim najveći kvalitet filma. I to je ono što mislim da će ljudi prepoznati, i da će kroz to stvoriti empatiju i ka žrtvama, stradalim i prema ljudima, u ovom slučaju većinskom dijelu ženama koje su preživjele to i izgubile muževe, sinove, braću, očeve... Ja sam siguran da hoće jer to jeste zadatak umjetosti...

Rođeni ste u Sarajevu, ovdje živite i radite, tu ste i rat dijelom preživjeli. Tokom snimanja filma imali ste priliku izbliza da vidite kako je to kada žrtve žive sa onima koji su ubijali njihove najmilije. Zapravo koliko je njihova realnost surova... Naravno, u cijeloj BiH imamo takve slučajeve, ali, u Srebrenici je posebno izraženo.

Ja sam generacija koja pamti rat, ali ne kao generacija mog starijeg brata, ili mojih roditelja. Imao sam šest godina kad je rat počeo, i nisam shvatao ozbiljnost toga, osim kroz pogled moje mame, ili strah mog tate, kroz zvukove granata. Najviše što pamtim su ti zvukovi granata i kada se poslije udara obrušava kamenje i beton. To je nešto što najživopisnije pamtim, kao i te momente u skloništima.

Da žrtve žive sa zločincima je naša realnost. To je realnost BiH koju mi živimo posljednjih 20 godina. Razumijem isto tako da je puno tih ljudi koji su bili pripadnici vojski na obje strane jer im je neko to nametnuo. To su bili većinom ljudi koji su bili slabog obrazovanja, koji su bili neka vrsta pijuna. Ne kažem da su to neki lakovjerni i glupi ljudi, nego kažem da su to ljudi koje je lako okupiti u grupu, u masu, i propagirati svoje ideje obećavajući med i mlijeko nakon toga. Grozno je to. Vjerujem da je jako teško, da treba velika snaga da ostaneš sabran i da nastaviš svoj život, iako je onaj ko ti je ubio najmilije tu kraj tebe.

Ovo meni nije prvi film koji se bavi tom tematikom. Sa Danisom Tanovićem sam radio kratki film "Prtljag" gdje moj lik poslije rata dolazi iz Švedske i pokušava da nađe ostatke svojih roditelja, i ustvari on daje novac kako bi mu čovjek koji ih je ubio, pokazao gdje ih je zakopao. A taj čovjek živi preko puta njegove bivše kuće. Ta Danisova priča bila je inspirisana stvarnim događajima.

Također i posljednja scena "Quo Vadis, Aida?" prikazuje upravo sve te ljude kako zajedno sjede i gledaju dječiju predstavu. Mislim da je Jasmila kroz tu zadnju scenu, kroz dječiju predstavu uspjela upravo tu težinu prebaciti na nas.

Da, sve je prikazala kroz prazan pogled Aide koja kao učiteljica nadgleda predstavu u kojoj su djeca onih koji su ubili njena dva sina. Ta predanost da sve prođe kako treba, dok kroz njen pogled jasno vidimo da je mrtva iznutra, scena je koja je oslikala današnju BiH.

Da, upravo tako. A to je i majstorija Jasmilina da je uspjela kroz pogled Jasnin (Aida op.a) da ispriča cijelu našu situaciju koju mi živimo nakon rata. A s druge strane i velika glumica Jasna je to nevjerovatno dočarala. Ona je živjela Aidu pet mjeseci tokom snimanja, znam jer sam sve vrijeme bio na setu.

Za razliku od Jasne Vi ste imali "uvod" u ulogu, jer ste već ranije, u filmu "U zemlji krvi i meda" Angeline Jolie, imali te ratne scene i borbu za preživljavanje. No, koliko ste se ipak pripremali za ovu ulogu i film? Jasna je kažete doslovno živjela lik Aide...

Svaka uloga koju radiš u prošlosti je iskustvo koje pomaže u kreiranju novih uloga. Ja se kroz svaku novu ulogu osjećam zrelije, ispunjenije, osjećam da sam naučio nešto novo, tako da se sve te niti zajedno prepliću i kreiraju novu ulogu. Ali, ipak mislim da je jedini pravi put da se za novu ulogu kreće iz nule. Svaki lik je različit. Kolega Ermin Bravo je divno rekao da je "za njega gluma divna i inspirativna zato što on za neke nove duše daje glas, a kroz taj proces pokušava da izvuče nešto novo za sebe, da uči. Kroz svoj posao pokušava da postane i bolji čovjek". Mislim da je to divna definicija da se shvati da je svaka uloga nova i svaki lik drugačiji. Možda nekome se može učiniti da moja uloga liči na neku drugu, ali nije tako.

