Po riječima neuropsihijatra Dragana Babića, primjetne su različite vrste poremećaja, poremećaja psihološkog razvitka i ponašanja.

- Onda kad djeca postanu u izvjesnom smislu agresivna ili disfunkcionalna, ili u neku ruku opasna za svoj ili život svoje porodice ili kad nisu u stanju da pohađaju nastavu u školi ili kad krenu ozbiljnije u neku ovisnost onda to obično bude razlog za hospitalno liječenje – kazao je Babić u razgovoru za Fenu.

Kako dodaje, razlozi duševnih poremećaja u djece i adolescenata su multidisciplinarni.

- Tu je važna genetika, odgoj, odnosno psihološka i socijalna situacija u porodici, jer ukoliko je porodica disharmonična, ukoliko se roditelji često svađaju i verbalno ili fizički maltretiraju ili ukoliko je jedan od roditelja previše dominantan pa on sve to forsira, onda dijete dolazi u neke probleme - ustvrdio je.

Osim porodice, veliku ulogu igra i sredina, ali i tehnološki napredak.

- Danas se djeca sve manje kreću i bave sportom, a sve više su, još od malih nogu, na svom facebooku, instagramu, tik-toku, igraju razne igrice, čime se sve manje kreću i ventiliraju, a sve više su u tom nekom skučenom prostoru i to stvara podlogu za eventualnu pojavu i mogućnost nekih psihičkih poremećaja – istaknuo je neuropsihijatar.

Anksioznost i depresivnost su, kako kaže, jedni od najčešćih poremećaja koje vidimo.

- Djeca u sklopu raznih tih svojih psihičkih poremećaja, dijagnoza, nekad i bolesti imaju vrlo često anksioznost. Znači, oni su nesigurni, strepe, trepere, tjeskobni su, manje govore, manje izlaze, manje se druže. To pravi velike probleme djeci i danas je to nerijetko problem koji se javlja u stvarnosti. Anksiozna djeca se uvijek nečega plaše i uvijek su na nekom prevelikom oprezu i oni zbog toga izbjegavaju neke društvene aktivnosti, a da toga nije možda bi bili bolji sportaši, umjetnici, učenici, bolje kćeri i sinovi i slično - naglasio je.

Babić ocjenjuje kako se danas kod mladeži javlja sve više anksioznosti te da se starosna granica za pojavu mentalnih poremećaja  sve više spušta.

Njegov najmlađi anksiozni pacijent imao je sedam godina.

- Starosna granica se spušta za sve psihičke poremećaje. Ne radim izravno sa djecom, ali imao sam pacijenta kojem je bilo sedam godina, bio je jako anksiozan, imao je sekundarnu depresivnost i poremećaj ponašanja kao posljedicu toga, a sve se javilo nakon iznenadne smrti njegovog oca i upućen je na daljnje liječenje na Dječiju psihijatriju – dodao je.

Ističe da svi oni koji se bave psihijatrijom i liječenjem različitih duševnih poremećaja i bolesti osim što liječe pacijente i bolesnike, utječu i na porodicu.

- Kad je u pitanju dječija psihijatrija, tu  dječiji psihijatar ima dva pacijenta. Jedan pacijent je dijete koje ima neke psihičke probleme, a drugi je porodica. Tu je porodica vrlo važna i najvažnija. Skupa s liječenjem tog djeteta treba uključiti i porodicu, da se educira, da se promjenu neke stvari u njihovom ponašanju, da se s tim djetetom više razgovara na neki drugi način jer osim genetike i psihologije, socijalno funkcioniranje u porodici je jako važno i zato je bitno da porodica, odnosno roditelji, u ovo vrijeme brzine i nekih velikih događanja (korona, rat u Ukrajini)  budu uz svoju djecu i da se oni adekvatno ponašaju. Ukoliko dođe do poremećaja mora se raditi i s djecom, ali i s porodicom - naglasio je.

Iako je posljednjih godina zabilježen porast mentalnih problema  u adolescenciji, Bosna i Hercegovina, kaže Babić, nažalost spada u zemlje gdje je još uvijek dosta niska razina pomoći i zaštite djece i adolescenata s duševnim problemima.

-  Mi smo naravno bolji nego prije par desetljeća, tu rastemo, napredujemo, ali ako se uporedimo s nekim savremenim zemljama, mi imamo mali broj dječijih psihijatara, dječijih psihologa i socijalnih radnika koji se bave time. U Mostaru u Klinici za psihijatriju imamo Odjel za dječiju i adolescentnu psihijatriju i povremeno hospitaliziramo djecu kojima je potrebna pomoć, ali nastojimo uvijek, koliko je to moguće, da se liječe ambulantno – zaključio je Babić.