Reditelj, filmski producent i scenarist Ahmed Imamović režirao je i tursku mini seriju o životu prvog predsjednika Republike BiH Alije Izetbegovića, koja je realizirana u produkciji TRT-a i Sancak Medya.

Pandemija koronavirusa spriječila ga je da započne realizaciju novog dugometražnog igranog filma radnog naslova "Čovjek"...

Kako ste se izborili s godinom korone, izolacije, socijalne distance, godinom bez kulturnih događaja, koja nas je premjestila u online svijet i zatvorila u kuće?

- Najviše vremena sam potrošio na online nastavu sa mlađim sinom. Nisam ni znao koliko je težak posao učiteljica i učitelja. U momentu kada smo mogli malo izlaziti iz svojih kuća i ljeto je došlo, kada sam shvatio da ne možemo negdje ići van granica, tražio sam destinaciju u BiH i našao sam sjajno mjesto na Boračkom jezeru. Sa mlađim sinom sam tu kampovao dva mjeseca, a stariji sin i supruga su dolazili u skladu s obavezama. Tako da je to jedan lijep dio koji sam otkrio u koroni.

Ove godine sam trebao krenuti u realizaciju filma sa producentom Samirom Smajićem. Imamo neka sredstva obezbijeđena, bio je plan početka snimanja u ovoj godini, ali to smo prolongirali. Zadnji  put smo otkazali u 11. mjesecu, jer nažalost budžet nam je toliko skroman da nismo sebi mogli dopustiti taj luksuz da uđemo u snimanje, a ako se eventualno desi da neko oboli od korone, pa da moramo sve zaustaviti, onda teško da bi mogli ponovo okupiti ekipu. Tako da smo odgodili do daljnjeg, pa ćemo vidjeti kako će se ova situacija razvijati. 

Kakav film je u pitanju?

- Radni naslov je "El hombre" (Čovjek). To je film o posljednjim mjesecima čovjeka koji nije mogao zamisliti kako će ga čudan san potaknuti da jedan nerođeni život sačuva i tako nekim čudom izmjeni sudbinu dvije, njemu najvažnije žene i to na kraju vlastitog života. Scenario sam napisao sa Dragan Komadinom. To je dugometražni igrani film. A što se tiče vremena korone najviše vremena sam proveo pišući.

Jesu li se neke zanimljive uloge rodile u u tom procesu pisanja, neke nove zanimljive priče?

- Nisam na taj način razmišljao u koroni, možda je to i mehanizam odbrane čovjeka, jer prošli smo mi u ratu izolaciju, pa sam i ovaj put nekako pokušavao sve vrijeme da se borim protiv te realnosti. Bio sam najviše uz mlađeg sina, i mogu reći da mi je žao te generacije, jer je za njih jako važna socijalizacija. Bilo je raznih online platformi i raznih borbi, učitelji su se borili, mi roditelji smo se borili, ali djeca sigurno najviše.

Mislite da kada nas sve vakcinišu da će se svijet vratiti u neko prijašnje stanje?

- Da mi je neko rekao prije dvije godine da će doći ovo čemu sada svjedočimo ne bih vjerovao. Zvuči kao sci fi (science fiction op.a.). Ostat će sigurno za cijeli život kao neka manja, ili veća trauma, kako kod koga. 

Vaša predstava "Ožalošćena porodica" još uvijek je na redovnom repertoaru Narodnog pozorišta i jedna je od najgledanijih. Ali, ne sjećam se da ste nakon nje nešto novo režirali u teatru. Zašto?

- To je Sarajevo. Napravite nešto dobro, ali ne pripadate klanovima i vas više nema. Mislim čak da ima par lobija unutar pozorišta kao i filma, uostalom kao i svega kod nas, kojima ne ide na ruku da ljudi prave dugoročne projekte, odnosno predstave. Ljudi iz klanova žele da prave kratkoročne projekte, pa imaju premijeru, dva izvođenja  i onda opet traže pare za neke nove projekte. Dakle, "klepi lovu i bježi". Tako da se tu Ahmed Imamović koji pravi repertoarsku predstavu, koja igra deset godina, nije uklopio. Nikad me nijedno pozorište u Sarajevu nije zovnulo poslije toga. 

Dobre vjesti su da ćete snimati novi film, ali, imali ste veliku pauzu prije toga. Šta je bio njen uzrok. Ista situacija kao sa režiranjem u pozorištu, ili?