Ne, napravili ste novu ulogu, ali opet u ratnom okruženju.

Pa da, obje su ratne tematike. Kod Angeline i kod Jasmile je ratna tematika. Iste godine, ratno je stanje, opsada. Kod oba lika je isto to što postoji strah za preživljavanje, za egzistenciju, strah od smrti, ali su drugi motivi. To iskustvo koje sam prošao kod Angeline i iskustvo koje sam kao dječak prošao kroz rat, su iskustva koja pokušavate da uglavite, i da ih sve zajedno spojite u kreiranju nove uloge.

Konkretno za ovu ulogu jeste li u procesu pripreme razgovarali sa ljudima koji su preživjeli genocid?

Osim razgovora sa Jasmilom, nismo imali bilo kakve razgovore. Naravno da sam već znao 90 posto stvari koje su se desile u Srebrenici. Toliko sam se videa nagledao, toliko svjedočenja preslušao, knjiga pročitao... Jasmilina ideja je bila, a koju sam ja podržao, da mi u to uđemo što čišći, zato što se to nama događa u filmu. Mislim da je to bila ispravna odluka u smislu da pustimo stvari da nam se događaju. Naravno, da mi znamo da je bio genocid. Ali što se tiče priprema više smo razgovarali o karakterima, o likovima, o problemu koji nas je zadesio u tom momentu, ali smo ostavili da nam se desi. Za mene je to bilo bitno, jer kada radiš ovakvu ulogu, bitno je da ostaneš što čišći. Jer ljudi kojima se to desilo su stvarno do samog kraja mislili da će otići u Kladanj, da će stvarno preživjeti, nastaviti svoj život, samo ih u tom momentu izmještaju iz njihovih domova.

Da svi su tako mislili osim tvog lika u filmu, koji je od samog početka bio svjestan šta se dešava i šta se sprema...

Pa jeste. Taj strah i intuicija kod mog lika je preovladala. Bio je užasnut za razliku od brata...

Sigurno je bilo teško snimiti sve te scene koje su bile uvod u genocid. Ali opet, jasno je i da je to filmski set, da to traje neko vrijeme, da to nije Vaša sudbina. No koliko se ipak bilo teško vratiti u realnost? Da li je bilo momenata kada su Vas emocije nadvladale i tokom snimanja?

Jeste, dešavalo se, pogotovo na teškim i emotivnim scenama rastanka, ubistava. Bila je velika ekipa. U jednom momentu je bilo 600 statista na setu plus glumci. Znalo se desiti da od neke beskrajne graje odjednom nastane muk po deset minuta. Ljudi su bili jako emotivno uznemireni. Bilo je jako stresnih i teških momenata, ali to smo očekivali, i to je normalno kada se radi ovakav film, ovakva tema. Moram priznati da ja, kada se završi projekat, odnosno snimanje, tek tada "se čistim" od toga. Volim biti dijelom procesa. Na setu sam ostajao i kada ne snimam svoje scene. Kada sam imao sedam dana pauze, nisam se vraćao u Sarajevo, nego sam ostajao u Stocu i Mostaru, svaki dan posjećivao set. Pokušavao sam da ostanem u atmosferi, da budem prisutan, da ne izlazim iz toga, jer je to meni jako bitno za koncentraciju, za rad. Jako mi je bitan taj proces u glavi šta smo to sve danas napravili, dokle smo došli, šta se dešava sa emocijom, i šta je to što se može iskoristiti za dalje.

To je kad se kaže da glumac živi ulogu dok je snima...

Pa ja se stvarno trudim da tako bude. Dok traje pozorišni proces, dok traje snimanje da živim tu ulogu u granicama normalnog. Da živim tu ulogu u okruženju i atmosferi gdje se to snima, posebno kada su u pitanju ovakvi setovi, pogotovo kada je u pitanju ovakva tema, jer to nije šala, to je velika odgovornost. Odgovornost spram teme nam je uvijek visila iznad glave.

Svi glumci su zaista uspjeli napraviti odlične uloge, a sve kritike su to potvrdile.

