Riječ je o konkursu naziva "Praznina" za spomenička rješenja sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici kojeg je raspisala Inicijativa mladih za ljudska prava iz Beograda.

Participativni spomenik

Zagrebački arhitekt Antonio Grgić, doktorant je u Grazu koji se teorijski bavi arhitektonskom i umjetničkom praksom, javnim prostorom i silnicama koje se u tom prostoru isprepliću, antropološke, sociološke, umjetničke i politološke.

- Osnovno pitanje bilo je kako napraviti spomenik u državi i društvu koje ne želi taj spomenik, a opet da taj spomenik ne ostane samo konceptualna praksa ili neka vrsta aktivizma, nego da se pokuša stvoriti materijalna činjenica, javni spomenik ili prostor koji će imati mogućnost transformacije čitavog društva. To je po meni unikatan i jedinstven projekt - kaže arhitekt Grgić.

Ideja je da se zakupi zemljište, da donator ne bude jedna institucija, nego da ljudi zajedno prikupljaju novce i investiraju, uz ideju zajedničkog vlasništva zajednički otkupe zemljište i zasade drveće, šumu, na tom zemljištu koje bi predstavljalo više od  osam hiljada ubijenih i poginulih, koliko ih je bilo u Srebrenici u genocidu.

- Ono što je kod šume prekrasno je da se šuma uvijek širi, ona nikada ne ostane u svojim granicama, ako se i uništi iz nekog razloga, političkog ili drugog, ona će se obnoviti. Drvo je simbol života u svim monoteističkim religijama koje vladaju ovim prostorima zadnjih stotina godina, čak i u slavenskoj mitologiji je bilo jedan od glavnih simbola, tako da postoji i ta religiozna dimenzija i univerzalna simbolika koja povezuje sve ljude jer to drvo života, gdje god dođete u bilo koji dio svijeta, možete naći kao simbol - kaže Grgić.

Ideja je da ljudi sami iniciraju, sami kupe sadnice i uključe se sami što više, radi se o jednom participativnom spomeniku, ističe ovaj hrvatski arhitekt, jer većinom su spomenici pitanje državne reprezentacije čiju gradnju država obično inicira i finansira, dok je ovdje riječ o sasvim drugačijoj priči.

- Ovdje bi građani sami mogli kupovati i saditi sadnice i učestvovati u izgradnji tog zajedničkog javnog prostora. Tu ne bi postojale granice ni na nacionalnom ni na državnom nivou, mogao bi bilo ko učestvovati, kao što je drvo univerzalni simbol za život - kaže Grgić.

Smatra kako je posebno za ovaj prostor Srebrenica glavni simbol ratova koji su se 90-ih događali na ovim prostorima

Spomenik kao sjeme pomirenja, a ne razdora

Konkurs je bio raspisan i prošle godine, a tema je naišla na pozitivan odaziv u hrvatskim medijima, dok se u srbijanskim medijima postavljalo puno pitanja.

- To je uloga spomenika, da potiče društvenu raspravu i možda jedan od najbitnijih aspekata - da društvena rasprava ima mogućnost stvaranja novih konsenzusa i društvene transformacije. Nadamo se da će se stvoriti neka jezgra ljudi jer, pogotovo u Srbiji je izgradnja spomenika zakonodavno ograničena i ovakav spomenik legalno-pravno možda ne bi smio ni biti izgrađen - navodi Grgić.

Napominje da je postojala velika tradicija izgradnje spomenika na ovim prostorima, pogotovo u vremenima socijalističke Jugoslavije koja je bila "veliki proizvođač spomenika, jednog od najvećih kulturnih proizvoda koji danas postoji".

Najinteresantniji spomenički primjer pokušaja pomirenja s prošlošću, po Grgiću, nalazi se u Bihaću, u Garavicama, gdje je početkom Drugog svjetskog rata 1941. godine izvršen masovni pokolj srpskog civilnog stanovništva od ustaša. Tim spomenikom tri nacionalne i religijske zajednice konsenzusom pokušavaju doći do spomenika koji će donijeti pomirenje.

Isti autor, Bogdan Bogdanović izgradio je i spomenik "Kameni cvijet“ u Jasenovcu, koji je također trebao donijeti pomirenje, ali je često bio korišten kao polje razdora.

- Spomenik može biti građen kao mjesto mirotvorstva, ali i kao mjesto pripreme za nove ratove, u Socijalističkoj Jugoslaviji su postojale obje takve prakse, i prakse pomirenja i spremanja za novi rat. Spomenici nisu nevini u pripremi ratova 90-ih, samo je pitanje kakve ćemo spomenike danas raditi, pripreme za nove ratove ili za pomirenje - poručuje ovaj arhitekt.

Javni prostor za podizanje spomenika nije dostupan

Problem svih nacionalizama i šovinizama, kaže, "je da su naše žrtve svete, a žrtve drugih su nebitne i o njima se ne želi pričati".

- Ustaški zločini često su bili okrenuti protiv Hrvata, četnički često protiv Srba. Zločinci su zločinci, bez obzira na nacionalne podjele. Nama se 90-ih pokušao prodati mit da su postojale nacionalističke vojske koje su se borile za svoje nacije, a zapravo su njihove nacije bile glavne žrtve njihovih zločinačkih poduhvata - zaključuje Grgić.

