Razvoj terorizma umjesto demokratije: Tiranija manje zlo od anarhije

Vojne intervencije u posljednjih 15 godina u islamskom svijetu donijele su više problema nego rješenja

Piše: Mirza HAJRIĆ

Od terorističkih napada na New York koji su 11. septembra 2001. šokirali svjetsku javnost  međunarodna zajednica se ne može pohvaliti da su vojne operacije uglavnom u arapskom svijetu donijele mir i stabilnost. Svjedoci smo da su takve intervencije u posljednjih 15 godina, uglavnom, donijele više problema nego rješenja, koštale SAD, UN, NATO i vlade razvijenih zemalja i OIK stotine milijardi maraka i uzrokovale društvenu devastaciju i dugoročnu nestabilnost u zemljama u kojima su decenijama vladali konzervativni, ali stabilni režimi.

Cijena unilateralnih i multilateralnih vojnih akcija u Afganistanu, Iraku, Siriji, Libiji i posljedicama koje su proizvele u drugim islamskim zemljama je smrt desetaka hiljada vojnika i mnogo više nedužnih civila, milioni izbjeglica, prognanika i/li migranata, uništenje infrastrukture, prirodnih resursa, ekonomije, masovno širenje siromaštva…

Bez plana za sutra

Oružje se nije pokazalo efikasnim načinom rješavanja problema, već je doprinijelo razvoju i jačanju terorizma i dovelo NATO članice do potrebe povećanja troška na odbranu u visini od 2 posto od njihovih budžeta. Supermacija u oružju i moći danas je dovoljna u projiciranju volje i namjera na druge države.

Prihvatiti nedemokratski režim kao oblik vladavine sa umjerenim programima razvoja ljudskih prava i pravnog sistema uopće, ispostavit će se, nekada je bolje rješenje po mir i stabilnost od vojnog miješanja koje proizvede devastirajuće efekte za cijele regione u kojima na svoj način u svojim tradicionalnim državnim uređenjima žive stotine miliona ljudi.

Sadašnje stanje u pomenutim zemljama jasno ukazuje da su tolerisanje tiranije, despotizma ili kako god da nazovemo čvrstorukaške konzervativne režime i koliko god se sa njima kao demokratska društva ne slagali, manje zlo od anarhije i haosa koji sada vlada u dijelu arapskog svijeta i prijeti svjetskom miru. Libija pod Gadafijem ili Irak pod Sadamom Huseinom jesu bili brutalni režimi i društva nesretnih ljudi pod presijom tajnih policija, ali su pružali i osnovne uslove za život svojim građanima ne dozvoljavajući radikalnim pokretima kao što je Al-Qaida da uspostave organizacije u njihovim carstvima.

Američki predsjednik Barack Obama je za Fox News nedavno izjavio da je najveća greška njegovog osmogodišnjeg mandata haos koji je nastao u Libiji nakon svrgavanja Muammara Gadafija.  ”Intervencija je bila opravdana, ali nismo planirali za dan poslije” – priznao je Obama i za pad režima nakon NATO bombardovanja i posljedični haos u Libiji optužio britanskog premijera Davida Camerona i tadašnjeg predsjednika Francuske Nicholasa Sarkozyja.

Formirana su dva zasebna parlamenta i dvije vlade, a stvarnu vlast na terenu preuzele su različite paravojne skupine, a ljudi su masovno počeli napuštati državu te su preko Mediterana odlazili put Italije. Istovremeno su počeli jačati džihadisti Islamske države koji su u Libiji izgradili najjače uporište izvan Sirije i Iraka. Procjenjuje se da ih danas ima 6.000, odnosno da je broj boraca Islamske države udvostručen u posljednjih godinu.

Dođosmo, vidjesmo…

Sasvim je sigurno da će pitanje Libije biti jedno od najneugodnijih na koja će u izbornoj kampanji morati odgovarati kandidatkinja za predsjednicu SAD-a Hillary Clinton. Njen protukandidat senator Bernie Sanders je značajan dio TV debate koju je ove sedmice organizovao CNN posvetio posljedicama vojnih operacija koju sudjelujući samostalno ili u koaliciji sa drugima realizirale američke vojne snage. Posebno će, komentiraju izborni stručnjaci morati pojasniti odgovor na pitanje novinara CBS News šta se desilo sa Gadafijem, nakon što ga je rulja pobunjenika brutalno pogubila. Clinton je tada izjavila ”Dođosmo, vidjesmo i on je umro!”

Intervencija u Iraku je 2003. godine izvršena pod izgovorom svjetskoj javnosti o prevenciji upotrebe sredstava za masovno uništenje civila. Ispostavilo se da Irak tog oružja uopće nema i da se radi o podvali tajnih službi i spinovanju radi dobijanja podrške javnog mnijenja. Kasniji potezi, umjesto brze uspostave reda na koji je Irak pod Sadamom navikao, proizveli su dugoročnu krizu koja danas prijeti raspadom države više nego ikada prije.  Pristup unutarnjim sukobima u Siriji, sada je jasno, više je ohrabrio separatističke pokrete nego je naudio režimu Bashara al-Assada. Što je najgore, pružilo je Islamskoj državi teritoriju za razvoj svojih operacija, uključujući i terorizam u razvijenom svijetu.

Međunarodna zajednica je smatrala da su lekcije naučene na Balkanu 90-tih dobra podloga za buduće operacije u drugim dijelovima svijeta. Naime, od zamrzavanja jednogodišnjeg rata u Hrvatskoj i vojne intervencije nakon troipogodišnjeg krvavog rata u našoj zemlji koje su rezultirale mirovnim sporazumima, preko vojnog suprotstavljanja Miloševiću sprečavajući još krvaviji rat na Kosovu, do zaustavljanja sukoba u Makedoniji agresivnom diplomatijom i  zaključno sa prevencijom razlaza Srbije i Crne Gore diplomatskim rješenjem je dijapazon naučenog doveo do željenog rezultata.

Nažalost, napuštena je ”izgradnja nacije” (nation building) uglavnom zato što iziskuje više vremena i resursa nego je Zapad danas spreman investirati. Pritisnuta kritikama javnosti, cijenom koštanja i nepostizanjem zacrtanih ciljeva Bijela kuća duži period vremena ohrabruje druge države da djeluju u međunarodnim okvirima bez da uvijek čekaju SAD da vode. To, može dovesti do porasta apetita regionalnih sila i uzrokovati nova žarišta.

Neki se eksperimenti, nažalost, ne obavljaju samo na pokusnim kunićima.

(Faktor.ba)