-Pokušavam se riješiti tih instinkta. No, mislim da oni ostaju duboko u podsvijesti, barem neki od njih - kaže Amaryllis Fox, nekadašnja agentica CIA-e u svojoj knjizi "Life Undercover: Coming of Age in the CIA".

Otkriva kako špijuni moraju ovladati nekim vještinama s kojima se "obični ljudi" ne zamaraju, a godine treninga svakako ostavljaju posljedice. Primjerice, nauče tako dobro glumiti da mogu proći bilo koji poligrafski test, uočiti najbolje moguće mjesto za sastanak koje je dovoljno izolirano od ušiju i očiju neprijatelja u sekundama, ali i kako se odnositi s ljudima koji bi mogli ugroziti čitave operacije svojim postupcima.

-Kad šetam gradovima, odmah uočavam gdje je dobro signalno mjesto, gdje bi najbolje bilo ostaviti nešto za diskretnu razmjenu, koje mjesto izgleda opasno i slično, to je naprosto ugrađeno u mene - rekla je Fox Business Insideru.

U dva je navrata, otkako živi civilnim životom, primijetila ono za što je sumnjala da su signalne oznake - obična kreda ili čak tablete za žgaravicu, koje su ostavili agenti na dobrim mjestima. U restoranu sjedi leđima do zida.

-Uvijek se osjećam ugodnije ako sjedim tako da nemam nikog iza svojih leđa, tako mogu uočiti bili kakvu moguću prijetnju, čak i onu slučajnu, na vrijeme - kaže ona.

Neke od neugodnih navika kojih se pokušava riješiti je registriranje svakoga ko je ušao ili izašao iz restorana, odmjeravanje postojanja požarnih izlaza, pomoćnog stubišta i svega što bi moglo poslužiti za brzi bijeg, ako bi to bilo potrebno.

- To baš i nije najzabavnija stvar za vaše prijatelje, sagovornike koji se žele s vama zabaviti na večeri ili piću - smije se Fox.

Postoji još jedna navika koju je usvojila, a najviše izluđuje njenog supruga - zaustavljanje baš uvijek na žutom svjetlu semafora. I dok drugi debelo prolaze, ili joj čak oni iza nje trube, Fox sebi ne može pomoći.

- Kad radite protivnadzor, jedna od stvari koju vas uče je da ne ras*izdite one koje nadzirete u smislu da pomisle kako im želite pobjeći. Dakle, kad svjetlo pređe u žuto, ja stajem da onaj iza mene ne pomisli da sam namjerno dala gas - objašnjava.

Ophođenje s onim koji vas prati nije baš kao u špijunskim trilerima. Pravi agenti ne skaču s vagona vozova s pištoljem u ruci, već se probijaju kroz gužve gradskih saobraćajnica ili ulica, trudeći se ne izgubiti metu. Filmsko ponašanje bi privuklo pažnju na agenta, i onda on više nije "prikriven", pa propada cijeli zadatak.

-Bilo je onih, naročito onih s kojima sam se češće družila koji su uvijek bili sumnjičavi o tome što radim. Mahom su to bili muškarci s kojima sam bila u vezi. Uvijek bi me optuživali da ih varam ili da sam pripadnica neke mafije ili da se bavim prodajom droge, odnosno nečime ilegalnim. No morala sam šutjeti, prigristi i nastaviti dalje, a tako bi ih i eliminirala kao potencijalne partnere. Suprug naravno zna šta radim, no ne možete ljudima to reći na prvu, zabranjeno je - kaže ona i dodaje:  

- Ne, nikada nisam požalila što je moj život prepun izmišljenih laži jer skrivanje od drugih je bio samo moj posao. Da, posao je to koji sam skupo platila društvenim životom, koji je u nekim trenucima bio neizdrživ, no ostala sam normalna. Nije bilo lako - kaže Fox, objavio je express.hr.