- Koliko god da je film niskobudžetan on je opet skup za okolnosti u kojima se mi nalazimo. Neka mala izdvajanja su u pitanju. Ipak na kraju i od tih malih izdvajanja dogodi se da kontinuirano zadnjih deset-dvanaest godina imate ljude koji uzimaju pare za projekte i nikada ih ne snime. Nažalost, niti jedan mehanizam pravosuđa, upravni odbori ne tjeraju ih do sada da se te pare vrate, a za to neko mora odgovarati. Znajte dobro to su pare poreznih obveznika ove zemlje koje su izdvojene za kulturu konkretno.

Pare dobijene za projekte, recimo od kantonalnog ministarstva kulture se moraju pravdati...

- Pa da. Vi od dana kada potpišete ugovor imate tri godine da snimite svoj film. Ukoliko to ne učinite logično bi bilo da vratite novac. Imamo filmove koji  su prije 12-13 godina uzimali novac, nikad nisu snimljeni, pretpostavljam da nikad neće ni biti. Uzete su pare, nijedan fening nije vraćen, a nema ni filmova. 

Da li se mogu te pare iskoristiti za neki drugi projekat. Odnosno, onaj ko ih je dobio, može li ih preusmjeriti na svoj drugi projekat?

- Ne. To su namjenska sredstva. Vi predajete scenario, budžetske razrade, režijske razrade, plan snimanja i prolazite komisiju. Konkretno dobijate pare za taj projekat. Naravno da tu može biti malih promjena unutar scenarija od momenta predaje do momenta snimanja, ali ne možete raditi drugi film, jer vi ste namjenski dobili sredstva za taj film. Sredstva dakle dobijate u odnosu na taj projekat, jer ne košta svaki film jednako.

Kada ste Vi zadnji put dobili pare i podršku?

- Dobio sam prije nepune tri godine. Mi smo planirali snimanje, ali smo dobili odgodu zbog korone. Dobili smo neka minimalna sredstva od 215.000 KM od Fondacije za kinematografiju. 

Film ćete, pretpostavljam, ako sve bude uredu, snimati 2021. i kakvi su Vam općenito planovi za narednu godinu?

- Mi smo spremni, gotovo je sve za snimanje, čekamo samo bolje dane. Bilo je poziva za saradnje, međutim sve se to poremetilo. Imao sam neke druge planove. U Turskoj sam trebao raditi jednu novu seriju, trebali smo isto tako jedan film prema mom scenariju raditi u Turskoj, međutim desio se ekonomski pad lire, onda  je došla korona, a kako će to ići poslije svega ovoga ne znam, vidjet ćemo. 

Snimali ste kratke filmove, dokumentarne, dugometražne igrane, režirali predstave. Pokrili ste sva polja djelovanja jednog reditelja. Ostalo Vam je još da eksperimentirate, kao što sada eksperimentiraju direktori prestižnih filmskih festivala koje su premjestili u online svijet, pa i svjetske produkcije najavljuju premijere filmova putem online platformi...  

- Pa da, čak smo u posljednje vrijeme i eksperimentisali – pričanje priče u virtualnom okruženju – znači 360 stepeni. To se ne može zvati filmom, ali je interesantno za reditelja  kao neki novi medij. Ne važi tu klasična filmska i televizijska gramatika, ali dobro je, pomalo ste pionir koji istražuje nešto potpuno novo. To ljudi sada masovno rade u svijetu i vidjet ćemo kakva će biti budućnost tog medija.

Festivali postoje radi druženja, radi kontakata. Koncerti po meni nisu za online svijet. Nema mi to smisla. Film i nekako. Nije mi dobar feeling pogledati predstavu online. Po meni, pozorište nikako nije za online prikazivanje.

Da, ali činjenica je da je kultura na koljenima, i svi traže alternativne načine kako se oporaviti i ponovo okupiti publiku. U BiH se do sada snimao jedan film godišnje, uglavnom. Ako nam je već i prije korone bilo loše šta da očekujemo nakon korone?

- Prva stvar mi nemamo filmsku industriju. Mi imamo tu Fondaciju koja je na federalnom nivou, koja  otprilike u prosjeku zadnjih 15 godina ima oko milion i po sredstava godišnje na raspolaganju. Ove godine je to trebalo da ode na četiri miliona, međutim zbog okolnosti korone i mjera štednja ona je opet vraćena na taj milion i po. Ali eto nadati se da će sljedeće godine biti bolje, jer bi to bio značajan porast sredstava za kinematografiju. 

