Advija Altoka je živjela sa suprugom Sakibom i dvoje djece u Hadžićima. Imali su lijep život, priča Advija, koja se tada kao domaćica brinula o djeci, dok je suprug radio kao mehaničar oklopno-mehanizovanih sredstava. Sakib je rođen u Foči 1955. godine, završio je Saobraćajnu i Višu školu u Velešićima.

- Bio je jako društven, poseban, a ja ga najviše pamtim po dobroti - govori Advija.

Advija, koja je 13. maja 1992. imala 26 godina, prisjeća se da je tog dana sa Sakibom pošla tražiti vodu, koje tada nije bilo u Hadžićima. Sjeća se da su kroz tadašnji park pored džamije u Hadžićima došle dvije naoružane osobe.

- Jedna osoba je bila tamnije puti, a druga je imala plavu kosu, crnu uniformu i automatsku pušku. Imao je rukavice sa odsječenim vrhom na prstima sa nekim nitnama, meni je to tada izgledalo tako strašno - sjeća se Advija.

Pitali su supruga kako se zove i naredili mu da stane sa strane.

- Mene ne pitaju ništa, ne diraju me - prisjeća se ona.

Dodaje da je jedan od njih pričao sa njenim suprugom, dok je drugi produžio i okrenuo pušku prema nebu, opalio rafal, i rekao da "sve 'balije' koje su u zgradi izađu ispred". Njoj je tada rečeno da ide kući. Kaže da nije bila svjesna da će tada posljednji put vidjeti Sakiba, te da će on s ostalim izdvojenim komšijama biti zarobljen.

Advija Altoka tada odlazi kući. Priča da je sa njom naredni period bila njena komšinica, jer su se plašile biti same i slušati pucnjeve, dok su joj djeca bila sa njenim roditeljima u drugom mjestu. Za supruga je čula da je u dvorani u Hadžićima.

- Pokušala sam na mnoštvo načina doći do bilo kakve informacije, tražila sam i razmjenu putem Komisije za razmjene - dodaje Advija.

Za BIRN BiH ona pojašnjava da je komšiju hrvatske nacionalnosti iz Kiseljaka, koji je tada, kako navodi, mogao ići svugdje, zamolila da sazna gdje je i kako je njen Sakib. Govori kako su njemu rekli da je Sakib imao hladno oružje kod sebe, te da ga zbog toga ne mogu pustiti.

- Zadržavali su ga iz razloga što je Sakib vojnu tehniku znao pod mali nokat - kazala je Altoka, koja tvrdi da njen suprug nije imao oružje.

Nestali sa područja Općine Hadžići  Foto: BIRN BiH

Ni druge informacije, kako je rekla, nisu joj pomogle da ga pronađe 1992. godine ili sazna nešto o njegovoj sudbini, dok je ona otišla za Kiseljak kako bi bila sa djecom. Po završetku rata bivši logoraši su Adviji govorili da su njenog muža dva puta izvodili iz dvorane u Hadžićima kako bi popravio tenk, a potom i da je Sakib sa njima bio zatvoren u Lukavici, u općinskim garažama, gdje su ih tukli. Saznala je i da je bio zatvoren u kasarni "Slaviša Vajner Čiča" u Lukavici. O zatvorenima u ovoj kasarni i sudbini brojnih Hadžićana za kojima se i danas traga BIRN BiH je pisao ranije.

U ranijoj ispovijesti za BIRN BiH i bivši logoraš Almin Đelilović iz Hadžića, koji je kasnije zatvoren u kasarnu "Slaviša Vajner Čiča" u Lukavici, govorio je o torturama kroz koje su prošli zarobljenici.

- U večernjim satima, 23. juna, uslijedila je prozivka 46 ljudi, koji su odvojeni. Oni su prebačeni u drugu prostoriju i čitavu noć su do nas iz te prostorije dopirali urlici, to je katastrofa bila, da se jednostavno čovjeku ledi krv u žilama od onog što čuješ, a kamoli da gledaš. Nekad ujutro je to utihnulo, a nas pola ljudi su prebacili u tu prostoriju. Ja sam imao tu "čast" da prvi uđem. U toj prostoriji sam zatekao neke stolove, na njima kaiševi, pertle, a zid dužine od možda dva metra je bio crven od krvi. Tu je bilo premlaćivanje tih ljudi - ispričao je tada Đelilović, ističući da se za ovom grupom logoraša još uvijek traga.

Sakib Altoka  Foto: BIRN BiH

U Hadžićima se, prema podacima Udruženja za traženje zarobljenih i nestalih iz Hadžića, od 1996. godine tragalo za 140 nestalih, od kojih je veliki broj pronađen na nepristupačnim mjestima na kojima su bili skriveni. U ovom trenutku se traga za 74 žrtve proteklog rata s ovog područja.

Advija Altoka je nestanak supruga Sakiba nakon rata prijavila, poput mnogih drugih porodica, putem Međunarodnog komiteta Crvenog križa (MKCK).

- Posljednjih godina tragam isključivo samo da nađem kosti. (…) Dani mi teško prolaze, borim se da lagodnije živim, ali tu je onaj oblak koji uvijek ide sa mnom - kaže Advija, dodajući da je porodicama dostupno sve manje informacija, jer umiru i oni koji bi mogli nešto znati o potencijalnim lokacijama grobnica.