Ponedjeljak, 06.04.2020.

Studira medicinu

Amila Aždahić u misiji u bolnici u Mozambiku: Ništa me nije moglo pripremiti na ovo što me dočekalo ovdje

Dvadesetdvogodišnja Amila Aždahić, studentica četvrte godine Medicinskog fakulteta u Holandiji, već dvije sedmice boravi u Mozambiku gdje radi u bolnici Geral José Macamo u Maputu u Mozambiku.

Amila je rođena u Holandiji, a njeni roditelji su porijeklom iz BiH, te su nakon agresije na BiH, 1995. godine odselili u Holandiju.

- Želja mi je da specijaliziram hirurgiju, voljela bih da obilazim ratne zone na nekoliko mjeseci tokom godine. Dugo sam tražila da radim volonterski rad u Africi, ali kod mnogih organizacija to je bilo skupo. Ti projekti također nisu bili medicinski. Tada sam našla AIESEC, studentsku organizaciju koja organizira projekte širom svijeta, i samim tim i pravi bolnički staž. Ostat ću sedam sedmica – priča Aždahić.

Kaže da je ništa nije moglo pripremiti na ono što ju je dočekalo u tom mjestu.

- Iako svi imaju ideju kako mogu izgledati siromašne afričke bolnice, ništa me nije moglo pripremiti na ono na što sam naišla ovdje. Za početak, zgrada je u lošem stanju, puna vlage, plijesni, vode nema poslije jedan sat, a žohari šetaju svuda naokolo. Kreveti su zahrđali i nemaju posteljinu, što znači da su svi pacijenti izloženi krvi i prljavštini svojih prethodnika. Gotovo svi pacijenti dolaze sa AIDS-om i tuberkulozom, malarijom, meningitisom, ogromnom neuhranjenošću, zatajenjem srca i bubrega, epileptičnim napadima i mnogim dječijim bolestima koje kod nas više ne postoje – priča Aždahić za Faktor.

Kaže da u bolnici nedostaje svega.

- Bolnica prima određenu količinu materijala i lijekova od vlade svake godine i to moraju činiti tokom cijele godine, ali toga je uvijek premalo. U čitavoj bolnici ne postoji ultrazvučni aparat, nešto što je vrlo jednostavno i spašava živote. Čitava bolnica ima samo jedan mjerač krvnog pritiska i jedan mjerač glukoze. Kada imate četiri osobe oboljele od tuberkuloze, a imate dovoljno lijekova za jednu osobu, tako da morate odabrati ko će se spasiti. Doktori ponekad nose maske koje ih štite od infekcija dvije ili tri sedmice, pa se dešava da i doktori umiru od bolesti koje su pokušavali izliječiti – kazala je Aždahić.

Aždahić ističe da je najgore u svemu da ova bolnica u kojoj radi glasi za najbolju u državi jer u mnogim lokalnim bolnicama nema ni kreveta ni lijekova.

- Sve ovo što sam vidjela probudilo mi je ogromno poštovanje prema ljekarima u ovoj bolnici. Oni redovno rade 24-satne ili 48-satne službe i izvode medicinske zahvate sa samo četvrtinom zaliha koju mi imamo u Holandiji. A bolnica je zaista kao iz nekih horor filmova. Nisam očekivala da ću u tako kratkom vremenu vidjeti toliko bijede i vidjeti toliko ljudi kako nepotrebno umiru na tako ponižavajući način. Sa čime se ljudi tamo bore, kakav život vode. Prosječni životni vijek ovdje je 52 godine. Za poređenje, u Holandiji je 82. Pored toga, 52 posto ljudi ovdje ima manje od 1 dolara dnevno. Siromaštvo je vrlo veliko, ali najviše frustrira ogromna razlika između bogatih i siromašnih. Ili nemate ništa i živite u sirotinji što je većina – kazala je Aždahić.

Amila ističe da iako žive u izuzetno teškim uvjetima, ipak su nasmijani, plešu i ljubazni su prema drugim ljudima.

- U Holandiji čujem više žalbi nego ovdje. Mislim da je ovdje najveća borba protiv nemoći, slučajno se rodite u siromašnoj porodici, i bez obzira na to koliko naporno radili ili bili pametni, gotovo je nemoguće izaći iz tog siromaštva kroz sisteme, korupciju i zdravstvo u ovoj zemlji – kaže sagovornica.

Svakodnevno kao pratnja ljekarima obilazi pacijente, obavlja konsultacije, što je često veoma teško jer, kako kažu, govore portugalski jezik.

- Odlučila sam osnovati dobrotvornu organizaciju. Cilj mi je nabaviti nove bolničke krevete sa madracima i posteljinom u Mozambik, zajedno sa medicinskom opremom, ultrazvučne aparate, dizalice, uređaje za kontrolu krvnog pritiska, maske i rukavice. Moji prijatelji i porodica već su donirali više od 2.000 eura za tu namjenu, a ja sada kontaktiram sa velikim kompanijama i bolnicama kako bih osigurala da što veći broj tih stvari bude nabavljen. Nadam se da ću moći osigurati puno toga – kazala je Aždahić.

Amila nastavlja svoj studij u nadi da će postati hirurg, a cilj joj je i da pomaže stanovništvu u Africi.

Iako nije rođena u BiH, kaže da ova država ima posebno mjesto u njenom srcu.

- Prepoznajem puno kulture i ljudi u vlastitoj ličnosti i stvarno mi se sviđa da sam odrasla s dvije kulture. Volim Bosnu i volim dolaziti kada imam vremena u svom užurbanom rasporedu. Mislim da nikada neću živjeti u Bosni jer čitav život i karijeru sam gradila i gradim u Holandiji. Ali sigurno je da bih voljela češće dolaziti, pa možda i dati svoj doprinos zdravstvu u Bosni u budućnosti – zaključuje Amila Aždahić.

Faktor pratite putem aplikacija za Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook i Twitter.
Zabranjeno je prenošenje sadržaja bez odobrenja redakcije. Kontaktirajte nas na [email protected].
Vezani tekstovi
Više iz kategorije
Najnovije Najčitanije Na vrh