Prvi je ljekar niškog Doma zdravlja koji se odlučio na ovaj poduhvat. Ekipa Anadolu Agency (AA) razgovarala je sa humanom doktoricom čiji primjer prate i druge kolege.

U Niš se iz rodnog Mostara doselila 1988. godine i tu završila sedmi i osmi razred. Pored osnovne škole u koju je išla nalazi se specijalna škola i dom za djecu sa oštećenim sluhom.

- Oni su imali ogromno igralište gdje smo se mi, djeca koja čujemo, igrali sa djecom koja ne čuju, tako da meni nije strano da postoje različitosti, da postoje ljudi koji čuju i postoje ljudi koji ne čuju, ali to nije razlog da ti ljudi ne mogu da se druže - govori Ristić.

Kao odrasla, počela je da shvata da djeca i ljudi sa oštećenim sluhom ne mogu da ostvare sva svoja prava. Onda je riješila da pomogne bar u tome da se lakše sporazumijevaju sa svojim ljekarom. U ambulanti Rasadnik, gdje radi, imala je četiri pacijenta koji ne čuju, a komunikaciju sa njima znatno je otežala epidemija koronavirusa, jer je doktoricino lice bilo prekriveno maskom, pa pacijenti nisu mogli ni da čitaju sa usana.

- Kad imate gluhog pacijenta preko puta sebe, ako nemate masku, on će koliko-toliko reči uspeti da prepozna, gledajući vas i čitajući sa usana. Međutim, kada radite u COVID-u, nosite dvije maske, nema te mogućnosti - govori doktorica.

Sada ima šestero pacijenata sa kojima se, nakon upornog učenja i časova privatne škole u slobodno vrijeme, sporazumijeva gestovnim govorom. Prvo je naučila medicinske termine, a zatim i one koji se koriste u svakodnevnoj komunikaciji.

- Javila se ideja da naučim znakovni jezik, kao što dobijete ideju da naučite bilo koji strani jezik. Ako želite da naučite znakovni jezik, onda uložite sve svoje napore da ga savladate i trudite se da komunicirate s pacijentima. Čak i ako malo pogriješite, oni vas isprave. To prihvatite i nastavite dalje. Njima mnogo znači - priča Ristić.

U Nišu živi oko 600 ljudi sa oštećenim sluhom ili govorom, a rijetko koja institucija u gradu ima prevodioca na gestovni govor, pa su prinuđeni da se snalaze tako što sa sobom vode pratioce ili na druge načine. Doktorica želi da oni budu uključeniji u društvo.

- Gluhi ljudi žive, nekako, izolovano, zato što ne čuju, ali kada naiđu na osobe koje čuju, a žele da im pomognu ili da pričaju sa njima, oni to vrlo lijepo prihvate - ističe Ristić.

Kada na zdravstvenom kartonu vidi ime i prezime pacijenta koji ne čuje, ona odlazi u čekaonicu.

- Ne mogu da ga prozovem. Izađem i onda pokažem – pođite sa mnom, uđite, sjedite. Pitam: "Šta je tvoj problem ili šta tebi treba?" Da li je problem sa zdravljem ili treba propisivati lijek - objašnjava doktorica.

Nada se da će priča o njenom primjeru u medijima uticati na poboljšanje kvaliteta života gluhih i nagluhih osoba, i posebno je zadovoljna što je na učenje gestovnog govora navela i neke kolege.

- Kolegica koja je na specijalizaciji za ORL Maja Radenković također želi da na ovaj način doprinese unaprijeđenju zdravlja i poboljšanju kvaliteta usluga gluhim pacijentima. Raduje me što je završila početni kurs - govori Ristić.

Procjenjuje se da u Srbiji oko 70.000 ljudi koristi znakovni jezik kao osnovni, a tumača ima tek nekoliko desetaka.