Razlog tome krije se u spoju psihologije i fizionomije ljudskog tijela.

Kao prvo, zvuk vlastitog glasa koji čujemo sa snimka drugačije se prenosi u naš mozak nego zvuk koji nastaje kada govorimo.

Dok slušamo snimku svog glasa, zvuk putuje zrakom do naših ušiju, što se naziva zračna vodljivost. Zbog zvučne energije vibriraju bubnjić i male ušne kosti, koje potom prenose zvučne vibracije u pužnicu, koja pak stimulira živčane aksone te tako dolazi do zvučnog signala u mozgu.

S druge strane, dok govorimo, zvuk našeg glasa dopire do unutarnjeg uha na drugačiji način. Dok se manji dio zvuka prenosi zračnom kondukcijom, veći dio provodi se unutarnjim putem izravno kroz kosti lubanje.

Kada čujemo vlastiti glas dok govorimo, to je zbog mješavine vanjske i unutarnje vodljivosti, a čini se da unutarnja pojačava niže frekvencije. Baš zato ljudi svoj glas općenito doživljavaju dubljim i bogatijim kada govore.

Za razliku od toga, snimljeni glas može zvučati tanje i jače, što mnoge ostavlja u nevjerici.

Postoji i drugi razlog zašto slušanje snimke glasa ljudima može biti "razočaravajuće". To je zaista novi glas, onaj koji otkriva razliku između naše percepcije sebe i stvarnosti. Budući da je naš glas jedinstven i važna komponenta identiteta, ta neusklađenost mnogima može biti uznemirujuća. Odjednom shvaćamo da su drugi ljudi sve vrijeme čuli nešto drugo.

Nemojte biti oštri prema sebi. Vaš je glas jedinstven.