Mnoge folk zvijezde su gostovale u ilidžanskoj Bosni  i zabavljale posjetioce naklonjenije narodnoj i folk muzici, no Ifeta i Nasko su provjeren muzički tandem koji u njemu nastupa već više od dvije decenije.

Upravo toliko novih godina, a da ne spominjemo proslava rođendana, vjenčanja, rođenja i drugih zabava između, oni su dočekali uz goste Bosne, prihvatajući neke nove generacije, a ispraćajući one starije koji su se decenijama družili s njima, a nakon toga se "penzionisali" od kafane. Zanimljivo je da se postava benda koji za instrumentima prati pjevače također nije mijenjala 22 godine, a čine je Samir Oglečevac, Satko Čelik i Dino Hamzić iz Goražda, te Mirsad Prešlić, .

- Davne 1997. godine oni su počeli da rade u restoranu Bosna, a kako im je trebala pjevačica, pozvali su mene. Tako je spontano počelo, a ostalo je roman - govori na početku razgovora za CS Ifeta Behmen.

Behmen je stara škola pjevačica i ne potvrđuje onu klasičnu predrasudu po kojoj se sve kafanske pjevačice izazovno oblače i ponašaju neprikladno. Oduvijek je imala drugačiji pristup gostima, pristup pun poštovanja, a oni su joj uzvraćali istom mjerom. Vjerovatno su joj zbog toga nadjenuli nadimak Majka.

- Meni je samo dragi Allah dao da znam da pjevam. Od samog početka pjevanja u kafani sam znala šta hoću i u kojem smjeru želim da ide moj život, a to je da se posvetim svojoj porodici, a bavim se pjevanjem jer to volim da radim. Ljudi prepoznaju kada vide da dolaziš iz naroda, a ja jako puno volim ljude. Ja takvu energiju šaljem i takvu energiju mi ljudi vraćaju. Tako je to išlo godinama. Zamislite da pjevate 23 godine bez ijednog velikog incidenta u restoranu. Ja nikada nisam imala problema. Ljudi mi ne vjeruju kada kažem da u životu nisam imala problem sa gostom ili da mi je neko rekao nešto ružno, a ne dao Bog da me je udario. Znate i sami šta se sve danas dešava. Neke goste sam tjerala kući, dok ove mlađe generacije gledam kao svoju djecu, jer su oni u godinama da mi mogu biti djeca. Neminovno je došla smjena generacija, a jako volim tu našu djecu. Većina njih radi dosta, a kada im treba oduška dolaze kod nas, kao i uostalom javne ličnosti, sportisti..., teško je nabrojati ko je sve došao i prošao kroz Bosnu, te koliko ljudi sam upoznala - govori Ifeta dodajući da dosta sportista kada se opusti voli da zapjeva i muzikalni su, a najbolji pjevač među njima svakako je Elvir Baljić.

Kvalitetom glasa sigurno je mogla napraviti veću karijeru, što se svi koji je poznaju jednoglasno slažu. No, njeni korijeni i tradicija u kojoj je odgajana su je spriječili u tome.

- Mogla sam uraditi više da me je to interesovalo. Jako je teško birati između porodice i karijere. Može ili jedno ili drugo, a čovjek se mora nečeg odreći. Ja sam se odrekla te velike karijere i opredijelila sam se za porodicu. Bitno mi je da svaku noć odem svojoj kući i porodici. Moj suprug Mujo i ja smo muzičari, razumijemo se i dovoljno nam je ovo što imamo. Pjevačice s karijerama su stalno na putu, ne mogu posvetiti dovoljno pažnje djeci i mužu. Teško je sve uskladiti - mišljenja je pjevačica koja je ponosna na 20-godišnjeg sina Haruna koji je naslijedio umjetničku crtu i student je prve godine Likovne akademije.

Behmen je iz ljubavi prema pjesmi nastupila na prvom Ilidžanskom festivalu koji je organizovan nakon rata, a na ovoj manifestaciji je učestvovala još nekoliko puta.

- Taj festival, koji je organizovao Faruk Drina, je u to vrijeme bio bum. Nastupila su brojna velika imena. Šerif Konjević, Enes Begović, Vesna Zmijanac su samo neki. Ponosna sam na svoje učešće na njemu. Tu sam ispunila svoju želju- iskrena je Ifeta.

Na pitanje da li će penziju dočekati u restoranu Bosna odgovara da nije sigurna.

- O tome još ne razmišljam. Ako Boga da, kad bude to, biće, a nikad se ne zna gdje me život može odvesti - zaključuje pjevačica.

Situacija sa koronavirusom je utjecala i na rad restorana i kafana, a posredno i na posao pjevača.

- Sada i ne radimo puno, a kada radimo moramo držati tu distancu. Ne možemo primiti sve, a imamo stalne goste i tu nastaje problem. Ljudi tu dolaze godinama, a mi ne možemo vršiti selekciju ko može, a ko ne može da dođe. Postoji ta distanca, ali se ljudi i dosta plaše. Na kraju krajeva, moramo naučiti da živimo sa ovim što nas je snašlo. Živjeli smo u ratu, a kamoli sada. Moramo se prilagoditi- poručuje za kraj Behmen.