Ističem i naglašavam, odgovornost u ovom momentu jeste na Upravnom odboru da sada iznađe način i izvrši povrat sredstva, a ovdje se radi o milionima za filmove koji nisu snimljeni. 

To je ono što Vi apelujete već neko vrijeme.

- Da i žalosno je da niko drugi nije digao glas. Moje starije kolege, većina njih je uvezano u te neke svoje interesne lobije, ja ovdje djelujem kao individualac, ali je strašno da mladi ljudi šute, koji u ovakvim okolnostima nikada neće dobiti priliku, ali treba da znaju ovo: "Ko šuti taj kao da odobrava".

Zašto mislite da šute?

- Pa strah, lobiji kontrolišu, a oni se nesretnici valjda nadaju da će se neko jednog dana i njima smilovati.

Zašto se dešavaju takve stvari pa imamo lobije. Da li iz razloga što je budžet nedovoljan za sve?

- Da je budžet deset miliona isto bi bilo. Ako se ne promjene stvari, ako se ne promjeni struktura, pristup bodovanju, vrednovanju, raspoređivanju i kontroli sredstava i dr., neće biti dobro.

Dakle, hoćete da kažete da kod nas kultura funkcioniše na principu "ja tebi, ti meni"?

- Tako je. Ako sam napravio uspješnu i još uvijek živu predstavu prije deset godina koja i dalje igra i dokazano je repertoarska predstava, kako to da mene više nikad niko ne zovne da režiram?

Iznošenje "prljavog veša" Vas je koštalo... Je li vrijedna ta cijena, i da li ste zbog toga odlučili ući u politiku?

- Postanete jedna nepoželjna osoba u zemlji kakva je BiH. Vjerovatno ste zvizdač kako se to zove. Kao tapšu vas ljudi po ramenu, ali kada treba izaći u javnost niko vam neće dati neku veliku podršku. Dugo sam bio kukavica, trebao sam prije 10-15 godina o tome govoriti, a i ja sam šutio. Mladi moraju početi izlaziti sa svojim stavovima za promjene. 

Mislim da je dobra stvar da je neko uzdrmao i otkrio protuvpravne radnje koje se dešavaju na  Univerzitetu u Sarajevu gdje mogu predavati i dobiti akademska zvanja ljudi bez validnih diploma, gdje neki mogu postati magistri, a da prije toga nisu završili dodiplomski studij. Također, ističem da su tri posljednja dekana na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu bili, a i sada jesu isti oni koji su suvlasnici firme koja je oštetila budžet Federacije za više stotina hiljada KM. Očigledno da je najveći i najstariji Univerzitet u našoj državi, ovaj sarajevski, na čelu sa rektorom Rifetom Škrijeljem leglo protupravnih aktivnosti i rade kako ih je volja bahato zaobilazeći zakon.

U politiku sam ušao zbog niza okolnosti. Da ste me prije nekoliko mjeseci pitali hoću li ući u politiku, rekao bih da neću. Nisam ja ni ušao u politiku, ušao sam u političku stranku. Nemam namjeru biti političar, političar je čovjek koji živi od politike. Ne vidim sebe tu.

Dobro, ali Vi možete kroz političku stranku u koju ste ušli djelovati na polju kulture i obrazovanja.

- Kultura, obrazovanje, ali i poljoprivreda mi je jako interesantna. Smatram da imamo ogroman potencijal u poljoprivredi i da trebamo pokrenuti novi trend vraćanja na selo iz gradova, ali selo mora da ima kompletnu infrastrukturu, jer ako je seljak nezadovoljan i gladan – sreće nema ni za koga.

Ja lično političku stranku doživljavam kao struktuiranu grupu individualaca koji će svojim  kreativnim, progresivnim razmišljanjem  promijeniti stvari. Ne postoji više vrijeme velikih ideologija. To je davno završeno vrijeme, ako govorimo o političkom životu. Ideologija vas nekako dovede u fazu da je prihvatite, ona vas ulijeni pa prestanete slobodno razvijati svoj intelekt. A onda kako sam ja to promatrao kao čovjek koji  je uvjetno rečeno apolitičan, koji je "filozof iz kuće i kafane", koji uvijek nešto kritikuje, shvatio sam da treba iskoristiti infrastrukturu onoga što postoji i gledao sam neku pozitivnu marginu. Shvatio sam da je SDA najveća stranka, sa najjačom infrastrukturom. Pročitao sam stranačke planove i programe. Radio sam i na seriji o Aliji pa sam puno stvari znao. Bilo je prije toga i pomalo ludih ideja da možda ja nešto svoje pokrenem, ali nisam, jer meni je 50.

