Samantha Power

Bivša ambasadorica SAD-a: Usne su mi drhtale kada sam kolegama čitala o Srebrenici

Objavljeno: 12.09.2019. u 13:37

U svom stanu u Somervilleu napravila sam veliki račun za telefon, mahnito nazivajući prijatelje reportere u Bosni, primoravajući ih da drže slušalicu u zraku kako bih mogla čuti pozadinske zvukove truba i slavljeničku muziku koju su svirali ljudi konačno oslobođeni od više od tri godine užasnog nasilja, prisjeća se Power perioda nakon rata u BiH

Samantha Power u društvu pripadnika Armije RBiH, među kojima su i generali Atif Dudaković i Ramiz Dreković

U The Harvard Gazetteu, listu Univerziteta Harvard, objavljen je tekst iz memoara Samanthe Power, profesorice i ambasadorice SAD-a pri Ujedinjenim nacijama (UN) u periodu od 2013. do 2017. godine, u kojem je evocirala uspomene na period proveden u opkoljenom Sarajevu te na njen doživljaj vijesti o masovnim ubistvima u Srebrenici.

Tekst u nastavku prenosimo u cijelosti:

- Od trenutka kada sam krajem augusta 1995. stigla na Pravni fakultet na Harvardu, plašila sam se da neću potrajati. Tokom gotovo dvije godine koje sam provela kao dopisnik sa ratišta na Balkanu, zamišljala sam kako bi bilo zahvalno naučiti zakone i učestvovati u hapšenju balkanskih ratnih zločinaca kao tužilac u Haagu. Ali dok sam se trudila da se prilagodim svom novom životu u SAD-u, jedino o čemu sam mogla razmišljati bilo je mjesto koje sam ostavila za sobom.

Dan prije nego što je započela nastava, natovarila sam kamion u Brooklynu sa dva kofera, biciklom i laptopom te sam se odvezla prema Bostonu. Tek što sam stigla do grada, na radiju je objavljena udarna vijest: "NATO zračna akcija oko Sarajeva je u toku." Do moje druge sedmice na fakultetu, američki zračni napadi razbili su opsadu Sarajeva i okončali rat u BiH.

U svom stanu u Somervilleu napravila sam veliki račun za telefon, mahnito nazivajući prijatelje reportere u Bosni, primoravajući ih da drže slušalicu u zraku kako bih mogla čuti pozadinske zvukove truba i slavljeničku muziku koju su svirali ljudi konačno oslobođeni od više od tri godine užasnog nasilja. Okružila sam se podsjetnicima na ono što sam ostavila, smjestivši na nadstrešnicu u dnevnoj sobi 40-milimetarsku granatu koja je bila urezana i pretvorena u ukrasnu skulpturu.

Moji su instinkti i dalje odražavali činjenicu da sam veći dio ljeta provela živeći u gradu pod vatrom: glasno struganje radnog stola ili pomicanje bibliotečkih kolica tjerali su me da tražim zaklon. U međuvremenu, jednostavne pogodnosti, poput prekidača za svjetlo, iznenada su me oduševljavale. Kad sam posjetila lokalni supermarket, paralizirale su me sve mogućnosti. U Sarajevu sam se smatrala sretnom ukoliko bih pronašla kutiju soka čija je cijena bila kao boce Bordeauxa, ali u Cambridgeu. Suočavala sam se sa više desetak okusa samo Snapplea. Tokom dvije godine, moja novinarska razmišljanja su bila tmurna, ali su velike vijesti uskoro zamijenila trivijalna otkrića: "Imamo Snapple od dinje!" Čudila sam se tom zapisu ubrzo po početku predavanja.

Moja reaklimatizacija na Ameriku odvijala se polako i kada je Mort Abramowitz, moj mentor s mog prvog posla na fakultetu, pitao: "Zašto si, dođavola, na Pravnom fakultetu?", priznala sam da se i ja pitam isto.

Nije mi nedostajala sposobnost fokusiranja. Mogla sam se satima zakopati u bibilioteku, ne primjećujući zalaske sunca. Ali jednostavno se nisam mogla brinuti za teme koje smo proučavali. U memoarima Scotta Turowa (One L) o svojoj prvoj godini na Pravnom fakultetu na Harvardu, on uspoređuje proučavanje sudske prakse s "miješanjem betona" trepavicama; što je bio savršen opis mojih osjećaja dok sam čitala predmete iz građanskog prava do kasno u noć.