Javni prostor za podizanje spomenika žrtvama genocida u Srebrenici u Beogradu nama nije dostupan, pa nudimo umjetnički projekat "Šuma" u kome bi građani donacijama kupili zemlju na kojoj bismo "gradili", odnosno sadili šumu posvećenu prije svega stradalima u genocidu u Srebrenici, ali i svim žrtvama ratova na prostoru bivše Jugoslavije, izjavila je za Anadoliju beogradska arhitektica Mia David.

- Nama javni prostor nije dostupan i dokle god na vlasti imamo čovjeka koji je u Skupštini rekao 'sto za jednoga' ne možemo da pričamo o promjeni državnog narativa - objašnjava David zašto se odlučila za koncept koji ne podrazumijeva podizanje spomenika u klasičnom skulptorskom ili arhitektonskom smislu.

Ona je istakla da je za nju najznačajnije bilo da izađe iz pozicije nemoći "u kojoj nam je sve oduzeto".

- Ako već živimo u neoliberalnom kapitalizmu, zašto ne bismo igrali tu igru? Ponudili smo rješenje u kome se donacijama kupuje zemlja i na toj zemlji koja postaje privatna mi 'gradimo', odnosno sadimo šumu kao simbol spomen-obilježja svim stradalima prije svega u genocidu u Srebrenici, ali i svim žrtvama ratova na prostoru bivše Jugoslavije - rekla je David.

Ljudska pitanja

Ona je objasnila da "Šuma" podrazumijeva da za svakog ubijenog u genocidu u Srebrenici bude zasađeno jedno drvo, a da građani doniraju i sadnice različitog drveća.

- I Antonije i ja smo arhitekte, i volimo red, ali nam je bilo važno da to ne bude groblje, da ne dobijemo utisak da je jedno drvo jedan čovjek, što jeste metafora. Hteli smo da 'Šuma' bude mnogo više organska, i da to drveće kao ljudi koji su stradali budu različiti, i da svaki građanin donira drvo koje želi - objašnjava David.

Dodala je da je teško praviti "plansku neplansku šumu", ali je istakla da je to mnogo ispravnije jer bi se tako dobila šuma u kojoj bi neko drvo brže, a neko sporije raslo, neko bi duže, a neko kraće živjelo, kakva je situacija i u ljudskoj zajednici.

Upitana da li bi "Šuma" mogla da postane centralni motiv i polazna tačka za neko buduće pomirenje u regionu, David kaže da bi to bilo fantastično, ali da nije tako veliki optimista.

Ona je ukazala da bi "Šuma" mogla da pokaže da li je civilno društvo zaista nemoćno ili ipak može da podigne zajednicu oko pitanja koja su prije svega ljudska.

- Lično nastupam iz pozicije građanke koja je rođena u zemlji koja nam je oduzeta, skraćena, smanjena i osjećam se identitetski osakaćenom. Ta tema da nešto zajednički uradimo i odamo počast onima koji su ubijeni u naše ime meni je veoma važna - rekla je David.

Upitana kako komentariše odnos društva u Srbiji prema genocidu u Srebrenici, ona je rekla da "mi to ignorišemo" i dodala da je razlog tome što je prošlo mnogo vremena i što je Srbija siromašna zemlja u kojoj ljudi jedva preživljavaju.

- Ljudi žele da se sklone od loših tema i žele da nastave život. I ja mislim da je vrijeme da se sklonimo od tih tema, ali ne možemo da se sklonimo ako ništa ne uradimo. Trebalo bi da osvijestimo šta je činjeno u naše ime da bismo dopustili sljedećim generacijama - našoj djeci, koja nisu činila te zločine, jer čak ih ni mi nismo pravili, nego su ih pravili naši stariji - da žive u miru sa ljudima koji su sada naši susjedi i više nisu naši sugrađani - rekla je David.

Ona je ukazala da je za "Šumu" potreban velik komad zemlje, jer svako drvo zauzima mnogo mjesta, pa je sa kolegom Grgićem dosta pričala o tome gdje bi mogla da bude potencijalna lokacija za to spomen-obilježje.

Odati počast žrtvama

Pošto to ne može da bude na mjestu stradanja i pošto ne može da bude na simoličkom mjestu, "što bi bio Beograd", David je istakla da nije suštinski važno gdje će se "Šuma" nalaziti.

Ona smatra da bi bilo dobro da "Šuma" bude uz granicu Srbije i Bosne i Hercegovine, ili na tromeđi sa Hrvatskom, jer bi to bila dobra metafora, i istakla je da je mnogo važnije skupiti snagu da se to dogodi.

Upitana da li misli da će doći vrijeme kada će Beograd biti spreman za konvencionalni spomenik žrtvama u Srebrenici, David je ocijenila da je to isključivo političko pitanje.

Dodala je da bi i aktuelna srbijanska vlast mogla da napravi takav spomenik ukoliko procijeni da joj je to potrebno, ali je istakla da ne bi voljela da se to desi, jer bi voljela da takav spomenik dođe iz "organske potrebe" ljudi da odaju počast žrtvama.

David je ocijenila da je teško reći da li će doći takvo vrijeme jer je počinjeno mnogo zločina kojima se također treba baviti i navela hladnjaču u kojoj su 1999. godine pronađena tijela ubijenih Albanaca.

Ona je podsjetila da je u Srbiji promijenjen zakon o spomeničkim obilježjima po kome je nemoguće podići spomenik osim ako on nije u duhu slavljenja Srbije i zaključila da su time sve "problematične teme" izuzete i stavljene u kontekst krivičnog djelovanja.