Mary Ann Bevan rođena je u Engleskoj u istočnom Londonu 1874. Kada je počela bolovati od akromegalije, dobila je titulu "najružnije žene" na svijetu. Rođena je u radničkoj porodici kao jedno od osmero djece. Bila je medicinska sestra u jednoj bolnici, a u mlađim godinama je bila zdrava, jako lijepa i atraktivna.

Počela je pokazivati simptome bolesti ubrzo nakon što se udala za Thomasa Bevana 1903. s kojim je imala četvero djece. Oduvijek je htjela imati veliku porodicu, ali Thomas je iznenada umro 1914. godine.

Počela je patiti od akromegalije, bolesti poremećaja uzrokovanog time što tijelo proizvodi previše hormona rasta, koja vodi i do izobličenja lica, što je dovelo do njenog "ružnog" izgleda. Okrutno stanje je uzrokovalo i povećanje ruku i stopala. Također je izmijenilo njen oblik lica, pri čemu je ubrzo postalo veće i muževnije.

To je nevjerovatno bolno stanje, pri čemu se i kosti i tkiva povećavaju velikom brzinom. Mučile su je strašne glavobolje i bolovi u mišićima i zglobovima. Nekada privlačna i slatka djevojka izmijenila je izgled do neprepoznatljivosti. Ovu bolest je danas moguće liječiti, međutim u to doba to nije bio slučaj.

Zdravstveni problemi Mary Ann prvo se nisu činili toliko ozbiljnim. Počelo je time što njen vjenčani prsten više nije mogao stajati na njenom nateknutom prstu, a nedugo zatim povećao joj se i broj cipela. Ali kako su natečeni prsti i stopala prilično normalni nakon rođenja djece, kao i umor te problemi sa spavanjem, nije smatrala da se događa nešto neobično.

Ljekari u početku nisu imali pojma šta se s njom događa, ali kako je vrijeme odmicalo, tako su se javljali novi simptomi. Ruke i stopala su joj postajale nenormalno velike, lice se drastično mijenjalo, koža je bila deblja i grublja, a glas joj je bio sve dublji i hrapaviji.

Akromegalija, ono što je ova jadna žena imala je vrlo rijetko stanje, svake godine se dijagnosticiraju samo tri slučaja na milion ljudi. To je benigni tumor hipofize koji dovodi do promjene u mnogim tkivima i organima. Bolest se danas uspješno liječi hirurškim zahvatom, zračenjem hipofize, lijekovima ili kombinacijom ovih metoda. Nažalost za Mary Ann Bevan, tada, početkom 20. stoljeća za tu bolest nije bilo lijeka niti uspješnog liječenja, što znači da je bila osuđena živjeti s njom i podnositi njene simptome i bolove. Njena tada neizlječiva bolest postala je jedini izvor prihoda za udovicu i njenu djecu.

Nakon smrti supruga više nije imala novca kako bi prehranila sebe i četvero djece te je odlučila iskoristiti svoj izgled i prijavila se na takmičenje "Najružnija žena" u kojem je pobijedila. Pojava Mary Ann izazivala je neljubazne komentare na ulici. No, bez obzira na moralne probleme ruganja onima koji imaju manje sreće, ljudi su hrlili da je vide. Tokom godina bivala je ismijavana, vrijeđana i ponižavana, ali je tako zarađivala za život. Novcem je osigurala djeci budućnost. Uvrede su bile vrijedne njene boli jer su joj omogućile bolji život za nju i djecu.

U to vrijeme, nije bilo zakona koji su štitili ljude od diskriminatornog postupanja. Vidno "unakaženu", tada ju niko nije shvaćao ni želio kao normalnu zaposlenicu.

Godine 1920. unajmio ju je Sam Gumpertz da se pojavi u emisiji Dreamland na Coney Islandu. To je bio jedan oblik "freak showa", gdje je provela većinu ostatka svog života, a sačinjavali su je ljudi s raznim bolestima i abnormalnostima kojima je cilj bio zabavljati mase. Tu su bili divovi, patuljci, bradata dama, debeli ljudi, sijamski blizanci, tetovirani mornari i drugi "čudaci"... Također je nastupala za Circus Ringling Brothers do svoje smrti.

Emisije s "nakazama" sežu još u daleko 16. stoljeće u Englesku, kada su deformirani ljudi odlučili stati na kraj svojim strahovima i istupiti javno pred publiku. Ovakve predstave ubrzo su se proširile po svijetu i postale zabava za cijelu porodicu, uključujući i djecu.

Publika je u to vrijeme voljela gledati "nakaze" i smijati im se, a Bevan je bila jedna od uspješnijih zvijezda predstava. Publika ju je voljela. Ostatak života provela je u cirkusu u kojem su joj se smijali zbog izgleda, samo kako bi prehranila svoju porodicu. Zbog bolesti je umrla 1933. u 60. godini života.

Izvor ovakve zabave proizlazi iz medicinskog neznanja tadašnjeg doba i puka, kao i ograničenja u načinu provođenja slobodnog vremena. Već sredinom 20. stoljeća, s usponom kinematografije i porasta medicinskog znanja i nauke izgubio se interes za dotadašnje načine zabave.

Bevan je bila pacijentica poznatog neurohirurga dr. Harveya Cushinga, koji je tada pokušao objasniti ljudima da je okrutno ismijavati njen izgled te je 1927. pisao Time Magazinu, koji je tada podrugljivo objavio njene fotografije, kako ta nesretna žena ima priču koja nimalo ne bi trebala izazivati podsmijeh i veselje. Objašnjavao im je kako je ranije ta ista žena bila lijepa i zgodna, dok nije postala žrtva svoje bolesti poznate kao akromegalija.