Bio u četiri logora: Profesor Safet Gagula živi u nehumanim uvjetima, treba pomoć dobrih ljudi

Težak život

Jedan, reklo bi se, sasvim običan čovjek koji živi životom običnog građanina, ali Safet Gagula je sve samo ne to.

29.10.2020. u 14:25

Kada mu pokucate na vrata stare trošne vakufske kuće, dočeka vas nasmijani čovjek koji živi u izuzetno teškim uvjetima.

Osjeti se vlaga, tamno je, oronulo i propalo, a Safet od svoje penzije ne može da priušti bolje.

Ovaj penzionisani profesor historije protjeran je iz svog rodnog mjesta Knežine gdje je radio kao profesor, zatim je bio u četiri logora da bi na kraju došao u Sarajevo gdje je živio u kolektivnom centru da bi na kraju dobio vakufsku kuću da u njoj živi, prije bi se reklo životari. Jer život kojim on trenutno živi nije dostojan čovjeka, a naročito čovjeka koji je iznjedrio generacije učenika, educirao ih i uvodio u život, te učio ih o historiji.

- Radio sam kao profesor historije u Knežini i Sokocu. Ostao sam da radim u Knežini i na početku agresije. Nisam volio rat. Govorio sam ljudima da bježe prema Olovu, ali ja sam ostao. U junu sam išao u susjedno selo kod svog poznanika i prije nego što ću preći jedan sokak, primijetili su me srpski vojnici iz jednog vozila i rekli su mi da pređem ogradu. Ograda je bila žičana, poderao sam ruku prelazeći preko nje. Zatim su mi rekli da se popnem na vozilo i krenuli smo negdje. Bilo je tu i mojih poznanika, jedan je bio i moj radni kolega – pričao je profesor Gagula u jednom TV gostovanju.

Tako je počela njegova priča o logorima i na osnovu tih iskustava napisao je profesor dvije knjige.

- Logor je bio u osnovnoj školi gdje sam radio. Tu je bilo dosta muslimana iz Knežine. Tu sam ostao sve do petog oktobra. Spavali smo na podu u malom podrumu gdje sam ranije igrao stoni tenis sa svojim učenicima. Nisu nam dali da idemo u wc, u kantu smo obavljali nuždu, a bile su tu sa nama i dvije-tri žene. Na kraju su zatvorili nas 50. Nismo imali kašike i tanjire, imali smo vojničke porcije. Uvijek sam bio gladan jer smo dijelili obroke – sjeća se profesor.

Kaže da ih nisu ubijali, ali da su ih ponižavali.

- Od devet čuvara logora, četverica su bile moje kolege, a bilo je i mojih učenika. Bili su jako korektni prema meni. Jedan mi je učenik na Božić donio nekoliko konzervi ribe i jedan hljeb. Nakon toga odveden sam u drugi logor između Sokoca i Rogatice. Bio je to mali prostor, spavali smo sjedeći – priča u intervjuu.

Nikada se nije vratio u Sokolac jer mu se, kako kaže, prijeti zato što je svakog od čuvara imenovao u svojim knjigama.

Sa Sokoca prebačen je u Batkoviće, u novi logor.

- Nadali smo se da ćemo biti razmijenjeni. Bilo je u tom logoru oko 2.000 ljudi. Sijali smo papriku i okopavali krompir, morali smo raditi. Crveni krst je vodio kontrolu i nije bilo premlaćivanja. U junu 1993. godine prebacuju nas u logor Kula. Iz tog logora išli smo na Trebević kopati njihove rovove. Imali su dva obroka, doručak i ručak – priča Gagula, a sjeća se da su ga čuvari, njegovi bivši učenici, znali provocirati i govoriti mu kako će ga zaklati.

Razmijenjen je na Ilidži, a potom je bio smješten u kolektivnom centru u Starom Gradu, gdje je živio sedam-osam godina.

Kaže da je, kada je počinjao pisati knjigu, molio ljude da mu daju desetak čistih papira kako bi mogao da piše.

Bio je i svjedok na sudovima. A jedan čovjek, protiv kojeg je svjedočio na sudu za ratne zločine, nakon osuđujuće presude kazao mu je da mu želi dug život jer je svjedočio objektivno i realno.

Kaže da je ostao da predaje djeci da im priča kakvo je rat zlo i šta mržnja radi čovjeku. Radio je na Kovačima i Vratniku kao profesor.

Nikada mu, kaže, nije nuđena prilika da dobije kuću, pristojan stan, niti bilo kakva pomoć.

Kaže da je bogatstvo duše važno, a ne koliko imaš u džepu. Nikada mu, kaže, nije bilo jednostavno u životu, uvijek se morao boriti za sebe. Rano je ostao bez roditelja, a priča da je živio u deset dječijih domova.

- Ne treba biti gladan, ne mogu da shvatim kako ljudi imaju milione i opet otimaju od drugih – kazao je u intervjuu Gagula.

Njemu obroke svakodnevno donose volonteri humanitarne organizacije Pomozi.ba, a sada su, na inicijativu njegovih bivših učenika, pokrenuli akciju da se ovom čovjeku osigura život dostojan čovjeka.

Pružimo mu dom kakav svako zaslužuje! Pozivom na broj 17006 sa bilo kojeg telefonskog operatera u BiH doniramo 2 KM. Pored poziva na broj Safetu možemo pomoći i novčanim donacijama na www.pomoziba.org ili putem standardnih računa Udruženja Pomozi.ba.

RAČUNI ZA UPLATE

️ PayPal:

[email protected]

️ Za uplate iz BiH:

Intesa Sanpaolo Banka BiH

154-180-20085330-48

UniCredit Bank

338-730-22202506-52

Bosna Bank International d.d<

141-306-53201196-79

NLB Banka d.d

132-260-20223371-17