- Imala sam 12 godina kada sam prvi put zapostila. Moji roditelji su bili vjernici i uz njih sam počela postiti. Od tada do danas nisam ispustila ni jedan ramazan - kaže u razgovoru za Anadoliju Džemila Tutić.

Posljednjih godina otežano hoda, ali je to ne spriječava da klanja i posti. Kada nekim slučajem propusti namaz osjeća se nelagodno. Ističe kako je od Allaha dž.š. prije dvije godine tražila snagu da isposti ramazan, a ona je ispostila i taj, naredni i posti ovogodišnji.

- Meni se čini da mi je sada mnogo lakše nego kad sam bila mlada. Tako mi je nekako lijepo postiti. Ustajem na sehur, ali ne jedem hljeb. Pojedem jogurt i popijem kafu. Nekad malo ožednim, ali što se tiče jela tokom dana se osjećam kao da sam tek ručala - kaže Džemila.

U svojih 97 godina života samo je jednom posjetila ljekare. Bila je u Tuzli na Klinici za očne bolesti zbog problema sa vidom.

- Nikad, izuzev odlaska kod očnog ljekara, nisam išla po bolnicama. Malo me sada boli grlo, ali nikakvih drugih tegoba nemam - kaže Džemila.

U braku sa Arifom Tutićem rodila je sedmero djece. Jedna je od rijetkih koja ima unučad od svojih unučadi. U njenom kraju se kaže kako je takva osoba otišla u bijele pčele.

- Imam 15 unučadi i 24 praunučadi. Imam sedmero unučadi od praunučadi i otišla sam u bijele pčele - kaže kroz smijeh nana Džemila.

Njen životni put je bio izuzetno težak. Od 1967. godine je udovica nakon smrti supruga Arifa koji je radio u rudniku "Mezgraja“. Preminuo je prirodnom smrću, a ona je naslijedila njegovu penziju i podizala djecu.

Inače, porodica Tutić je porijeklom iz Sjenice i u Prvom svjetskom ratu su prognani u Ustikolinu da bi u Drugom svjetskom ratu ponovo protjerani u Brčko. Arif Tutić i njegova tri brata su se skrasila u Čeliću...

- Upoznali smo se i uzeli, ali... Kada je moj Arif umro najstarija kćerka je imala 18 godina, a preostalo šestero djece jedno drugom do za vrat. Uspjela sam ih izvesti na pravi put - s ponosom govori nana Džemila.

Jedan od unučadi nane Džemile je imam džamije u Jasikovcu. Bedirhan Hadžić je prva generacija učenika koji su završili zagrebačku medresu. Bio je u izbjeglištvu i od 1992. do 1996. godine išao u medresu u Zagrebu. Od 1996. godine i povratka u Jasikovac je imam džamije u tom mjestu koja je srušena u granatiranju sa položaja Vojske RS-a 1992. godine.