Nisam bila brza u učenju. Postajala sam uzbuđena kada bi me prozivali, mucajući pri odgovorima koje su ostali studenti znali, dok su mi stotine pari očiju bile uperene u leđa. Kad su me ispitivali profesori, nastojala sam sačuvati pribranost ponavljanjem misli u kojoj je bio jedan od ratnih zločinaca bosanskih Srba, za kojeg sam se nadala da ću pomoći u njegovom hapšenju: "Ovaj profesor nije Ratko Mladić, on nije Ratko Mladić, on nije ... "Ali satima nakon završetka nastave, obrazi su mi se još uvijek rumenili od sramote.

29. oktobra, gotovo dva mjeseca od početka studija, uzela sam The New York Times. Tamo je, u gornjem lijevom uglu, bio veliki naslov: SREBRENICA: DANI KLANJA. Reportetski tim proveo je sedmice pripremajući posebnu istragu koja je sadržavala prethodno neobjavljene detalje o sistematskom ubijanju srebreničkih muškaraca i dječaka.

Dok sam sjedila čitajući, shvatila sam na šta su mislili pisci koji su razmišljali o holokaustu kada su opisivali ljudsku sposobnost "znati bez saznanja". Pratila sam pad Srebrenice i pročitala sve članke mog prijatelja Davida Rohdea u The Christian Science Monitoru o tome. Pa ipak, moja reakcija na Timesovo otkriće potvrdila je koliki je jaz između pružanja nade da nešto nije istina i prihvatanja pogubne istine u cijelom njenom obimu.

Osvrnula sam se na vlastite postupke i pitala se zašto nisam učinila više. "Ne znam kako bi to bilo da sam bila tu", napisala sam u svom dnevniku. "Bila sam dopisnik u Minhenu, dok su tijela gorjela u Dachauu ... imala sam moć i nisam je uspjela iskoristiti." Pobijajući sebe, očito sam preuveličavala svoju stvarnu snagu u Sarajevu. Bila sam slobodni novinar sa laptopom koji se punio na automobilskim akumulatorima. Predsjednik Bill Clinton predvodio je najimpresivniju supersilu u historiji svijeta. Predsjedniku Sjedinjenih Država nije bila potrebna moja pomoć ako bi ga htjeli potaknuti na djelovanje.

Uprkos tome, osjećala sam se sama. Bila sam sigurna da je vrlo malo mojih kolega sa Pravnog fakulteta zapravo svjesno istrage The Timesa, pa čak i oni koji su je vidjeli smatrali bi to "previše depresivnim" za čitanje. Bez snage da utječem na sudbinu već ubijenih ljudi, odlučila sam da bih barem mogla podići svijest u kampusu.

Odlučila sam se na potez koji se u to vrijeme smatrao hrabrim poput života pod opsadom u Sarajevu. Zatražila sam od mog profesora dozvolu za obraćanje prije početka predavanja.

- Izvinjavam se zbog korištenja ovog mjesta - nervozno sam rekla u uvodu obraćanja.

- Ali samo sam vam htjela skrenuti pažnju na nešto što će se kasnije nalaziti u vašem poštanskom sandučiću.

Pročitala sam članak koji je dokumentirao "najveći pojedinačni masakr u Evropi u 50 godina." Usne su mi drhtale dok sam požurila da pokušam završiti čitanje. "Dakle, pročitajte ga. Hvala."

Nakon predavanja sam upoznala novu prijateljicu, Sharon Dolovich, koja je doktorirala političku teoriju na Cambridgeu i činilo se da je istinski dirnuta otkrićima o Srebrenici. Sharon i ja smo otišle u sobu za kopiranje Pravnog fakulteta kako bismo prikupile 500 kopija koje sam naručila ranije tokom dana. Zajedno smo ostavljale kopije članaka u poštanske sandučiće svakog studenta prve godine Prava. Kasnije su mi prišle kolege kako bi im se zahvalili što sam ih upozorila na ono što se dogodilo. Ali imala sam osjećaj da me većina smatra napornom.

Nakon što sam se pozdravila sa Sharon, uputila sam se u biblioteku. Nakon nemirnog sata, otišla sam do najbližeg telefona kako bih preslušala poruke sa sekretarice. Čula sam glas svoje prijateljice, novinarke Elizabeth Rubin, koja se upravo iz Sarajeva vratila u New York.