Dok bih se se ja uhodao trebalo bi mi minimalno pet godina, a tada sam već prestar za krenuti nešto izpočetka. I zašto onda sve ono što imamo ne iskoristiti u pozitivnom smislu, priključiti se i djelovati kao koristan individualac u toj nekoj vrsti akcionog kolektiva. Tada sam se prisjetio da mi u Bosni i Hercegovini uvijek pravimo greške. Sjećate se da smo poslije rata usitnjavali gigante, velike firme poput Energoinvesta. Odlučili smo se da ne želimo taj koncept, da ćemo raditi  mala i srednja preduzeća od kojih je mali procenat uspješan. Ako je tako i na berzi, ako zovemo politiku berzom, u momentu kada variraju akcije, ako ste pametni tada ih uzimate.

Ja vjerujem da će se Stranka demokratske akcije u jednom brzom periodu vratiti u svoju punu snagu. U krajnjem slučaju oni su i sada brojem glasova dokazali da su najjača politička stranka. To je velika stranka koja ima infrastrukturu, kapacitete, jako puno kvalitetnih ljudi. Prošao sam rat, prolazim i kroz mir, prošao sam da mi dijete ode iz BiH. Prije dvije godine moj sin je otišao da plovi po okeanima, da bude pomorac. Što kaže Svetozar Ćorović: "Sam čovjek umre jednom, ženjen dvaput, a otac svaki put kad mu dijete pređe preko kućnog praga". Uhvatite sebe da ujutro pijete kafu i gledate kakva je prognoza na Indijskom okeanu oko Singapura taj dan. Onda sam shvatio, sjetim se Vlade Gotovca koji je otprilike rekao: "Lako je o domovini sniti, ali treba za nju budan biti", znači svi mi "filozofi iz kuće i kafane" hajmo se angažovati da počnemo mijenjati stvari. Vidio sam, kao bivši pojedinac izvan politike, da je gotovo nemoguće to uraditi.

Tako da je ovo jedan vrlo racionalan plan i to je moja odluka. Ja nisam ništa drugačiji čovjek nego prije 30-tak dana kada nisam bio u stranci. Sve dobro i loše što sam uradio stoji uz mene, ali tvrdim da nisam kompromitovan i nemam oraha u džepu. To unosim kao svoju hipoteku, ali je nevjerovatna količina ljudi koji odjednom bezrazložno usmjere mržnju prema vama samo zato što ste član i što ste izabrali baš tu stranku. 

U kom smjeru ćete okrenuti svoje djelovanje u politici?

- Pokušat ću dati svoju sugestiju za sve što mogu, a osim kulture, obrazovanja, tu je opet napominjem poljoprivreda i ideja o povratku na selo. Ne smijemo zaboraviti da ova stranka od svog osnivanja gazi kroz minsko polje da bi sačuvala cijelovitu BiH i u konačnici došla do horizonta civilnog društva, a to znači građanskog - što i jeste jedan od ciljeva njenih osnivača. Za mene lično u tri slova SDA ima više socijaldemokratske alternative, nego u svim ostalim strankama koje to ističu u svom imenu. Šta znači to? To znači tri stvari – solidarnost, jednakost i sloboda, a zar baš te stvari nisu suština islama, kao i krišćanstva, a isto tako i nekih drugih religija?

Nažalost, većina stvari oko nas se dešava tako da odgajamo generacije koja će živjeti neke tuđe živote, rialitije. Te generacije pokušavaju oponašati svoje vulgarne idole. Gdje su prave vrijednosti, gdje je temeljno obrazovanje? Mislim da nastavni kadar u osnovnim i srednjim školama mora biti cjenjeniji, da im se mora omogućiti stalni programi obuka i treninga, ali isto tako ti ljudi moraju biti vrlo dobro plaćeni u ovoj zemlji. Obrazovanje je budućnost BiH. Istinsko temeljito obrazovanje je dugoročan proces. Ljudi ovdje ne mogu preko noći očekivati da će se desiti čuda. Ne mogu. 

Zato bih svakom roditelju preporučio da se bori za temeljito obrazovanje svoje djece. To je naša budućnost, a na kraju, to se pokazalo kao jedini ispravni put što dobro vidimo kroz uspješne europske prakse.