Pa jeste, sjećam se atmosfere na setu. Svi smo dolazili jako spremni. Niko tu nije bio da ne zna šta radi, ili da nije od Jasmile dobio vrlo precizne upute na koji način ćemo snimati scenu, i šta ona traži od nas. Sve se nekako znalo. Posebno je Jasmila znala od A do Ž šta želi, na koji način to želi da snimi. Šta želi tačno od nas, koju vrstu emocije, koju vrstu angažmana, intenziteta strasti. Sve je bukvalno od A do Ž znala.

I to je Vama naravno bila velika olakšica?

Upravo. Kada imate takvog reditelja koji je na taj način spreman, i zna šta želi, i nekako konkretno daje indikacije bez suvišne filozofije i okolišanja, onda je i za vas vaš posao "50 posto" obavljen. Jer znate šta se od vas očekuje, šta se od vas traži. 

Uspjeli ste nas "zakovati" za stolice, emotivno rasturiti. To je efekat koji film ostavlja nakon gledanja.

Drago mi je da je tako.

No, igrom slučaja, bili smo na istoj projekciji, pa sam upratila da ste i Vi cijeli film preplakali.

To je za mene bilo prvo gledanje filma. Nisam imao priliku prije da ga gledam. Bilo je nekih poziva, ali nisam bio u prilici. Čekao sam i spremao sam se emotivno na to, jer sjećam se od prve čitaće probe i scenarija, kada smo krenuli u rad, koliko me scenarij obuzeo, koliko mi je emotivno težak bio, a onda poslije i kroz snimanje. Mene je, da uličnim žargonom kažem, "svašta vozalo" tokom filma - od asocijacija sa seta, same priče, iako sam znao sve, iako sam bio prisutan, znao sudbinu svog lika i ostalih likova, nekako me opet film uvukao i obuzeo.

Dugo mi je trebalo da se oporavim nakon filma. Cijeli dan, i supruga i ja, smo o tome razgovarali. Imali smo momente kada nismo mogli više ni govoriti, kada smo dopuštali da ta neka vrsta katarze koju smo doživjeli u kinu traje, i u jednom momentu je postalo meditativno. To su neki momenti koji su vam u životu potrebni. Meni je taj dan, koliko je god bio težak, isto tako bio i bogat.

To su sve pokazatelji da bi film mogao dobro proći i u svijetu, odnosno da bi mogao ući u nominaciju za najbolji strani film, pa čak i osvojiti Oscara. Tome se nadamo i to priželjkujemo.

Vidjet ćemo, lijepo je da je film nominovan. Uvijek je lijepo dobiti tu vrstu priznanja. Kad sam razgovarao i čestitao Jasmili i Damiru (producent filma op.a.), na toj nominaciji, oni su rekli: "hvala ali dug je put do same nominacije za Oscara. Svima je drago, ali da se strpimo i vidimo šta će se desiti". Pa i ja se nadam, nadao sam se i nagradi u Veneciji, i moram priznati da je nevjerovatno da film nije ništa dobio. Mene to nije strah reći, jer mislim da film to zaslužuje. Ali ono što mislim da je važnije od nagrada je da su kritike bile takve kakve jesu.

Nisam imao šansu da putujem u Italiju zbog mjera koje su uveli prema našoj zemlji, ali ono što su mi ispričali oni koji su bili, kažu da su reakcije bile fantastične, da je publika jako emotivno primila film. Mislim da je to najvažnije, jer zbog publike se rade filmovi, ne rade se zbog nagrada. Nagrade dođu kao neka vrsta satisfakcije za težak rad, pogotovo na velikim festivalima uvijek bude drago kada dođe i nagrada. Film će sigurno imati svoj život. Mislim da je ovaj film veliki film koji će puno ljudi vidjeti. Bilo bi lijepo naravno da dođe i Oscar. Koliko smo se svi radovali kad je Danis dobio Oscara, koliko je to bilo značajno za našu kinematografiju i sve nas, tako da se nadam da smo opet došli do nekog filma koji ima vrijednost i težinu koji je imao Danisov u tom momentu. Evo nadam se da je opet došlo neko vrijeme kada će ponovo neki bh. film biti u top 10 u svijetu.

 

 

 

Faktor pratite putem aplikacija za Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook i Twitter.
Zabranjeno je prenošenje sadržaja bez odobrenja redakcije. Kontaktirajte nas na [email protected].
Vezani tekstovi
Više iz kategorije
Najnovije Najčitanije Na vrh