- Power, ne znam da li si čula - rekla je.

Napravila je pauzu, a zatim je izustila nešto što je zvučalo kao tiho plakanje.

- David je... On je otet.

Prisjetila sam se svega onog što je napisao moj prijatelj David Rohde, radeći više nego bilo koji novinar kako bi razotkrio pogubljenja Ratka Mladića. "Ne! Ne! Ne!", govorila sam, suzdržavajući suze dok sam trčala prema parkingu za bicikle i počela lupati bravom kako bih mogla doći kući.

Kad sam stigla do svog stana, stajala sam u kuhinji i nisam imala pojma šta da radim. Kako bih više mogla pridonijeti pronalasku Davida, a da američka vlada, UN i mediji već nisu radili? Uradila sam ono što obično uradim u takvim situacijama, pozvala sam Morta.

Bio je konstruktivan i tipično specifičan. Rekao mi je da nazovem predstavnika predsjednika Clintona u BiH, Richarda Holbrookea, koji je, u sretnoj koincidenciji, upravo stigao u Dayton, Ohio, na mirovne pregovore s zaraćenim stranama. Također mi je rekao da nazovem Stevea Rosenfelda koji je uređivao Washington Post.

Kako nisam uspjela doći do Holbrookea, zamolila sam recepciju hotela u Daytonu (pomalo apsurdno) da mu prenese poruku - usmeno:

"David Rohde je otet na srpskom teritoriju. Molim vas, učinite ga glavnom stavkom mirovnih pregovora. "

Kad sam se povezala s Rosenfeldom, molila sam ga da napiše uvodnik u kojem zahtjeva da američka vlada osigura Davidovo puštanje na slobodu prije nego što se započne s pregovorima u Daytonu.

- On je jedini zapadnjački očevidac masovnih grobnica. U velikoj je opasnosti – molila sam.

Rosenfeld je objasnio da su radovi za sutrašnji dan već otišli u štampu.

- Pa, ako nešto ne učinimo brzo, bit će prekasno - upozorila sam.

- Morate shvatiti: ljudi ne nestaju samo u Bosni. Imamo malo vremena da natjeramo Davidove otmičare da ga ne povrijede, ali je vremena sve manje – dodala sam.

Rosenfeld mi je dao prostor.

- Ako želite nešto napisati, objavit ćemo – kazao je.

Manje od 36 sati nakon što sam čula Elizabethinu poruku, The Washington Post objavio je moj op-ed. U tekstu, objavljenom 3. novembra 1995., se zaključuje: "Prenosim Davidovu odiseju jer je moj kolega i moj dragi prijatelj. Američki dužnosnici tvrde da ne mogu učiniti više nego da 'pokrenu problem na najvišim nivoima.' David je učinio više. Zašto ne mogu?"

Do noći, srpske vlasti priznale su da je David bio u njihovom pritvoru. Da su ga planirali ubiti, nikada ne bi priznali da su ga pritvorili. Sada sam vjerovala da će ga njegova porodica, koja je organizirala protest kraj dejtonske vojne baze u kojoj se odvijaju mirovni pregovori, vratiti.

David je pušten 10 dana nakon što su ga uhapsili. Kada je pušten na slobodu, otkrio je da je krivotvorio datum na svojoj istekloj press kartici i odvezao se na srpski teritorij, gdje je pronašao prvu od grobnica i dokaze o ubistvu: hrpe kaputa, cipele, muslimanski identifikacijski dokumenti, čak i kante i razbijene naočale.

Međutim, u skladu sa svojom navikom, iskušao je sreću pokušavajući pronaći još više. Uhapšen je u kod druge grobnice, baš dok se spremao fotografirati dvije ljudske butne kosti koje je otkrio. Budući da je nosio kameru, kartu sa mogućim lokacijama masovnih grobnica i film skriven u čarapama, bosanski Srbi su ga proglasili špijunom.

Otmičari su ga prisilili da stoji preko noći uskraćujući mu san. Prijetili su mu dugim boravkom u logoru, pa čak i ubistvom. Nakon trodnevnih prijetnji, u strahu da će ga ubiti nastavi li se suzdržavati, David je razmotrio da otkičarima kaže što žele. Ali ljubazni čuvar šapnuo mu je u uho da zna da je David novinar. Nagovorio ga je da ne odustane. To je davalo američkoj diplomatiji i javnom zagovaranju vrijeme za uspjeh.

