U stvarnosti, iza ovih jednostavnih, zaboravljenih riječi, postoji daleko ozbiljniji fenomen koji se širi: dobrota polako nestaje iz svijeta.

A potrebno je samo malo tih riječi da prosvjetlimo naš dan, razmislite o tome! Kada ste posljednji put vidjeli osobu koja vam se nasmijala iz srca, ali onim toplim osmijehom poput zagrljaja, koji vam daje osjećaj da ste primili nešto duboko, prelijepo. Da li se sjećate toga?

A ti, kad si poslednji put nekome uputio/la takav osmijeh?

Istina je da je svijet loše mjesto, život je stresan, svako ima svoje probleme i ko zna koje sve brige, ali ako je svijet sumorno i sivo mjesto, to je zato što projektujemo na njega ono što imamo unutra.

Biti ljubazan ne znači biti slab, zaista! Misliti da je ljubaznost izraz slabosti je velika laž i samo ljudi sa surovim srcem mogu kultivisati takvu laž. Morate biti jaki da biste bili ljubazni.

Ljubaznost se rađa tamo gdje stanuje hrabrost: u srcu, i to su blisko povezane vrline. Jer u ovom svijetu u kome se širi ravnodušnost, gdje ljudi više vole da snimaju katastrofu mobilnim telefonom, umjesto da pomažu, gdje postoji potpuno neuravnotežen ego kult, biti ljubazan je autentičan čin hrabrosti.

Lako je biti agresivan, ljut, sarkastičan: dovoljno je dati glas najprimitivnijim instinktima, tada postajemo nesposobni da se otvorimo svijetu, nesposobni da pokažemo kako se stvarno osjećamo iznutra.

Ova bezrazložna agresija pokazuje napor koji ulažemo u traženju našeg mjesta u svijetu, zbog čega pokazujemo očnjake: to je bol koja govori, unutrašnja bol koja odzvanja starom ranom i kompulzivnom potrebom da se zaštitimo od svijeta, ili možda od nas samih.

Postajemo suhi i kiseli ljudi, postajemo kritičari, nesposobni da vidimo ljepotu u drugom jer je ne možemo vidjeti u sebi. Pokušavamo rušiti, uništavati druge riječima, a zatim gestovima; zagađujemo se emocijama koje nam se vraćaju.

Godinama su nas mediji navikli da damo glas našim najnižim instinktima, dajući im svaku šansu: emitovanje na granici voajerizma, trivijalizaciju verbalnog ( i fizičkog i psihološkog) nasilja, zlostavljanje preko interneta, hvaljeno od strane publike itd.

Mi se fokusiramo na društvene medije da bismo povratili malu vidljivost koju smo izgubili u stvarnom svijetu, da se utješimo, da se uvjerimo da smo još uvijek “viđeni“, da se osjećamo živima. Jer tamo, niko nam se više ne smije, niko nas ne vidi.

Izgubili smo ljudski kontakt sa ljudima: više volimo da pišemo na Facebooku, nego da se vidimo da razgovaramo uz kafu. Projektujemo naše smeće teških emocija u svijet koji nosimo unutra i onda se žalimo ako nam se to smeće vrati kao bumerang.

Jednostavan čin ljubaznosti može da promijeni vaš dan, kao plamen, može donijeti malo svjetlosti ili dati malo toplote nekome, ali prije svega taj mali plamen može da zapali milione svijeća. Jedan je dovoljan da počnemo da mijenjamo način na koji vidimo stvari.

Biti ljubazan, znači da se otvaramo drugom, da prepoznajemo da je njegovo postojanje jednako važno kao i naše. Biti ljubazan, znači biti i prisutan: biti prisutan ovdje i sada.

Ljubaznost je način postojanja koji nas vodi ka djelovanju u svijetu, to je ono što nam omogućava da idemo naprijed, kao ljudska bića, a ne da se utopimo u našem egu; jer ako mogu da se nasmijem cijelim svojim srcem, ako mogu da kažem neku lijepu riječ, ako mogu da prenesem drugome malo ljudske topline, to znači da za mene postoji i riječ Mi.

A ako MI postojimo, svijet još uvijek ima nadu.