Oduševilo me Davidovo oslobađanje i odjurila sam na aerodrom Logan kako bih bila dio gomile koja ga je dočekala. Nakon mračnih otkrića prethodnih mjeseci, prizor u kojem se David ponovno susreo sa svojom porodicom činio se poput naglog svjetlosnog praska.

Na dan povratka, oko ponoći, začula sam kucanje na ulaznim vratima mog stana u Somervilleu i ugledala Davida vani. Ostali smo do zore, razgovarali o onome što je vidio i prošao. Također smo započeli raspravu o tome kada je novinarstvo najučinkovitije u postizanju promjena.

Dokazi koje je David prikupio pomogle su uvjeravanju Clintonove administracije da pokrene američke vazdušne napade koji su tako brzo okončali rat. Iako sam se sada "zaglavila" na Pravnom fakultetu, rekla sam mu da mi je vratio vjeru u moć olovke.

U Sarajevo sam se dva puta vraćala tokom prve godine na Pravnom fakultetu, jednom preko Božića, a zatim opet tokom ljetne pauze. Voljela sam se vratiti među svoje prijatelje, vidjeti ponovno otvorene fakultete i gledati pijace i kafiće ispunjene životom. Svjedočenje čak i manjkavom miru dalo mi je osjećaj za kojim sam žudjela.

Nažalost, čim sam se vratio u Cambridge na drugu godinu, suočavala sam se sa otežanim disanjem. Bolest koju je moj momak s fakulteta nazvao "lungers" se vratila da se osveti. Na fakultetu su te smetnje otežanog disanja bile neugodnost, neugodna pozadinska pojava koja nikada nije ometala moj život. Ali sada se nisam mogla fokusirati ni na šta drugo, osim na to hoću li moći pravilno udahnuti.

Prvi put sam postala toliko uzdrmana zbog te misteriozne bolesti da nisam mogla zaspati. Čak i kad sam uspijevala odmarati nekoliko sati, kad bih se probdila, iskusila bih djelić sekunde dubokog, pravilnog disanja prije nego što bih se prisjetila slabašne konstrukcije mojih pluća, koja bi se brzo vratila.

Nakon nekoliko sedmica gorkih muka, dugo sam trčala rijekom Charles, u nadi da ću trebati udisati velike količine zraka. I dalje trčeći nakon sat vremena, manevrirala sam po asfaltiranim cestama u blizini MIT-a da bih se vratila u svoj stan. Bila sam toliko fokusirana na svoje disanje da nisam gledala kamo trčim i naletjela na neravnu ploču i pala u hrpu razbijenog stakla. Oba su mi koljena bila ranjena i počela su obilno krvariti.

Kretala sam se što sam brže mogla do fakultetske zdravstvene službe. Kad me doktor pitao šta se dogodilo, rekla sam mu da se trudim disati i da nisam dovoljno pazila na to gdje hodam. Pitao me doživljavam li tjeskobu.

- Ne - rekla sam i dodala:

- Potpuno suprotno. Bila sam novinar u Bosni i mislim da se teško navići na nedostatak stresa ovdje na kampusu.

Pitao me da li bi željela recept za neki lijek koji bi mi smirio nerve. Rekla sam mu da sam potpuno uredu i da mi ne treba ništa drugo nego dobro čišćenje koljena kako ne bi došlo do infekcije. Dok sam govorila, pogledala sam prema dolje i vidjela da krhotine šljunka i stakla na koljenima, a moje bijele čarape su bile prekrivene krvlju.

- Kad bolje razmislim, uzet ću šta god da mi preporučite – rekla sam.

U roku od 48 sati, lijek protiv anksioznosti napravio je čudo. Kada sam počela normalno disati i fokusirati se na predavanja, gurnula sam incident - i moju bolest – u drugi plan. Prošle su godine prije nego što sam počela istraživati ​​njihov uzrok.

(Originalni, autorski tekst je objavljen na News.harvard.edu. Prijevod sa engleskog i priređivanje teksta na bosanskom jeziku - redakcija Faktor.ba)

Izvor:   The Harvard Gazette

Faktor pratite putem aplikacija za Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook i Twitter. Zabranjeno je prenošenje sadržaja bez odobrenja redakcije. Kontaktirajte nas na [email protected]

Vezani članci

Iz kategorije